Nije dobro za čovjeka da misli da je nepogrešiv!
Ni nakon toliko mjeseci ne postoji naučna istina o tome šta je cjepivo ili vakcina stvarno? Od čega je, koji mu je sastav, koliko i kako uistinu štiti ljudski organizam. Bez obzira na utišane glasove onih koji ne uvažavaju moderne pristupe ovoj formi medicisnkih zahvata, i dalje postoje stajališta za i protiv vakcina. Naime, nema potpunog konsenzusa u nauci farmakologije, virusologije, imunologije i srodnih disciplina koliko su i da li su sigurne i dobre za ljudsko tijelo.
Pa tako nema ni među običnim ljudima - narodom - što bi se reklo.
I dok god bude te nesigurne igre u ovom sistemu oko intervencija mRNK metodama na ljudski imunitet stvar će biti loša i za ljude, ali i za nauku. Očito je, bar zasad, da konačne istine nema, ili je nauka još ne zna, ili se prava istina prikriva, na ovaj ili onaj način. Medijskim propagiranjem jedne forme, a ne i druge, statističkim stvaranjem jednostrane slike mortaliteta, uzbunjivanjem javnosti, ali ne i nuđenjem mirne, staložene argumentirane rasprave u kojoj se po osnovnom pravilu i dijaloga i poliloga i diskusije, i argumentacija – audiatur et altera pars, dakle – neka se čuje i druga strana, i stoga se može reći da svijetom vlada disenzus među naučnicima.
Prije je posrijedi nešto drugo – zbog izraženih korporativnih interesa za zaradom - na novom proizvodu koji se priprema u milijardama primjeraka, upravo ta pseudonaučna forma djelovanja stvara rizike po sva trenutačna društva na Zemlji. Upravo kako Urlich Beck definira moderna društva, prije svega kao društva rizika.
O cjepivima ili vakcinama govore korporativni naučnici ili njihovi lobisti u državnim organima, kriznim štabovima ili stožerima. A alternativna mišljenja su suspendirana.
Moderni svijet uz ove procese prati nastajanje brojnih scijentokratskih vlada, što je jedna od osnovnih karakteristika modernih rizičnih društava, prema autoru Becku. Prema toj Beckovoj tezi te scijentokratske vlade funkcioniraju na racionalnim okvirima korporacija i sve češće ih određuju interesni krugovi i set iracionalnosti u politici.
To su pravi okviri društva rizika. Tu ključnu ulogu imaju mediji, koji vrše društvenu konstrukciju rizika. Po toj postavci sve oko nas se uglavnom doživljava na dva načina:
• afektivno ili
• kognitivno.
Mediji najčešće igraju na kartu afektivnog. Dakle, na kartu emocija, osjećanja, afekata. U slučajevima kad moderno društvo želi upravljati rizikom koju sama modernost kao takva proizvodi, to upravo povećava mogućnosti izbora i zablude.
Tako da se može reći da moderni svijet živi kulturu konzistentne nesigurnosti. Rizik je čest, ako ne i stalan, ali on nije katastrofa. Tu je bit, koju bi svaki pojedinac, ličnost, građanin morao prisvojiti kao lični put oslobađanja od straha, krize, nesigurnosti, nelagode ili kakvih sve ne oblika neprijatnosti koje se u modernoj ljudskoj civilizaciji pojavljuju.
Rizik je ambivalentnost, dvojakost.To je način postojanja XXI vijeka. Iksustvo rizika je šok za cijelo čovječanstvo. Pa je onda društvo rizika i društvo znanja, informacija i medija, a ne društvo neznanja, tišine ili izoliranosti… I to je najteže pojmiti i razumjeti u svakodnevnom životu čovjeka. Stoga su ljudi u stalnom strahu. Potpuno nepotrebno, ali ipak je tako. Jer, pravi rizik ne postoji kao stvarna kategorija – on postaje stvarnim tek kroz proces učenja, informiranja i stalnim praćenjima svega oko sebe, posebno onim što nas se ne tiče. A moderni ljudi se upravo najviše bave onim što ih se ne tiče.
Biti u riziku je prirodno stanje u XXI stoljeću. Rekao bi Ulrich Beck. Pošto je to tako, onda ništa ljepše od stanja iskrenog vjernika koji slijedi Istinu, Božije zakonitosti i često učeći Jasini-šerif prisjeti se ovog divnog ajeta - opomene: „I njima je svejedno opominjao ih ti ili ne opominjao, oni neće vjerovati. Tvoja će opomena koristiti samo onome koji Kur'an slijedi i Milostivog se boji iako Ga ne vidi; njega obraduj oprostom i nagradom lijepom… Mi smo zapisali ono što su uradili i djela koja su iza sebe ostavili. Sve smo Mi u Knjizi jasnoj pobrojali.“(Jasin, 10.12)