Deset teških pitanja o Kur'anu – prvo: Zašto ima Bog?

1.

Bog jeste, Bog ima – najvažnije

podrazumijevanje Kur'āna

Nakon pažljivog i cjelovitog čitanja Kurʼāna u njegovom arapskom izvorniku, ili u prijevodu Kurʼāna, uočava se da je toj knjizi posve pripadno i blisko jedno polazište za koje se, nekako unaprijed i na ne baš izravan, pogotovo ne grub način, usrdno predlaže čovjeku da taj savjet prihvati: Povjeruj, čovječe, da Bog ima! Pa stoga imaju i svjetovi! Prihvati s draga srca da Bog jeste! Pa stoga jesu i svjetovi! Razumljivo je da će čitatelji koji prihvate (ili povjeruju) da Bog ima, da Bog jeste, lakše čitati Kurʼān. Tada će im ta knjiga biti razumljivija i prohodnija. Ako čitatelji tako iskažu povjerenje u Kurʼān, i Kurʼān će iskazati povjerenje njima i lakše će se shvatiti njegove stranice.

To da Bog jeste, to da Bog ima – upravo to je najsnažnije podrazumijevanje Kurʼāna. Božanska Riječ Kurʼāna vidljivo pravi otklon od izravnih pitanja kao što su ova: Postoji li Bog? A zašto Bog ima? Ili: A zašto Bog jeste? Kao da Kurʼān savjetuje čovjeka da se kloni takvih pitanja. Ne, naravno, da ih se kloni iz razloga što bi takva pitanja čovjeku bila zabranjena ili što bi ona umanjila “bogovstvo Boga“, već što svojom veličinom i težinom ta pitanja osujećuju i stavljaju van snage čovjekove diskurzivne moći. I, k tome, takva teška, a u biti nepotrebna pitanja, razobličuju stvarne granice čovjekovih racionalnih, umnih, kontemplativnih i intuitivnih sposobnosti.

Naime, malo je toga što o Bogu iz Kurʼāna možemo saznati “prije“stvaranja svijeta. Na neki posredan način, čovjeku se savjetuje da o tome ne razbija glavu! Kurʼān nije organiziran kao kosmogonija (grčka ili indijska) koja bi nam govorila o Bogu u eonima ili velikim dobima ili razdobljima Božanske Samosti! Kao da je želja Božanske Riječi Kurʼāna da nam odmah govori o svrhovitom Božanskom stvaranju, o Njegovom ravnanju, određivanju i djelovanju u svijetu, u Univerzumu. Dobro je poslušati sljedeće retke Kurʼāna, oni svi odreda govore o Božanskom stvaranju, činjenju i djelovanju u svijetu:

A) - ٌن َخا ُد َي ِه َو ِء َما َّس ال َى ِإل َى َتو سْ ا َم ثُ - “Bog je [potom, tj. nakon Svoje Odluke] stvaranjem zaposjeo Nebo dok je ono još maglinom bilo (stvoreno)!“1

B) - َهَا ْون َر تَ ٍد َم َع ِر ِبغيْ ِت َوا َما َّس ال َع َرفَ ِذي الَّ ُه اللَّ - “Bog je Onaj Koji je podigao nebesa koja vidite bez ikakva stuba...“2

C) - ٍم َّي أَ ِة سِتَّ ِفي َض َلْر َواْ ِت َوا َما َّس ال َق َخلَ ِذي الَّ ُه اللَّ - “...Bog je Onaj Koji je nebesa i Zemlju u šest razdoblja stvorio...“3

D) - ِض ْر َل ا َو ِت َوا َما َّس ال نور الله - “Bog je svjetlost nebesa i Zemlje“.4

E) - َباحِ ِلص ا ُق ِل فَا - “Bog daje da osviću zore.“5ٰ

F) - نوى َلَّ وا الحب َْ ُق فال َِ َه الل إن َِّ - “Bog zbilja daje da klijaju zrno i košpica.“6 I tako dalje.

Dakle, Bog čini, pa time pokazuje da jeste. A to kako On jeste u Samom Svome Biću i Svome Bogovstvu – u Kurʼānu to nama Bog ne objašnjava.

Nema nikakve sumnje da, kad Kurʼān govori o Bogu, govori o Njemu prevalentno na način mnoštva svjedočenja da Bog stvara i održava svjetove, da se Bog očituje, da o Njemu fenomeni svijeta svjedoče... To i jeste glavni smisao waḥya ٌي( ْح )و ili Revelacije, Objavljenja ili Objave.

Ali, Božanska Riječ Kurʼāna nigdje nam ne jamči da će se Bog Svojim Objavljivanjem odreći Svoje Tajne, ili da će Njegova Tajna biti manja time što je stvorio i stvara svjetove! Bog “i dalje“ostaje jedini Znalac Pojavnog Svijeta i Svijeta Tajni (ʻālimu l-gaybi wa š-šahādah – 7 ,( ِة َد الشهَا َو ِب ْي الغ ُم عَاِل kaže se na nekih desetak mjesta u Kurʼānu. Dobro je uočiti da se Svijet Tajni ili Svijet Tajne (algayb - ُب ْي )الغ na ovim mjestima spominje prvi. Kao da se time samim Kurʼānom hoće reći da stvaranjem fenomenalnog svijeta (ʻāš-šahādah) Božanska Tajna ne gubi na svome važenju.

Ovim dolazimo do tvrdnje: Ni u Kurʼānu Bog nije čovjeku dokraja objelodanio Svoju Tajnu (na arapskom: kunh - ,كنه ḏāt - َذات , sirr ّر- ). Na četiri mjesta Božanska Riječ Kurʼāna (npr. Trpeza/al-Māʼida, 5:109) obznanjuje da je samo Bog “Znalac svih Tajni“(ʻallāmu l-guyūb – ِب ُو ُغي الْ ُم َّل .)عَ I u tome je najveći aksiom Kurʼāna (ako je uz Kurʼān dolično spominjati aksiome imajući u vidu filozofijsku tradiciju korištenja aksioma i njihova rabljenja kao “čovjekove uzaludne dreke“protiv Sveobuhvatnog).

Kad se kaže da Bog ni u Kurʼānu čovjeku nije dokraja objelodanio Svoju Tajnu, dobro je prisjetiti se Mojsijeve/ Mūsāove, a.s. usrdne molbe (Zidine/ al-Aʻrāf, 7:143) kojom je Mojsije/Mūsā zavapio:

يك ِلَْ إ أنظر نري َِِ أ رب

- “Gospodaru moj! Pokaži mi se da Te vidim!“

- na šta mu je Božanskim povikom odgovoreno:

تراني لن

“[O Mojsije, o Mūsā]: Ti Me nećeš vidjeti!“

Kazano riječima respektabilnih ṣūf ījskih komentatora: “Božansko Bivstvo“(ḏātullāh - ِه الل ُت َذا ) ili, u nekim djelima ṣūfījskih autoriteta, “Suštastvo Božije“(kunhullāh – ِه الل ُه ْن ُك ), znade samo Bog, Jedan, Jedini. A čovjeku se savjetuje da Njega, Boga, ili “Božansko Bivstvo“, ili “Božansko Suštatsvo“, što više i što češće spominje, jer spominjati Boga (ḏikrullāh – ِه الل ُر ْك ِذ ) jeste, doslovno prevedeno, “ono što je više, veće“:8

ُر ْكبَ أَ ِه اللَّ ُر ْك ِذ َولَ

Od čega ḏikrullāh ili spominjanje Boga ili spominjanje Božanskog Suštatstva jeste više, jeste veće? Kao i drugdje u klasičnim komentarima Kurʼāna i ovdje je moguće ponuditi više odgovora, ali se može kazati da je ḏikrullāh ono što je veće i više od razmišljanja o Božanskom Suštastvu (tafakkur fī llāh – ِه( الل ِى ف ٌر َفكُّ تَ spram kojeg (tog tafakkura) islamska tradicija ima velike rezerve.

Naime, o Svijetu Stvaranja treba se razmišljati, ali razmišljanje o Bogu dovodi do zapadanja mišljenja u aporije. Bog kao Apsolutna Tajna (al-gaybu l-muṭlaq َق(– ْطلَ ُم الْ ُب ْي الغ ne raskriva se ničemu, pa ni mišljenju. Ali, preporučljivo je spominjati Boga (ḏikrullāh) kao Apsolutnu Tajnu, jer spominjanjem Boga “smiruju se srca.“Usp. Grmljavina/ar-Raʻd, 13:28:

القلوب ْطمئن ت الله بذكر أل ََ

Kao da se isticanjem prednosti ḏikrullāh u odnosu na tafakkur fīllāh, makar izdaleka i u migovima, u Kurʼānu poručuje da su itekako male šanse ljudske misli, uma, razuma da dopru do samoga Božanskog Suštastva (ḏātullāh ili kunhullāh).

Ali, ovo nipošto ne znači da Kurʼān potcjenjuje čovjekovu misao, um, razum, kontemplaciju, intuiciju... Naprotiv, na desecima mjesta sam Kurʼān posvjedočuje da je čovjekovo razmišljanje, um, razum, kontemplacija... da je sve to, pojedinačno ili skupno, itekako snažno i efikasno kad je posrijedi recipiranje, istraživanje i poranjanje u svjetove Božanskog stvaranja (ḫalqullāh – الله ُق )خل ili uranjanje u svjetove Božijih stvorenja (maḫlūqātullāh الله– ُت ُوقَا ْخل َم ). Općenito uzev, islamska tradicija je jedan snažan nagovor čovjeku i čovječanstvu da razmišljaju o stvorenjima Božijim (ḫalqullāh, maḫlūqātullāh), a ne izravno o samome Bogu! O ovome šire u jednoj od drugih crtica ove knjižice.

2.

Kloniti se nesuvislih

pitanja o Bogu

“Ljudi nisu kadri o Bogu rasuditi dolično Njegovoj moći!“– u tri maha se ponavlja u Kurʼānu. A onda se, uzvišenim sarkazmom Kurʼāna, u sūri Skupine/az-Zumar (39:67), donosi jedna univerzumska slika, strahotna i nezamisliva, nepojamna:

ِة َم ِقيَا الْ َم يَو ُه ُت َض ْب قَ ِميعا َج ُض ْر َل َوا ِه ِر ْد قَ َّق َح َه اللَّ ُروا َد قَ َما َو ِمينه َي ِب ٌت َّي ِو ْط َم ُت َوا َما َّس َوال

“Ljudi nisu kadri o Bogu rasuditi dolično Njegovoj moći! a na Danu Sudnjem

Zemlja sva u šaci Njegovoj je,

A nebesa smotana ispod Njegove desnice!“

Ovim retkom Kurʼāna kao da se čovjeku i čovječanstvu kaže: “Možete li zamisliti da Bog drži Zemlju u Svojoj Šaci? Možete li zamisliti da su sva nebesa smotana ispod Njegove Desnice? Naravno da ne možete. Jer, trebalo bi da prvo zamislite sebe, malehne i neznatne kakvi jeste, negdje u dnu te strahotne predodžbene slike. Šanse da nešto odatle vidite jednake su šansama zrnca pijeska da vidi cijelu pustinju.

Prema poruci iz 39:67, Božije jest, Bog ima – to nadmaša razum, um, kontemplaciju, intuiciju... Ili, drugim, riječima, kad vi ljudi ne vidite sva nebesa, kako da onda vidite Boga, ili kako da “budete kadri o Bogu dolično rasuđivati?“

Maloprije navedena strahoštovna predodžba o svemoćnom Bogu “Koji drži Nebesa i Zemlju“navedena je u svrhu ohrabrivanja čovjeka da vjeruje ili povjeruije da Bog ima i da Bog jeste. I da se tako Boga sjeća, spominje Ga (ḏikrullāh). To je najveći kurʼānski conditio sine qua non. K tome, navedenom strahoštovnom predodžbom kao da se čovjeku daje do znanja da je Božanskoj Riječi Kurʼāna posve strāno da nagovara čovjeka na svojeglavo i bahato postavljanje pitanja: “Da li je moglo nekako da sve ovo prođe bez Boga?“Ili: “Rašta Bog?“Ili: “Da li Bog jeste na način da On nekad nije bio?“Ili: “Zašto Oduviječni Bog nije ostao sām u Svojoj Samosti i zašto je uopće trebao stvoriti Univerzum?“

Odmah treba reći da ovakvih i sličnih pitanja u Kurʼānu jednostavno nema. Iako se, na jedan posredan i poučan način u Kurʼānu čovjeku implicitno savjetuje da zaobilazi takva pitanja, to ne znači da čovjek ta pitanja ne može, ne treba ili ne smije postavljati. Naime, u osnovi svih ateističkh teorija, za koje njihovi izumitelji smatraju da su konzistentno domišljene, nahode se upravo i ova naprijed navedena

pitanja.

Međutim, iako Božanska Riječ Kurʼāna sugerira čovjeku da se otvori prema unaprijed datom podrazumijevanju da sve postojanje ima i onu nužno bivajuću Božansku Dimenziju, ipak Kurʼānska Objava savjetuje čovjeka da svoje diskurzivne moći, razum, um, kontemplaciju, intuiciju... upravi prije svega prema Božijem stvaranju stvorenja (maḫluqātillāh), a ne prema samome Bogu u Njegovom Bivstvu (ḏātullāh) i Suštastvu (kunhullāh). Oni prešutni nagovori Božanske Riječi Kurʼāna čovjeku i čovječanstvu da se NE postavljaju pitanja: “Da li bi bilo bolje da je sve ovo nastalo i uzbivalo bez Boga?“Ili: “Rašta Bog?“Ili: “Da li Bog jeste na način da On nekad nije bio?“Ili: “Zašto Oduviječni Bog nije ostao sām i zašto je uopće stvorio Univerzum?“– eto baš ti prešutni nagovori o izbjegavanju bahatih pitanja našli su svoje mjesto i u savjetima, izrekama i preporukama koje je Božiji Poslanik Muhammed, a.s., upućivao svojim Drugovima.

Naime, u razgovorima sa svojim Drugovima o tome ka čemu primarno treba usmjeravati čovjekovo mišljenje, razmišljanje i diskurzivne sposobnosti (tafakkur - ٌر َفكُّ ,)ت Božiji Poslanik, a.s., svjetovao ih je da svoj um, razum i razmišljanje treba da upravljaju prema Božanskom stvaranju (maḫluqātullāh), ali ne i prema Bogu Samome, odnosno ne prema Njegovom Biću (ḏātullāh), ne o Njegovom Suštastvu samome. Poslanik je, zapravo, savjetovao svoje Drugove ovo: Očitovani Bog (aẓ-Ẓāhir ُر- ِه َّظا ال ) kroz Svoje permanentno stvaranje jeste pravo i dolično prostranstvo čovjekova mišljenja, umovanja, kontempliranja, intuiranja.

Iz Poslanikovih izreka saopćenih njegovim Drugovima razumijemo i to da im je poručivao: Kako god čovjekovo mišljenje i razmišljanje tetura pred Konačnom Tajnom Boga, tako isto vrijedi i za čovjekova pitanja o toj Tajni.

Nema nikakve sumnje da je Božanska Riječ Kurʼāna utjecala na Poslanika pa je on savjetovao da čovjek i čovječanstvo trebaju da, primarno, razmišljaju o Božijim stvorenjima, a ne o Bogu samom. Razmišljanje je uvijek razmišljanje o onom što je pozicionô, mjesnô, dimenzionalnô, vremenskô, odnosnô, relacionô... Prema Kurʼānu, Bog stvara to što je pozicionô, mjesnô, dimenzionalnô, vremenskô, odnosnô... Ali Bog ne prenosi Svoje Bogovstvo niti na jedno Svoje stvorenje. Baš stoga razumu i umu izmiče Njegova Apsolutna Tajna (al-gaybu l-muṭlaq – ُق ْطلَ ُم الْ ُب ْي الغَ ). Mišljenje se nije u stanju zaputiti Bogu na način potrage za Božijim Sopstvom. Taj preporučni ili oporučni savjet Kurʼāna nalazimo u mnogim odlomcima Kurʼāna, jedan od primjera nahodi se u sūri Porodica ʻImrānova/ᾹH li ʻImrān, 3:191:

ِفي َن ُرو َفكَّ َت َويَ ْم ُنوِبهِ ُج ٰى َوعَلَ ًدا ُعو ُق َو ًما قيَا َه اللَّ َن ُرو ُك ْذ يَ َن ِذي الَّ َك َحانَ ْب سُ ًل ِط َب َذا َٰه َت ْق َخلَ َما َبرَّنَا ِض ْر َل َواْ ِت َوا َما َّس ال ِق َخلْ ِر النَّا َب َذا عَ ِقنَا فَ

“Oni koji Boga spominju i stojeći, i sjedeći, i na stranama svojim ležeći, i koji razmišljaju o stvaranju Nebesa i Zemlje [govore]:

“Gospodaru naš! Ovo nisi zaludu stvorio Ti!

Slavljen Ti budi!

Sačuvaj nas kazne u Vatri!“

Ova redak Kurʼāna obodruje čovjeka da spominje Boga (yaḏkurūnallāh). Ali, se ljudi savjetuju da svoje razmišljanje (yatafakkarūna) usmjere prema Božanskom stvaranju nebesa, Zemlje. Vjerovatno je eho ovog i naličnih proglasa Kurʼāna bio glavnim uzrokom pa da Vjerovjesnik Muhammed, u razgovorima sa svojim Drugovima, daruje i njih i potonja pokoljenja muslimana sljedećim savjetom:

فتهْلكوا... ِه الل ِت َذا ِى ف ُوا َفكَّر ت َل َو الله ُوقات ْخل َم ِى ف ُوا َفكَّر ت “Razmišljajte o Božijim stvorenjima, ne razmišljajte o Biću Božijem pa da odete u propast...“

Ovo Poslanikovo predanje nahodi se, ponekada, i u ovakvoj formulaciji:

ِه الل ِى ف ُوا َفكَّر ت َل َو ِه الل ِق َخلْ ِى ف ُوا َفكَّر ت “Razmišljajte o Božijem stvaranju, ne razmišljajte o Bogu.“9

3. Apsolutna Tajna kao

čovjekova čežnja

Privedimo ovu crticu kraju tako što ćemo se prisjetiti da je u islamskoj vjerskoj tradiciji, te potom u kulturi i civilizaciji, napisano mnogo rasprava o ljudskoj čežnji da dopre do Apsolutne

Tajne.

Naime, da “Bog ima“ili da “Bog jeste“– to je jedno od najvažnijih ʼpodrazumijevanjaʼ za koje Kurʼān, na svoj osobeni (i neizgovoreni način), “traži“jedno neobjašnjivo unaprijedno pristajanje kako od čovjeka tako i (kako kažu neki komentari Kurʼāna) od drugih umskih, racionalnih i kontemplirajućih stvorenja (meleka/anđela, džina, sotona, ifrita...).

Kao da iz Kurʼāna, sa svakog njegova lista, zrači jedna opća duhovna aroma koja se može staviti u pitanje: “Zar se uopće može pitati da li Boga ima?!“Prema Kurʼānu, takvo pitanje bilo bi oholo naprosto zato jer ono se postavlja iz nesagledivo velikih prostranstava stvorenog svijeta. Upravo su stvoreni svjetovi (al-ʻawālimu - ُم َواِل َع )الْ ono što je jamstvo da Bog ima, ali i ono o čemu prevalentno treba razmišljati, o čijem početku treba kontemplirati, a ne – kako smo prethodno rekli - o tome “Ima li Bog?“ili “Zašto postoji Bog?“U neku ruku, sve ovo dosad rečeno, na ovih nekoliko stranica, ukazuje na to da se u samom Kurʼānu podrazumijeva jedna ʼmetodologija pravilnog čitanja Poruke te Knjigeʼ.

Naravno, sva ova teška pitanja, kao na primjer, “Ima li Bog?“ili “Zašto postoji Bog?“– iako ih Kurʼān izričito ne navodi – podrazumijevaju se samo radi toga da bi se ukazalo na nesagledivā i ljudskim moćima neobuhvatnā prostranstva Božanskog stvaranja (univerzum, vidljivi i nevidljivi svjetovi, priroda, flora, fauna, čovjek...). Baš stoga, da bi otklonio teškoće pitanja “Ima li Bog“ili “Zašto postoji Bog?“, Kurʼān vraća čovjeka i druga umna bića da se trebaju baviti svjetovima, vidljivim i nevidljivim, i pitati: “Odakle ti svjetovi?““Da li su mogli nastati sāmi?““Zašto je nemoguće da budu suvječni Bogu?“

I k tome svemu, posebno je važno na nekoliko desetaka mjesta u Kurʼānu ono strogo i svečano izjavljivanje da je Bog samo jedan (lā ilāha illā hū, wāḥid), da nema božanstava uz Boga. Pretpostaviti da ima božanstava uz Boga posve je protivno logici “Biti Bog“, jer u samoj naravi Božijoj je da je On jedan i da dvije, tri ili više božanskih Svemoći Univerzum ne bi mogao otrpjeti, već bi se stropoštao i propao. Naime, kao da iz ovakvih podsjećanja Kurʼāna vidimo jednu ironiju upravljenu protiv onih koji smatraju da bi više bogovstava moglo egzistirati u Univerzumu.

Vjerovatno su tu razlozi pa je Vjerovjesnik Muhammed, u razgovorima sa svojim Drugovima, dijelio sljedeći savjet:

ِه الل ِت َذا ِى ف تََفكَّرُوا َل َو ِه الل ِت ُوقَا ْخل َم ِى ف تََفكَّرُوا

ُوا... فتَهْلَك

“Razmišljajte o Božijim stvorenjima, ne razmišljajte o Biću Božijem pa da odete u propast...“

Ovo Poslanikovo predanje nahodi se, ponekada, i u ovakvoj formulaciji:

ِه الل ِق َخلْ ِى ف ُوا َفكَّر ت َو ِه الل ِى ف ُوا َفكَّر ت َل

“Ne razmišljajte o Bogu, već razmišljajte o Božijem stvaranju.“

Razmišljanje o svjetovima kao Božanskim stvorenjima vode do vjere u Boga Koji Svoju Jedinost zadržava za Sebe, ali Koji kad stvara, stvara mnoštvo.

Sjetimo se, posve na kraju, jedne Ibn ʻArabījeve poslanice o Božijoj Samosti (ar-Risāla al-aḥadiyyah – ُة َحديَّ َل ا الَة ِّر .)ال Tu se Ibn ʻArabī usudio da kontemplira i teozofira o Božanskom Biću (ḏātullāh). K tome, tu se Ibn ʻArabī usuđuje da, u svome munāǧātskom uzašašću, govori i o tome “kako je Bog u svojoj samosti i skrovitosti iz velike ljubavi poželio da stvori svjetove, pa ih je, doista, i stvorio.“

َق َخلْ الْ ُت ْق َخلَ فَ َف َر ْع ُأ ْن أَ ُت ْب حبَ َأ فَ ِفيًّا ْخ َم ًزا َكنْ ُت ْن ك ... Ovim se, dakako, ovaj islamski velikan usudio čitati Kurʼān na način da mu ḏikrullāh ili sjećanje o Bogu posluži da se natkuči nad ona stanja i eone prije stvaranja svjetova. Da li je čovjeku moguće da se i tamo nadviri – to je pitanje o kojem se može raspravljati, ali pod uvjetom da se ne zaborave neizbrojivi stvoreni svjetovi.

Sve u svemu, krhko je znanje čovjekovo. Slavna āyatu l-kursiyyi (Krava/ al-Baqara, 2:255) poručuje:

َء َشا َما ِب َّل إ ِه ِم ِعلْ ْن ِّم ٍء ْي َش ِب َن ُطو ِحي يُ َل َو

“A ljudi znaju od Božijeg Znanja samo onoliko koliko Bog želi!“

Moglo bi se reći da isto vrijedi i za svijet i Univerzum, naime, ljudi znaju samo onoliko svijeta i Univerzuma koliko Bog želi. Ovim dolazimo do Božanskog znanja kao mogućeg čovjekova sredstva da njime spoznaje svijet. Ali, tema da li čovjek može dio Božanskog znanja dobiti na dar, može li ga zaslužiti, to treba biti tema posebne crtice.

(...)