Janja: Devetog januara, ili bilo kog drugog
Ekipa Media centra Islamske zajednice devetog januara, na tzv. Dan RS-a, boravila je u Janji. 6. i 7. januara u ovom mjestu Bošnjaci su bili izloženi fašističkim provokacijama i uznemiravanju. Uprkos svemu, oni su opredijeljeni za ostanak na rodnoj grudi.
Devetog januara Janja je tmurna i pusta. Opustjela je i Banja Luka. Doslovno. U manjem bosanskohercegovačkom entitetu slavi se tzv. Dan RS-a. U Banjoj Luci paradiraju uniformisani studenti, ratni veterani, pripadnici policije i specijalnih jedinica, te sportskih organizacija i drugih udruženja, ispred ešalona političara, presuđenih ratnih zločinaca, i nekolicine regionalnih i međunarodnih zvaničnika sumnjivih namjera. Tamo su uprte sve oči.
Zvanična politika entiteta RS vremenom je uspjela Srbima na taj dan poturiti obavezu slavlja i praznovanja, a Bošnjacima budnosti i opreza.
Možda bi i ovaj deveti januar bio običan deveti januar političkog natkusurivanja i prepucavanja da mu nisu prethodile pripreme te sistemska zastrašivanja i provokacije Bošnjaka u više gradova u bh. entitetu RS, zbog čega smo i došli u Janju. Hvala Bogu, Atik džamija nije pusta.
Politika ne miriše na dobro
Nekoliko dana ranije, 6. januara, ispred džamije je bilo pucnjave. Grupa fanatičnih sljedbenika politike “slavlja i praznovanja”, vjernicima koji su izlazili sa sabah namaza iz džamije uputila je nacionalističke psovke i provokacije, a zatim ispucala nekoliko hitaca u zrak. Zahvaljujući prisebnosti jednog od džematlija koji je uslikao tablice automobila, vinovnici su privedeni u policiju. U grupi džematlija tog jutra ispred Atik džamije bio je hadžija Sakib Turkušević.
“Nije jednostavno na deset-petnaest metara od tebe ako se puca”, kaže on. “Politika ne miriše na dobro. Nije to poruka mira, to je uznemiravanje građana. Mještani Janje se bore i gledaju od čega da žive, ne uznemiravaju nikoga. Dočim, oni to ponavljaju svake godine. Meni nije jasno da to mlađe osobe rade, od 25 do 30 godina.”
Nije hadžija Turkušević uplašen. Šta više, dok nam rukama objašnjava i pokazuje na lokaciju gdje se zaustavila kolona automobila, djeluje ljutito. On očekuje od policije i nadležnih institucija da rade svoj posao jer, ukoliko policija ne reaguje na pravi način, onda će se psovke, provokacije i zastrašivanja ponoviti. Kako god, njega ništa neće otjerati iz Janje, kaže. Kroz osmijeh nam govori da ga je iz Janje uspio otjerati samo Titov režim, sedamdesetih godina.
“Ovo je nenormalno. Nenormalne stvari se dešavaju. Ništa neobično, ali meni ovo nije novina, bio sam ovdje na početku rata, šta smo sve tad predeverali. I opet smo došli ovdje, nisam ni razmišljao trebam li se vratiti. Scenario se sada ponavlja, sve isto, samo na blaži način. Navikao sam, bacali su jaja, vršili malu nuždu ovdje”, kaže nam Mevludin Camić.
Godine gluhoće
Mujaga-ef. Cifrić potvrđuje da su vinovnici pucnjave ispred Atik džamije otkriveni i nada se da će dobiti kazne koje slijede za takve postupke.
“Nažalost, stanovnici Janje su se godinama navikavali da mjesec januar i praznici budu obilježeni nemilim događajima. To postane kao neko ratno stanje”, kaže on, ali ne bez kraće zadrške, onog pogleda u kojem se vrhuni sumnja i svijest o dugogodišnjoj toleranciji na nasilje nad Bošnjacima.
Nepoduzimanje konkretnih postupaka ili umanjivanje problema učinili su da se provokacije ponavljaju iz godine u godinu, od slavlja do slavlja, od blagdana do blagdana. Da se ljudi naviknu. Godinama su oni pozivali policiju i nadležne da rade svoj posao i adekvatno kazne one zbog kojih se ne osjećaju sigurno. Godine gluhoće učinile su svoje.
“Mještani se i ne iznenade, što je veliki problem. Ne možemo dozvoliti da se slavlje svede na to da se provocira neko drugi, mi ne želimo da nikoga sputavamo u njegovom slavlju, ali ipak se moraju poštovati drugi i drugačiji, u znaku suživota, tolerancije”, dodaje Mujaga-ef. Cifrić.
U slučaju Mujaga-ef. Cifrića provokacija se ponovila već 8. januara, u ranim jutarnjim satima. U 2.55 minuta, ispred njegove kuće, zaustavilo se vozilo iz kojeg su odzvanjale nacionalističke pjesme i povici. Iz vozila je izašao mladić, dvadesetak metara prije Džedid džamije, dizao ruke u zrak i derao se: Čestit Božić, Hristos se rodi braćo muslimani!
Kao i oni revolveraši ispred džamije, taman toliko je i taj mladić bio glup da vlastiti blagdan pretvori u prijetnje i provokaciju pripadnika druge vjere. Ipak je to entitet RS, administrativna jedinica države Bosne i Hercegovine nastala na progonu, zločinima i genocidnoj kampanji. Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu na područjima Bijeljine i Janje ubijene su stotine Bošnjaka, a kroz logor Batković u periodu 1992-1995. godine prošlo je više od 4.000 logoraša.
“Ovi događaji koji su se desili proteklih dana ni u kom slučaju neće nas pokolebati, naše sugrađane neće odvratiti da odustanu od svog kućnog praga, jer bilo je i mnogo gorih dešavanja ovdje u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu kada smo mi živjeli ovdje i pretrpjeli razne torture. I nakon toga nismo odustali”, kaže Kemal-ef. Gutić.
“Valjda je to postalo normalno, svake godine se dešava, a pogotovo za praznike. To ne treba da bude tako. Moraš uvijek pratiti, gdje hodaš, stojiš, šta radiš. Uglavnom je to omladina koja se nije ni rodila kad je bio rat. Oni su tako naučeni, s koljena na koljeno se prenosi. Eto, na mjestu ove džamije je trebalo da im bude pijaca. To se mora jednostavno iskorijeniti, to razmišljanje. Na ovakav način nema od toga ništa, ali da im daju šest mjeseci kazne, ili deset hiljada maraka kazne, možda ne bi više tako radili”, priča Sead Sinanović.
Odgovornost politike i SPC
Svi su naši sagovornici saglasni da je za nacionalistička orgijanja, huliganske ispade i učestale provokacije nesrpskog stanovništva najviše odgovorna ekstremna politika i retorika podjela zvaničnika entiteta RS i Srbije. Sa žaljenjem konstatiraju da se o incidentima nije zvanično oglasila i osudila ih ni Srpska pravoslavna crkva.
Podsjećaju nas na hutbu glavnog imama Medžlisa Islamske zajednice Janja hafiza Omer-ef. Camića, u kojoj je pozvao na razum i dostojanstvo, te poruke običnih građana srpske nacionalnosti koje je na hutbi pročitao. Takvo nešto ne bi mogao da uradi ni jedan normalan čovjek i ni jedan pravi i istinski vjernik, stajalo je u jednoj od poruka.
Grupa nenormalnih ljudi, međutim, dovoljna je da upropasti sve što se godinama pokušavalo izgraditi. Politika isključivosti i mržnje, slavljenja i praznovanja zločina i genocida, na drugoj strani, dovoljna je da od običnih građana napravi nenormalne ljude. To je ona politika koja više ne samo da “ne miriše na dobro”, nego smrdi na ideologiju devedesetih godina.