Šerijatski ili možda džahilijjetski brakovi
Takozvani šerijatski brakovi 3
U prošlom broju pisali smo o pogubnosti prakse takozvanih tajnih šerijatskih brakova, a u ovom članku ukazat ćemo na još jedan brak koji se udaljio od šerijata i njegovih ciljeva
Prema učenjaku Karadaviju šerijat je u stanju zadovoljiti potrebe svake sredine, društva, a karakteriziraju ga određene osobenosti: božansko porijeklo, univerzalna dobrota i humanost, apsolutna pravda, uravnoteženost između individualnih i skupnih interesa itd. Ovaj autor navodi i uspjehe šerijata u ostvarenju dobrobiti društva: formiranje zdrave i konstruktivne ličnosti, oslobađanje žene od nepravde i nasilja džahilijjeta, formiranje stabilne porodice, iskorjenjivanje pijenja i opijanja, oslobađanje ekonomije od kamata i onih koji žive od nje...
Duh šerijata ili džahilijjeta
Kada se uzmu u obzir mnoge posljedice koje takozvani „šerijatski“brakovi proizvode, onda se nameće zaključak da se ovim „šerijatskim“praksama zapravo oživljava ne duh šerijata, već džahilijjeta.
Učenjaci koji se bore protiv talibanizacije interneta i ugrožavanja prava neodgovornim tumačenjem vjere već duže vrijeme upozoravaju na ovakve probleme i skreću pažnju na zloupotrebu vjere, a naročito se skreće pažnja muslimankama da ne budu žrtve ovih brakova, jer muškarci često iskorištavaju žene u pogledu njihovih prava. S druge strane, zagovarači ovih takozvanih brakova i dalje nastoje argumentirati vjerskim tumačenjem ove brakove.
Pored tajnog braka (ez-zevadžus-sirri), o kojem smo pisali, među određenim muslimanima je poznat i frendli brak ili brak „suprug prijatelj“, čiji status je detaljno analizirao dr. Sulejman Topoljak u djelu Islamsko bračno pravo. Naime, jemenski učenjak Abdulmedžid Zendani je donio fetvu, koju su neki učenjaci podržali, a putem koje se želi, navodno, dati lijek za novonastalu društvenu bolest, kako bi se na taj način očuvao identitet i integritet islamskih manjina na zapadu, zaštitile njihove primarne, sekundarne i ostale intencije i održala njihova zajednica u čistom i moralnom obliku, onakva kako to njihova vjera i nalaže.
Živjeti kod roditelja, a dijeliti intimu u hotelu?
Profesor Topoljak objašnjava smisao fetve: „U fetvi se jasno fokusira i nudi alternativa muslimanima zapada da usvoje, umjesto poznatog sistema koji je usvojen na zapadu kao nužnost demokracije za reguliranje odnosa između muškarca i žene po imenu mladić prijatelj ili djevojka prijateljica, novi sistem koji bi regulirao odnose između mladića muslimana i djevojke muslimanke i koji bi se mogao nazvati muž prijatelj. Taj brak omogućava mladiću muslimanu i djevojci muslimanki, koji žive na zapadu, da sklope po islamu validan brak i pored toga što ne posjeduju vlastitu porodičnu kuću u kojoj bi živjeli. U početku bi bilo dovoljno da mladić i djevojka, nakon što sklope takav brak, žive kao supružnici, tj. druže se, imaju bračni odnos gdje im to prilike dozvole i na kraju se svako od njih vrati u roditeljsku kuću i dalje živi sa svojim roditeljima.“
Ljudi bi ovo nazvali pravim imenom u duhu bosanskog žargona, što nije pristojno u koncepciji Preporoda, stoga kazat ćemo samo da se ovo ne može nazvati brakom u duhu šerijata. Kao što se u slučaju istospolnih brakova postavlja, između ostalih, pitanje kakva bi bila priroda ove prakse da se ona proširi, pa npr. ne bi se rađala djeca, tako se i ovdje može postaviti pitanje kako bi izgledala ova praksa kada bi se proširila i kakve posljedice bi bile po muslimansku zajednicu u konačnici kada bi se momci i djevojke zabavljale po potrebi, a živjeli neovisno svoje živote. Doduše, izgleda primamljivo: užitak bez odgovornosti i obaveza.
Mijenjati običaje, a ne duh šerijata
Ovu vrstu braka su podržali i neki učenjaci koji su ga opravdali ekonomskim razlozima. Učenjak Sulejman Abdullah el-Madžid je naveo da ova ideja može biti početak rješenja velikog problema koji se ogleda u abnormalnim izdacima koje iziskuju troškovi zasnivanja braka i koji nadilaze materijalnu moć mladića i djevojaka. Naš odgovor može biti: nije problem u tradicionalnoj formi braka, već kulturi koja je nametnula takve otežavajuće okolnosti. Lakše, a i da nije sigurno je korisnije mijenjati kulturu nego tradiciju koja odražava duh šerijata.
Šejh Ali Ebu Hasan, bivši predsjednik Azharske komisije za fetve, je rekao: “Ideja je uistinu idealno rješenje da se eliminiraju posljednji statistički podaci koji govore da samo u Egiptu ima devet milijuna onih koji su napunili trideset godina, a još se nisu oženili. A da ne govorimo o milijunima mladića i djevojaka u ostalim arapskim i islamskim zemljama kojima je prošao voz i koji se nisu oženili ili udale zbog nezaposlenosti, visokih bračnih troškova ili zbog nemogućnosti zasnivanja porodice. Sve to ukazuje da se spomenuta fetva ne odnosi i ne ograničava samo na zapadne zemlje.“
Voz, koji spominje šejh Ebu Hasan, ne zaustavlja se izmišljanjem novih brakova, već promjenom običaja zbog kojih su mladi u ovakvoj krizi.