Kako su nestala skupa vjenčanja u Bosni
Ako i danas pogledamo Tursku, regiju Sandžaka i Skoplja, možemo uočiti da su troškovi vjenčanja visoki. S druge strane, vjenčanja u Bosni ostvare se mnogo lakše
Arhiv predstavlja historijsku riznicu jednog naroda. Tu je skriveno blago koje kada ugleda svjetlo dana i dospije u ruke istraživača, otkriva neporecivo kulturno-historijsko bogatstvo. U trenutku kada stupimo u određeni arhiv, otvara se i mogućnost da zaronimo u tajne riznice, blago i hiljade važnih dokumenata. Bosna i Hercegovina je bila pod upravom Osmanskog carstva skoro 500 godina. Na hiljade arhivskih dokumenata je preživjelo sve do danas. U ovim dokumentima pisanim na osmanskom turskom jeziku nalazi se veliki broj podataka iz historije, kulture, arhitekture, kao i detalja iz društvenog života. U nekim dokumentima možemo naći ime graditelja džamije, dok iz nekih čitamo o potrebama stanovništva tog vremena ili naredbama samoga sultana. Ovdje ćemo s vama podijeliti nekoliko crtica iz društvenog života.
Bosna i Hercegovina, koja je dugo godina bila u okrilju Osmanskog carstva, u pogledu običaja koji su prethodili vjenčanju, razlikovala se od drugih krajeva. Kada pogledamo Skoplje, Tursku i druge krajeve Carstva, možemo primijetiti da je za vjenčanje u Bosni bilo potrebno mnogo manje sredstava. Uprkos tome što se istovremeno u drugim predjelima za vjenčanje tražilo više zlata, skupocjena odjeća, kuća, kola i sl., u Bosni se pružala prilika organizovati vjenčanje uz mnogo manje troškove. Zapitajmo se da li bi mladići i djevojke u Bosni mogli pristupiti organizaciji vjenčanja da su troškovi bili kao u drugim mjestima?! Zašto se od drugih nešto zahtijevalo, dok su stanovnici Bosne bili toga oslobođeni?! Izuzetno zanimljivo pitanje!
Odgovor na to pitanje daje nam jedan dokument iz arhive koji nam je došao u ruke. U Bosni i Hercegovini, tokom 19. stoljeća, porodice djevojaka običavale su tražiti mnoge stvari od mladićā koji su se planirali ženiti. Tražili bi im zlato, svilu, skupocjenu odjeću i još mnogo toga. Posebno je to dolazilo do izražaja kod Srba, čiji su se mladići zbog previsokih troškova za vjenčanje, rijetko odlučivali za taj korak. U nemogućnosti da se propisno ožene i organizuju vjenčanje, mladići su počeli s otmicom djevojaka. Slučajevi otmice djevojaka raširili su se toliko da je haber o tome dospio i do sultana. Bilo je potrebno da vrhovni vladar države nađe rješenje za taj problem. Tako se sultanskom naredbom obznani zabrana da preduslov za vjenčanja bude skupa odjeća, zlato i sve drugo što bi predstavljalo poteškoću da se omladina ženi i udaje. Kažnjavao se svako ko bi istupio sa zahtjevom suprotnim toj naredbi. Zahvaljujući ovim zabranama koje su bile specifične za Bosnu, mladi su pristupali vjenčanju bez ikakvih poteškoća. Ako i danas pogledamo Tursku, regiju Sandžaka i Skoplja, možemo uočiti da su troškovi vjenčanja visoki. S druge strane, vjenčanja u Bosni ostvare se mnogo lakše.
U nastavku teksta je i jedan dokument iz arhiva, a u vezi s ovom temom. Ovaj dokument napisao je Ahmed Dževdet-paša sultanu, nakon što je zabranjeno da se mladoženja i njegova porodica izlože ogromnim troškovima za vjenčanje. Ahmed Dževdet-paša bio je zadužen za nadzor nad ovim pitanjem.