Čirak dobročinstva, poštenja i kvalitete se ne gasi
Priču o Mirsadu možete čitati kao priču o sarajevskom kazandžiji, vrsnom majstoru svoga zanata, umjetniku koji čuva naslijeđe i tradiciju na visokom nivou, ali i kao priču o nekome ko i kroz svoj zanat pokazuje šta je to živi dini-islam, kako se hizmeti porodici, džematu, ali i čuva dostojanstvo u komunikaciji i poslovanju s ljudima.
Dolaskom Osmanskog Carstva na ove prostore stigli su i brojni zanati i majstori zanata – to je uobičajeni početak priče o ovoj temi. Tako počinje i Mirsad Brkanić, sarajevski kazandžija. I druge je, pa tako i nas, podsjetio da je uz osmansku vojsku na ove prostore stiglo sedamdeset vrsta zanata. Kazandžije se na ovim prostorima spominju već 1536. godine, u godinama kada se osnivao esnaf. U početku su, kaže, i kazandžije, da ne bi ovisili samo o državnoj hazni, proizvodili s ciljem samoodržavanja, ali nije bilo dovoljno mušterija. „Radili su umjetnička djela. Nije im bio cilj da naprave što više predmeta. To doba je bilo zlatno doba zanatstva. Ne finansijski, već umjetnički“, kaže on. Po dolasku Austro-Ugarske, situacija se mijenja. „I dalje se radilo ručno, ali nije se imalo dovoljno vremena za izradu umjetničkih djela. Radili su se neki brži proizvodi“, ističe Mirsad.
Tradicija ne opstaje na turističkom proizvodu
U ovom zanatu je od svoje desete godine, kada je počeo raditi zajedno sa svojim rahmetli bratom, majstorom Enesom. „S dvanaest godina sam počeo praviti neke lakše forme, ornamente, predmete koji se mogu staviti u rafu i prodati. Ta ljubav prema ovom poslu me dovela dovde – šezdeset i devet mi je godina, a moja ljubav prema ovom zanatu ne popušta“, kaže on. Ne zaboravlja ni podršku familije, koja se ogleda u tome što mnogi iz familije rade ovaj zanat, a i njegova unuka Iman već je četvrti razred Umjetničke škole. „Mlađe učimo da rade i proizvode, a ne učimo ih isključivo prodaji. Ovo je zanatska radnja. Treba da nauči zanat, da ga ispeče“, posebno podvlači Mirsad. „Nas interesuje tradicionalan proizvod, onako kako su naši prethodnici radili, a ne govoriti da imamo tradiciju pet stotina godina, a pravimo turistički proizvod“, stava je Mirsad.
Kaže da posla ima, pa čak i među onima koji prave proizvode sumnjivog kvaliteta. „Dokle god ljudi posjećuju naš grad, uvijek će biti posla – uvijek neko kupi džezvu, tablu, mlin“, dodaje. Prodaju se demirlije, mangale i ibrici. „Nemaš svake godine mušteriju za neku mangalu, koja se, recimo, radi 300 sati. Moja ljubav prema ovom zanatu je takva da ovdje ima proizvoda koji će stajati pet godina i čekati svoju mušteriju“, kaže Mirsad.
Do potrebnih materijala za rad se sada i ne dolazi lahko, veli nam, navodeći za primjer stalne promjene cijena bakra. A, o procesu izrade kaže da je težak. „Ako želiš napraviti džezvu, moraš biti kazandžija, kalajdžija, graver, savadžija“, pojašnjava. Što se tiče njega, posvetio se vrlo zahtjevnoj cizlerskoj fazi izrade. Upoređuje nam i razlike između izrade osmanskog i starobosanskog savata. Starobosanski je lakši, brži rad, a osmanski je složeniji i bogatiji.
Čirake uvakufio u dvadeset i šest džamija
Najviše se kupuju džezve, tacne za kafu, servisi za kafu, mlinovi, šerbetnjaci, upoznaje nas Mirsad, a rade i slike u bakru. A čekali smo da spomene čirake za džamije koje izrađuje. Time Mirsad nastavlja i tradiciju korištenja čiraka – svijećnjaka, stalaka za rasvjetu u našim
„Tada sam se isto osvjedočio da Allah daje. Allah ti da deset ručaka stavi u škrinju. Došla ta 2020. godina - vadi iz škrinje. Ne može iz te hazne nestati, kada se hazna čisti“, pojašnjava Mirsad. Poslom je zadovoljan i u 2021., godini u odnosu na 2020. Može lijepo prezimiti. „Da si ne znam kakav vjernik, ako si kokuz, nisi se pripremio, ako nisi mislio na loše dane, onda ti smeta i tvoje dijete, a kamoli nešto drugo“, veli nam.
džamijama. Većinu je uvakufio u sarajevskim, a neke se nalaze i u hercegovačkim džamijama, a jedan par je poklonio i za banjalučku Arnaudiju.
Čirake je, sprva, uvakufio u spomen na svoga rahmetli sina Admira, koji je preselio na ahiret u svojoj 26. godini. Tako je Mirsad odlučio da, simbolično, prema godinama svoga sina, opremi čiracima 26 džamija u Bosni. „Prve sam uradio za Baščaršijsku džamiju, pa za džamiju na Širokači. Nakon što sam ispunio ovu normu, radio sam i druge“, kaže Mirsad, a izrađivao je i druge predmete za džamije kao što su alemi.
Vjera se potvrđuje i u poslovanju
Od malih nogu je u džamiji, kaže. O življenju dini-islama priča nam iz vizure svoga zanata. „Dobar si zanatlija, a prodaješ proizvod – kada proizvod prodaš skuplje nego što vrijedi, to već nije ono što si svario“, priča Mirsad ukazujući na usvojeno znanje o islamu. Dodaje da su se „takvi pazari topili neprimjetno“te da „nije vjera samo odlazak u džamiju, već treba unijeti vjeru i u proizvod, i u prodaju, i u življenje“.
Ističe važnost zahvale Bogu na minimumu. „Kada imaš taj minimum, ne možeš ga, čini se, ni potrošiti. Tada je to već ubjeđenje šta ti Allah daje. Kada vidiš šta ti je ostalo, naravno, daješ zekat. Ono što si dao, čeka te na onom svijetu. Najbolji i najsigurniji način otvaranja računa je kod Allaha“, poručuje Mirsad.
Niko od njegovih dvanaest uposlenika nije dobio otkaz, niti im se smanjila, niti prestala davati plata u toku pandemije. „Tada sam se isto osvjedočio da Allah daje. Allah ti da deset ručaka - stavi u škrinju. Došla ta 2020. godina - vadi iz škrinje. Ne može iz te hazne nestati, kada se hazna čisti“, pojašnjava Mirsad. Poslom je zadovoljan i u 2021., godini u odnosu na 2020. Može lijepo prezimiti. „Da si ne znam kakav vjernik, ako si kokuz, nisi se pripremio, ako nisi mislio na loše dane, onda ti smeta i tvoje dijete, a kamoli nešto drugo“, veli nam.
Mirsad nam je pričao i o svojim odlascima na hadž, a tako i o pripremama za polazak po prvi put krajem prošlog stoljeća, čemu se predao do najsitnijih detalja. Pet puta je išao na hadž. Nakon prvog puta i neopisivog doživljaja upitao se kad će mu se pružiti prilika da opet ode. A, potom, u narednim godinama obavio je hadž još četiri puta kao bedel za rahmetli djeda, nanu, brata šehida i svoga babu.
Posvećenost i kvalitet se prepoznaju
Svjestan je, kako kaže, da se tek malo ljudi razumije u ovaj rad. Pa, ipak, i mušterije podučava. „Nastojim da ih edukujem. Sevap mi je da ih obučim“, veli nam. Pri svemu tome, veli nam Mirsad, mušterijama pokaže i kvalitetnije i manje kvalitetnije proizvode. O svome zanatu i radu pričao je i uglednicima. Bill Clinton ga je posjetio dva puta. A, ističe lijep i pošten odnos prema mušterijama. „Kakogod mi održavamo ovaj zanat, tako ga i mušterija održava. Stalnu mušteriju treba obradovati i cijenom i kvalitetom“, poručuje Mirsad.
U ponudi imaju proizvode različitih cijena i kvaliteta. „Neki su svoj rad sveli na proizvode brže izrade. U mojoj radnji je šezdeset posto proizvoda visokog kvaliteta, osmanskog rada. Takav odnos prema zanatu i proizvodnji kandidirao ga je za uvrštavanje na UNESCO-ovu listu. „Radnja je i jedna vrsta muzeja“, kaže Mirsad.
Ne zaboravlja naglasiti koliko je kazandžijama značila pomoć države u čuvanju starih zanata. „Pomogli su da opstanemo. Mi kazandžije smo ostali u kazandžijskoj ulici.“, ističe on kazavši da su i oni paušalci u pogledu davanja poreza. To im mnogo olakšava posao, kaže nam Mirsad za kraj razgovora, izrazivši zadovoljstvo svojom zanatskom svakodnevnicom, koju, kako kaže, uljepšava druženjem s džematlijama.