Šta poslije 9. januara?
Iza nas je još jedan 9. januar, neustavni Dan RS. Neustavan pravno, nacionalistički javno. Kakav god da je, stoji činjenica da je ovaj dan i dalje onakav kakvim ga je napravila njegova „republika“, obilježen kao i ona zločin(c)ima, kršenjem svih mogućih zakona i ustava i ispoljavanjem mržnje prema svemu bošnjačkom. Upečatljivo je da iz godine u godinu bilježimo sve veći broj fašističkih (a kako uopšte drugačije i nazvati?) istupa. Meta i ciljna grupa su Bošnjaci, najprije oni iz Janje, Foče, Gacka i Prijedora, ali i drugih mjesta. U čast Ratka Mladića, i uz poruke mržnje, skandirali su ljudi slični onima koji su i stvarali „republiku“, nadobudni i “jaki” protiv civila, slabašni i skloni bjekstvu kada nasuprot sebe imaju jakog protivnika. Nešto nas ipak, koliko god paradoksalno bilo, povezuje. To je da i mi i oni znamo da su jedine asocijacije na RS ratni zločin(c)i i mržnja. Niti nas šta bolje može podsjetiti, niti oni šta ljepše mogu ponuditi.
Na svu sreću, i jedino što je dobro u svemu, nije bilo povrijeđenih. Poučeni iskustvom prethodnih, a naročito ove godine, ne može a da se ne upitamo šta nas čeka sljedećeg 9. januara ili bilo kojeg dana u narednih 365? Ako nadu ulažemo u kraj Dodikove vladavine i pobjedu opozicije u RS na predstojećim izborima te smatramo da će to nešto promijeniti, veoma smo loši poznavatelji prilika u vlastitoj državi. Oni malo bolji poznavatelji su svjesni da se sadašnja vlast i opozicija razlikuju isključivo po metodama ostvarenja istog cilja. Narativ je i kod jednih i drugih isti. Uz to, bolji poznavatelji prilika prepoznaju činjenicu da je Bošnjaka u RS u posljednjih desetak godina sve manje. Zastupljenost Bošnjaka najbolje ilustruje podatak da smo krajem devedesetih godina imali 21, a danas samo tri poslanika u Narodnoj skupštini RS. Posljedica toga je da bošnjačke pozicije zauzimaju razni Šulići, Šeranići, Džerardi Selmani i drugi Bošnjaci koje Bošnjaci ne biraju.
Političke trivijalije i tihi nestanak
Posebno je, i ove godine, poražavajući vapaj Bošnjaka, ponovno ostavljenih na volju onih koji skandiraju u slavu zločinaca i uživaju zaštitu entitetskih institucija. Upadljivo je da su Bošnjaci, uoči i tokom devetojanuarskog obilježavanja, svedeni na to da jedni druge pitaju za stanje i savjet šta činiti jer pomno prate dešavanja i jer bi svaki incident mogao imati nesagledive posljedice. Pazite – pitaju jedni druge jer nemaju nikoga budući da ih je dvodecenijsko iskustvo naučilo da se u Federaciji nikome ili malo kome mogu obratiti.
I dok se ista ta Federacija i njeni kantoni vraćaju političkom košmaru i omiljenom oblašću politike – kantonalnim kadrovskim pitanjima dok su njeni građani zabavljeni nametnutim “krucijalnim” pitanjima o “progonu” svinjetine i Djeda Mraza ili natpisima na bilbordima – još se jedna bošnjačka kuća, firma ili ugostiteljski objekat u vlasništvu nekog Bošnjaka u RS-u gasi. Dogodine, kada se opet bude obilježavao 9. januar, bit će još nekoliko stotina ili hiljada Bošnjaka manje u RS. Ne samo jer se “čišćenje” nastavlja, doduše ovog puta stihijski, nego jer su i oni koji su ih po drugi put otjerali svjesni da ih niko nije htio zaštititi. A ne može nas niko uvjeriti da federalne i kantonalne vlasti nemaju kapacitete za to. Osjećaj da neko stoji iza njih i da je spreman pomoći kada god zatreba, u mnogome bi promijenio položaj povratnima Bošnjaka.
Upadljivo je da su Bošnjaci, uoči i tokom devetojanuarskog obilježavanja, svedeni na to da jedni druge pitaju za stanje i savjet šta činiti jer pomno prate dešavanja i jer bi svaki incident mogao imati nesagledive posljedice. Pazite – pitaju jedni druge jer nemaju nikoga budući da ih je dvodecenijsko iskustvo naučilo da se u Federaciji nikome ili malo kome mogu obratiti.