Srebrenica...

Kad bi mrtvi mogli razgovarati s nama. Mjesto monstruoznog genocida.

Muzej je tvornica mesa hiljada ljudi nemilosrdno ubijenih u koncentracijskom logoru u roku od nekoliko sati. Oni koji ovdje rade nisu djeca preživjelih nego sami preživjeli koji su svjedočili neopisivim stvarima. Oni svakodnevno proživljavaju traumu dok informiraju druge. Dijelovi tijela se još uvijek nalaze u masovnim grobnicama i premještaju. Dženaze se nastavljaju do danas. Mnogi od onih koji su ubili svoje komšije žive u komšiluku, a nisu privedeni pravdi. Bosna

sa zebnjom čeka jer stvari sada ponovo tinjaju. Ovaj genocid nije bio prije jednog stoljeća. Bilo je to prije samo nešto više od 20 godina. Svaka generacija koja je tome svjedočila još je živa.

Posjeta Memorijalnom centru Srebrenica težak je put. Potrebni su sati da se stigne teškim cestama. Ali oni koji odu nikada neće biti isti. Oni koji su to živjeli vidjeli su najgore od ljudske okrutnosti. Ipak, uz sve to, nakon sati iscrpljujućih detalja gdje ostaju cipele i stvari zaklanih i dalje se smiješila. Majka šehida. Udovica šehida. Zove se Ferida. A ona kaže: “Sve su mi uzeli, ali vjeru nikad. Još imam Allaha i još imam svoj glas za njih. Smiješim se, jer mi to ne mogu ukrasti.” Omar Suleiman, Potočari 2021. godina