Časna i čedna borba za svjetlovitije medresansko proljeće
Jedanaestog januara 2022. navršava se pedeset godina od čuvenoga štrajka učenika u Gazi Husrev-begovoj medresi
Kad su 11. januara 1972. godine učenici Gazi Husrev-begove medrese stupili u generalni štrajk, bilo je to strahovito iznenađenje ne samo za tadašnje rukovodstvo Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji nego i za cjelokupnu jugoslavensku i širu, evropsku javnost. Oni koji se sjećaju toga vrtložna vremena, mogu se prisjetiti koliko je vijest o đačkom štrajku odjeknula u pisanim i elektronskim medijima. Nizani su novinski naslovi: “Obustava nastave u sarajevskoj Medresi” (Oslobođenje, Sarajevo, 12. I. 1972.), “Učenici Medrese obustavili rad” (Borba, Beograd, 12. I. 1972.), “Verski roboti otkazali poslušnost” (Večernje novosti, nedjeljno izdanje, Beograd, 16. I. 1972.), “Pobuna verskih đaka” (NIN, Beograd, januar 1972.), “Medresa do daljnjeg zatvorena” (Večernje novine, Sarajevo, 24. I. 1972.), “Ko se služi paravanom islama” (Oslobođenje, Sarajevo, 29. I. 1972.); redali su se novinarski izvještaji o toku štrajka, u jednom tekstu stoji kako, pet dana nakon početka štrajka, Vrhovno islamsko starješinstvo u SFRJ odbija pregovarati sa štrajkačima (Večernje novosti, Beograd, 16. I. 1972.).
Kasnija vremena pokažu kako pojedini datumi imaju ponešto od svoje “zanimljive” sudbinkosti. Ne znam ko je od tadašnjih učenika štrajkača znao da se jedanaestim januarom 1972. godine navršavalo 480 godina od pada španske Granade u ruke Inkvizicije, čime je zapečaćena sudbina muslimana i jevreja na Pirinijeskom poluostrvu, ali dobro znamo da će u kasnijim decenijama često se povlačiti paralela između muslimana u Španiji krajem XV. stoljeća i muslimana u Bosni krajem XX. stoljeća. Takav opominjući teror kompariranja prisutan je i dan-danas.
Štrajk kao iznenađujuća društvena nepogoda
Socijalistička Jugoslavija se 1972. doimala čvrstom poput granita. Živjelo se u izobilju socijalističkog optimizma, u blaženoj neinformiranosti i uslovljenu strahu od “zidova” kojima su vječito naćuljene uši. Partijska turboideološka soldateska već se bila obračunala s liberalima u srbijanskoj politici, a nakon sjednice Predsjedništva SKJ 30. novembra 1971. u Karađorđevu obračunala se i s hrvatskim proljećarima. Koliko se sjećam, već je bila proglašena socijalistička pobjeda nad pandemijom zvanom variola vera. Edvard Kardelj i drugovi uveliko su radili na izradi novoga jugoslavenskog ustava, koji će stupiti na snagu 1974. godine. Socijalistička republika BiH još je bila na razini onoga vica o rajsenglama postavljenim na beogradskim saveznim stolicama... Može se pretpostaviti da je štrajk učenika Medrese 1972., gledano iz sadašnje perspektive, jugoslavenska tekuća politika doživjela kao iznenađujuću, zabavljujuću, “zanimljivu” nepogodu. Javno proklamiranoj ateističkoj politici odgovarao je bilo kakav haos unutar vjerskih zajednica. Kao što je moguće da se nije htjelo pokazivati režimske mišiće nad omladinom koja se bori za svoje elementarno pravo na znanje i poštovanje u okviru postojećih zakonskih i društvenih normi? Čekalo se “povoljnije” vrijeme.
Sjećam se, osvanuo je sasvim običan utorak tog 11. januara 1972. godine. Bio sam prvi razred Gazi Husrevbegove medrese. U učionicu je, prije školskog zvona za početak nastave, ušao učenik petog razreda Esad Hodžić, podijelio je nabrzinu nekakav Proglas umnožen na šapirografu i rekao da se polahko uputimo prema trpezariji... Počeo je štrajk!
Odlučnost i bez ikakvih zakulisnih igara
U Proglasu je pisalo: “Svi učenici Medrese došli su do zaključka da se nesređeno stanje u Medresi može izmijeniti jedino opštom obustavom nastave. Obustava će trajati sve do potpuog sprovođenja u djelo sljedećih tačaka...” Na prvom je mjestu bila smjena direktora Abdulaha ef. Derviševića. Spočitavala mu se nekompetentnost, nedovoljna obrazovanost, strogoća bez pokrića i sklonost neumjerenom kažnjavanju učenika. U zahtjevima je dominirao vapaj za reorganizacijom nastavnog plana i programa, te nužnost uvođenja “svjetovnih” nastavnih predmeta: logika, filozofija, psihologija, matematika, fizika, sociologija, fizički odgoj, još jedan strani jezik pored arapskoga... Tražena je i reorganizacija internatskog života u školi, mogućnost ponavljanja razreda, zatim snažnija veza s postojećom društvenom zajednicom, kako učenici Medrese ne bi bili marginalizirani. Tražen
je i slobodan izlaz srijedom i subotom do 21 sat. Na kraju Proglasa je, u verzalu, naglašeno: “PODVLAČIMO DA JE OVO INTERNA STVAR MEDRESE. PREMA TOME, OVAJ POSTUPAK NE KRIJE NIKAKVE ZAKULISNE IGRE.” U potpisu: UČENICI MEDRESE. A na samom kraju, kur'anski ajet “Bog je sa strpljivima”, ispisan rukom na arapskome.
Svi hodnici Medrese već su bili izlijepljeni odlučnim i optimističnim parolama: “SVE ŠTO RADIMO, RADIMO U IME BOGA, ZA PROGRES I SVE NAS”; “RODITELJI, MI SMO VAŠI, RAZUMITE SVOJU DJECU”; “KO ŽELI DA UČINI USLUGU LJUDIMA, NEKA IH SASLUŠA”; “BUDIMO USTRAJNI SVE DOK NE ISPUNE NAŠE ZAHTJEVE”; “MEDRESA MORA BITI KOVAČNICA ZNANJA...”; “ZA SVJETLIJU BUDUĆNOST”; “SVI ZA JEDNOGA, JEDAN ZA SVE”...
Pokušavao sam razumjeti motive i razvoj štrajka koliko sam mogao. Bilo mi je jako zanimljivo u tih desetak i više dana dok nismo otpravljeni svojim kućama i zavičajima. U Medresi smo prvih nekoliko dana spavali i mi koji smo bili tzv. vanjski učenici. Poslije smo odlazili do mjesta gdje smo stanovali (ja sam bio u domu plemenite porodice Škrijelj, Ulica Sandžačka, br. 3) pa bismo dolazili u Medresu kao na redovnu nastavu. Sjećam se da se intenzivno čitalo. Učenici starijih razreda pod pazuhom su nosali velike svjetske romane – Tolstoj, Dostojevski, Šolohov i njegov Tihi don, Kafkini romani, Hemingway, André Gide, Theodore Dreiser, Camus, dosta se čitao Derviš i smrt Meše Selimovića, prvi put sam vidio pjesme Muse Ćazima Ćatića, u dvije knjige. Kada god sam, u kasnijim godinama, čitao nekog od ovih autora, sjetio bih se ugodne medresanske atmosfere u vrijeme štrajka. Kako sam bio mala rasta i glave ošišane nakratko, znala bi pljusnuti i pokoja čvoka, onako, iz obijesti. Upamtio sam ta lica. Važno mi je, međutim, da sam tih dana u Medresi upoznao i mnoge plemenite i ozbiljne mladiće iz starijih medresanskih razreda, poput Zijada Ljevakovića, Mustafe Spahića, Suada Berbića, Ahmeda Halilovića, Rešida Bilalića, Fikreta Karčića, Murisa Hadžibaščauševića, Ibrahima Kovačevića, Asima Okanovića, mnoge druge koje bih u kasnijim godinama s radošću susretao.
Borba za “prosperitet i svjetliju budućnost islama”
Odlaskom u svoje selo Kruševo, kod Foče, ponadao sam se, to, evo, priznajem, da je moje školovanje u Medresi završeno učeničkim štrajkom, moći ću upisati neku drugu školu, ali, eto, sudbina je htjela da ja školske 1972./1973. godine moradnem ponovo poći u prvi razred Gazi Husrevbegove medrese. Očeva je bila posljednja. Od tog se vremena promijenio i moj odnos prema ovoj školi. Danas sam među onim sretnicima koji se mogu pohvaliti da su završili Gazi Husrevbegovu medresu.
Nekoliko dana nakon započeta štrajka donesen je i drugi akt Štrajkačkog odbora naslovljen kao: “SVIMA KOJI ŽELE PROSPERITET I SVJETLIJU BUDUĆNOST ISLAMA”, gdje je istaknuto da učenici žale “što je do toga došlo, no isto tako moramo vam iznijeti svoje duboko uvjerenje da je to bio jedini mogući način da bi se nešto ostvarilo i da bi se haotično stanje u Medresi izmijenilo i usmjerilo ka boljem. (...) Svi smo ovdje došli s namjerom da steknemo što više znanja da bi ga prenijeli našim masama. Nažalost, došli smo do bolnog uvjerenja da nam se te želje u potpunosti ne ostvaruju i da neko ne želi i ne pokušava da ih ostvari. Ne mogavši više trpjeti tu učmalost i neodgovornost prema nama, a samim tim i prema islamu, odlučili smo da sami potražimo izlaz...”
Koju godinu poslije, u Medresu postupno su uvedeni svi traženi nastavni predmeti. Bez obzira što je na nivou VIS-a bila donesena odluka da kolovođima učeničkog štrajka bude zabranjeno daljnje školovanje u Medresi i ikakva veza s Islamskom zajednicom, pobijedio je razbor, pa je odluka brzo povučena.
Ono što mi se danas čini važnim kad je u pitanju odnos prema tom veoma značajnom povijesnom događaju od prije pedeset godina jest sušta istina da je jedna medresanska generacija pokretanjem učeničkoga štrajka bila daleko svjesnija od mnogih koji su sudjelovali u tadašnjem odgojno-obrazovnom procesu i unutar Islamske zajednice i u postojećoj društvenoj stvarnosti. Neki nisu umjeli, poneki nisu smjeli, a mnogi su bili zli, licemjerni i nedobronamjerni. Medresanski učenički štrajk bio je ohrabren i izvjesnom društvenom liberalizacijom u tadašnjoj socijalističkoj Jugoslaviji, započelo se s tribinama u Carevoj džamiji, pokrenut je list Preporod, tekstovi Huseina Đoze najavljivali su odlučnije vrijeme kad je u pitanju Islamska zajednica i misija prema vremenu u kojemu se živi.
Jedanaesti januar 1972. godine tek čeka svoju cjelovitiju sociološku znanstvenu analizu i djelotvornu bosansku percepciju... Najgore što bi se moglo dogoditi jest stvaranje i distribuiranje bilo kakvih mitologema, čemu znaju biti skloni nacionalno ostrašćeni balkanski pseudohistorici. Najbolje to, naprimjer, svjedoče mitovi o hrvatskim proljećarima od prije pet decenija, pa sklonost nekih ovdašnjih teoretičara među Bošnjacima u tvrdnjama kako se mladomuslimanska organizacija borila za državnost Bosne i Hercegovine, ili razrooke i vrijeđajuće balkanske priče o uzrocima i posljedicama neofašističke agresije na zemlju Bosnu i genocid nad Bošnjacima 1992.-1995. godine, itd, itd. Vjerujem da su tih ideoloških zamki itekako svjesni najistaknutiji pojedinci iz onoga entuzijastičnog učeničkog Štrajkačkog odbora od 11. januara 1972. godine i da će neki odgovorni ovdašnji sociolozi uspjeti da napišu i obznane veliku i dokumentnu studiju o tom časnom i čednom medresanskom, učeničkom štrajku u jednome krajnje vrtložnom i slojevitom društvenopolitičkom dobu.