Učenjak koji je ostavio neizbrisiv trag na islamsko pravo

Konferencija o imamu Ebu Hanifi

U okviru manifestacije „Dani islamske tradicije Bošnjaka“Institut za islamsku tradiciju Bošnjaka, u saradnji s Fakultetom islamskih nauka, održao je 14. decembra naučni skup s međunarodnim učešćem „Imam Ebu Hanife“. Umjesto izvještaja s ove konferencije predstavit ćemo neke od zaključaka koji su se mogli izvesti iz radova učesnika. Fokus je stavljen na pitanja ili kritike koje se pokušavaju ideološki upotrijebiti protiv Ebu Hanife i hanefijskog mezheba, a svi radovi će biti dostupni u zborniku radova s ove konferencije, prve ovog tipa u Bosni i Hercegovini.

Ebu Hanife (699-767) je jedan od četverice imama za koje se vezuju pravne škole u islamu i jedini među njima koji porijeklom nije Arap. Rođen je u Kufi, Iraku, središtu znanja i učenjaka. Rastao je i intelektualno i duhovno se razvijao u prvoj generaciji tabiina, susretao se s ashabima Allahovog poslanika Muhammeda, s.a.v.s., u gradu gdje su još uvijek živjeli borci velike Bitke na Bedru. Jedan od detalja koji ukazuju koliko je bio poštovan navela je dr. Zehra Alispahić koja je na kraju svog rada dala opis njegove dženaze. Dženazi je prisustvovalo više hiljada vjernika. „Njegovo tijelo je ogasulio bagdadski kadija Hasan ibn Ammare. Nakon što je završio, rekao je: “Neka ti se uzvišeni Allah smiluje. Trideset godina nisi mrsio danju, četrdeset godina, niti jednu noć nisi spustio svoja leđa na krevet niti si zaspao. Ti si bio najučeniji od nas, najviše si od nas činio ibadeta, uspio si se ukrasiti svim lijepim osobinama!” Kada je trebalo spustiti njegov tabut, okupio se narod Bagdada, što je prouzrokovalo veliku gužvu. Zbog toga mu je do ikindija-namaza, šest puta klanjanja dženaza. Posljednju je predvodio njegov sin Hammad. Pokopan je u bagdadskom mezarju Hajzuran. Ljudi su se danima okupljali oko njegovog kabura i činili dovu za njega. Kada je vijest o njegovom preseljenju došla do velikog hadiskog učenjaka Šuʻbeta, rah., on je rekao: “Svjetlo znanja se ugasilo, ljudi nikada neće naći nekog poput njega.”

Od koga je učio Ebu Hanife?

Mr. Sumeja Ljevaković-Subašić je kao početnu tačku za predstavljanje niza učitelja Ebu Hanife istakla knjigu našeg poznatog učenjaka Hasana Kafije Pruščaka iz 16. stoljeća u kojoj on navodi niz od 28 učitelja, koji seže do Božijeg poslanika Muhameda, a.s. Budući da je, po njemu, ovaj lanac učenjaka put kojim je znanje o islamu od poslanika Muhameda, a.s., preko Ebu Hanife stiglo do naših prostora, njegova knjiga predstavlja i svojevrsni prikaz učitelja Ebu Hanife. Tako se predstavlja niz učenjaka od Poslanika, a.s., preko ashaba do naredne generacije muslimana – tabiina te tako do Ibrahima en-Nehaija koji je u svoje vrijeme bio najučeniji alim u Iraku. Upravo od njega je učio Hammad b. Ebi Sulejman, a Ez-Zehebi spominje da je Ebi Sulejman hadis slušao od Enesa b. Malika dok je fikh učio od Ibrahima en-Nehaija. Kada su upitali Ibrahima en-Nehaija koga će pitati za odgovore kada njega ne bude, on je odgovorio od Ebi Sulejmana. Drugi autori, kao Ez-Zehebi, navodi da je Ibn ‘Adi kazao kako su najbolji pravnici Kufe bili prijatelji Poslanikovi, a.s. Alija bin Ebi Talib i Abdullah bin Mes'ud, da je njihov najbolji učenik bio Aklame, a da je njegov najbolji učenik bio Ibrahim en-Nekha'i, a najbolji učenik Ibrahima en-Nehija bio Hammad, a Hammadov najbolji učenik bio Ebu Hanife.

Na koga je Ebu Hanife utjecao?

U svom radu Jusuf Džafić je govorio o Ebu Hanifinim učenicima koji su i autori najstarijih knjiga fikha. Utjecali su na razvoj malikijskog, šafijskog i hanbelijskog mezheba. Zaslužni su za širenje hanefijskog mezheba, te njegovo zapisivanje i kodifikaciju. Udarili su temelje komparativnom pravu, međunarodnom pravu (sijer), ekonomskom pravu i finansijskom pravu u islamu. Razvili su koncept „države blagostanja“mnogo prije nego što se o tom pojmu počelo raspravljati u savremeno doba. Reformisali su i unaprijedili finansije Abbasijske države. Prvi su pisali o maksimama oporezivanja (taksacije).

Dr. Emir Demir, koji je u svom radu analizirao poimanje kijasa i istihsana kod Ebu Hanife, istakao je da u cilju očuvanja vrijednosti hanefijske pravne škole njena šerijatsko-pravna

„Djelo Ebu Hanife je, kao način promišljanja, za nas važnije od njegovih gotovih teološko-pravnih rješenja, jer nas uvodi u aktivni svijet našeg vremena. Ebu Hanifin rad utkan je u osnovu našeg intelektualnog naslijeđa i prakse i predstavlja značajan dio naše teološko-pravne tradicije“, poručio je reisu-l-ulema Kavazović na otvorenju konferencije.

metodologija bi trebala i dalje biti fokus naših naučnih interesovanja izdavanjem integralnog naučnog djela o metodologiji hanefijske pravne škole, kao grupnog projekta, kao i pratećeg rječnika usaglašenih metodoloških termina koji se tiču ove grane nauke.

Je li Ebu Hanife bio murdžija?

Prema dr. Zuhdiji Adiloviću imam Ebu Hanife, kao i svi ostali velikani, imao je i svoje oponente koji se nisu slagali s njim u određenim pitanjima. Najznačajnije kritike koje su upućene prema imamu Ebu Hanifi jesu one koje se tiču njegovog akaida (razumijevanja vjerovanja) naročito one koje ga optužuju da je bio murdžija. Adilović je u zaključku svog rada istakao da nije dozvoljeno imama Ebu Hanifu nazivati murdžijom, jer su murdžije sekta koja ima više pravaca čija su učenja različita međusobno, a nisu potpuno podudarna s tumačenjem Ebu Hanife. Ibn ebil-Izz u svom komentaru Tahavijeve poslanice iz akaida kaže: “Razlaz između imama Ebu Hanife i ostalih imama ehlis-sunneta vel-džema'ata je formalne naravi. Razlaz po pitanju da li su djela neminovan rezultat imana u srcu ili su sastavni dio imana, uz saglasnost da počinilac velikog grijeha ne izlazi iz imana, nego je u Allahovoj volji, da li će ga kazniti, ili će mu oprostiti, jeste jezičke naravi, ne prouzrokuje neispravnost u vjerovanju...“Učenje Ebu Hanife o vjerovanju predstavili su dr. Orhan Jašić i mr. Bajram Dizdarević.

Jedna od kritika Ebu Hanifinog učenja jeste i njegov stav o počiniocu velikog grijeha. Mr. Haris Dubravac je ukazao kako je hanefijska, na kojoj je kasnije razvijena maturidijska, škola smatrala važnim potcrtati razliku između vjerovanja i postupanja. Veliki grijesi su zapravo dio čovjekova djelovanja i ta osoba obično se oslovljava kao grešnik (fāsiq). Tako je grešnik i dalje ostao dio zajednice, mada su njegova prava unutar važnih društvenih aktivnosti i uloga ograničena. Na ovaj način je, u velikoj mjeri, određen i pravac razvoja religijske dimenzije muslimanskog društva na način snažnijeg ustrajavanja na religijskom ibadetu negoli na dimenziji vjerovanja. Gledište Ebu Hanife namjerno je iskrivljeno te je umjesto problematiziranja statusa vjernika – grešnika koji izravno ovisi o Božijem htijenju, a što je u cijelosti u skladu s izvorima vjerovanja, predstavljano kao učenje da grijeh ne može naštetiti vjerniku. Učenje o odvojenosti vjerovanja i djela, prema nekim autorima, može pomoći u

suzbijanju religijskog ekstremizma, osiguravajući religijsku toleranciju i stabilnost.

Je li se Ebu Hanife služio pravnim trikovima?

Dr. Muharem Štulanović je obradio Ebu Hanifin idžtihad između optužbi za inoviranje šerijatskih pravnih trikova/lukavština i genijalnih rješenja problematičnih pravnih situacija. Primjera radi, Ebu Hanife je ustrajao na odbijanju ponuđene pozicije od halife El-Mensura koji ga je uhapsio do daljnjeg. Potom ga je pozvao nakon nekog vremena i opet mu ponudio poziciju kadije. Ebu Hanife mu tad reče: „Ja nisam podoban i sposoban za poziciju kadije.“Halifa se uhvati u zamku nenadmašnog pravnika i reagova: „Lažeš!“Ebu Hanife se uhvati za tu reakciju i tad mu objasni: „Eto vidiš, Vladar pravovjernih je posvjedočio da nisam podoban za sudiju. On potvrđuje da sam lažac!” Znao je solomonski, praktično riješiti „nerješive” pravne probleme. Fetve iz tog domena nisu trikom, lukavštinom i sl. osporavale istinu ili lišavale nekoga njegovog prava, nego je ta metoda služila da se nađe, pa čak i za mnoge eksperte, skriveni pravni izlaz iz problematične situacije. U svom radu dr. Senad Ćeman je istakao kako su u Ebu Hanifinoj pravnoj doktrini primjetne snažne socijalne tendencije što će biti jedan od važnih razloga prihvatanja njegovih pravnih tumačenja u sudskoj praksi različitih država i širenju utjecaja hanefijske pravne škole od Bliskog Istoka, Srednje Azije, Balkana pa sve do Indijskog podkontinenta. U radu je razmotrio pet pravaca djelovanja Ebu Hanife u procesu oblikovanja originalne pravne prakse koju će prvo njegovi učenici a zatim metodičari hanefijske pravne škole definirati i vremenom unijeti u

Nakon obraćanja direktora Instituta za islamsku tradiciju Bošnjaka dr. Ferida Dautovića i muftije sarajevskog i predsjednika Upravnog odbora Instituta dr. Nedžada Grabusa konferenciju je otvorio reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein-ef. Kavazović. Uvodničari konferencije su bili dr. Mustafa Cerić, dr. Enes Ljevaković i dr. Fatih Judžel, a učesnici univerzitetski profesori i istraživači: dr. Zehra Alispahić, dr. Elvir Duranović, dr. Sulejman Topoljak, mr. Sumeja Ljevaković-Subašić, Jusuf Džafić, dr. Senad Ćeman, dr. Emir Demir, dr. Ahmed Purdić, dr. Muharem Štulanović, dr. Nihad Čamdžić, dr. Hasan Džilo, dr. Zuhdija Adilović, dr. Samed Omerdić, dr. Orhan Jašić i mr. Bajram Dizdarević, mr. Haris Dubravac, mr. Haris Veladžić, dr. Kenan Musić, dr. Salih Indžić, mr. Dino Maksumić, mr. Fadilj Maljoki, mr. Hamza Lavić.

Konferenciju su podržali FMON, Centar „Kralj Fahd“, Vesatijja, Muftijstvo sarajevsko, Bosnische Islamische Gemeinschaft in der Schweiz, CNS, Uprava za obrazovanje i nauku Rijaseta IZ, Medžlis Sarajevo.

poznata fikhska pravila, među kojima je korištenje principa olakšavanja (taysīr) u vjerovanju, obredoslovnim i poslovnim pitanjima, briga o siromašnima i slabima vidljiva, insistiranje na principu humaniteta (insāniyye) itd.

Je li Ebu Hanife koristio hadise u svojim pravnim rješenjima?

Dr. Kenan Musić je u svom radu nastojao kroz analizu procesa razvoja znanosti fikha i hadisa preispitati uvriježene stavove o poziciji sunneta i hadisa u mezhebima, ali i osvrnuti se na ulogu koju su mezhebi imali u tom kontekstu. Rad daje osvrt na ove značajne aspekte vezane za prenošenje sunneta kroz naslijeđe pravnih škola i hadiske znanosti. U svom radu refereirao se na mišljenje Al-Hasana b. Ṣāliḥa koji kaže: „Ebu Hanife je istraživao koji su hadisi derogirajući, a koji derogirani, pa bi radio po onim koji su potvrđeni i preneseni od Vjerovjesnika, s.a.v.s., i njegovih ashaba. Dobro je poznavao hadise koje prenose učenjaci Kufe i bio je upućen u njihov fikh uz privrženost i slijeđenje onoga što su ljudi u njegovom mjestu praktikovali. Poznavao je dobro postupke Božijeg Poslanika, s.a.v.s., koje je učinio pred preseljenje što je doprlo do stanovnika njegovog grada.“Nema sumnje da se ovim jasno ukazuje na poziciju Ebu Hanife u fikhskoj i hadiskoj znanosti te da je hadis Poslanika, s.a.v.s., bio raširen među stanovnicima Kufe, izučavao se i prenosio što je sadržano i u literaturi mezheba.“

Rad mr. Fadilja Maljokija se bavi temeljnim karakteristikama Ebu Ḥanifinog pristupa hadisu.

Ebu Hanife nije bio primarno posvećen u prenošenju hadisa na način na koji su to bili hadiski učenjaci koji su imali kružoke na kojima su na formaliziran način prenosili hadise. Ebu Hanife je to činio povremeno kada bi iznosio argument za svoj stav. Razloge relativno malog broja hadisa koji se od njega prenose (nekoliko stotina hadisa) treba tražiti i u tome što je njegov fokus bio na hadisima koji su osnova za praktično djelovanje, ali i u tome što je imao stroge kriterije autentičnosti hadisa i nije prenosio hadise koji se mogu pogrešno razumijeti, kao i u drugim razlozima spomenutim u radu Maljokija. To, svakako, ne znači da nije poznavao hadise odnosno da ih nije prenio i da poslaničku zaostavštinu nije prenosio kroz poučavanje svojih učenika sadržaju i porukama te zaostavštine.

Kakvo mišljenje su imali hadiski učenjaci o radu Ebu Hanife?

Mr. Dino Maksumić je u svom radu analizirao stavove hadiskih učenjaka o Ebu Hanifi. Imam Ebu Hanife je poštovani alim o kojem su mnogobrojni drugi alimi napisali biografska djela posvećena isključivo njemu u kojima su govorili o njegovim vrlinama. Na tom polju se ističu hafizi u hadisu, muhaddisi i imami: Ad-Dehebī, Jūsuf bin ‘Abdul-Hādī, Ğelalud-dīn As-Sujūtī, Muhammed bin Jūsuf Es-Ṣālihī, Ibn Hağer Al-Mekkī Al-Hejtemī, Mer'ā bin Jūsuf Al-Kermī Al-Maqdisī. Pored navedenih, i drugi velikani islamske misli su davali duže biografske analize Ebu Hanife, koje su uvrštene u njihova djela, a koja govore o historijskim ličnostima i(li) događajima. Među njima se ističu velikani imami, muhaddisi i hafizi hadisa: Abu Se'id As-Sem'ānī, Ibn Al-Aṯīr, Muhyud-dīn An-Nawawī, Al-Mizzī, Ibn Kaṯīr, Ibn Hağer Al-'Asqalānī.