Individualizam unutar savremenog svijeta pokazuje se kao ključna dimenzija i kosmosa i čovjeka i svijeta
- kaže prof. Bajraktarević ističući da danas od čovjeka tradicije – musliman postaje savremeni čovjek koji ima tradiciju.
Sprofesorom Orhanom Bajraktarevićem, ovogodišnjim dobitnikom Plakete za doprinos afirmaciji Gazi Husrev-begove medrese porazgovarali smo tim povodom. Bajraktarević je istaknuti profesor filozofije i islamske filozofije – s njim su generacije studenata otvarale pitanja o kojima se ne može govoriti na banalan način. I, sudeći prema rezultatima, uvijek su dobijali odgovore koji su im širili horizonte.
PREPOROD: Naše prvo pitanje je kako ste doživjeli ovo priznanje i šta za Vas znači školovanje u ovoj našoj najstarijoj obrazovnoj ustanovi?
BAJRAKTAREVIĆ: Ime Gazi Husrev-begove medrese prati me od najranijih dana. Oba moja djeda i hadži Rešid i hadži Hamid, čim sam malo odskočio i krenuo u mekteb, govorili su kako sam ja baš za medresu inšallah i kako nema bolje škole od Gazijine medrese. I zbilja tako je i bilo. Došao sam u Medresu. Bila je to ona školska godina u kojoj je izbio štrajk učenika u Medresi. Učenici štrajkači, kojima sam se i sam pridružio, tražili su proširenje nastavnog plana i programa, uvođenje novih predmeta društveno-humanističkih nauka, filozofiju, sociologiju, engleski jezik, pedagogiju, metodiku i sl. I dobili su ga nakon nekoliko mjeseci štrajka. Došli su i novi profesori: A. Smajlović, F. Šeta, N. Šukrić, I. Džananović, O. Nakičević, I. Kasumović, J. Ramić, M. Hafizović i drugi. Mnogi od njih će kasnije preći na FIN čim se otvorio 1977. god. Uz neke postojeće profesore koji su imali veliki autoritet kod učenika, ali i u tadašnjoj muslimanskoj javnosti, kao što su: I. Trebinjac, K. Silajdžić, K. Hadžić, Šoše Zehra, S. Sokolović i drugi. Medresa je u mojim očima zaista i postala ona škola o kojoj su govorili moji djedovi, ali i moj otac, hadži Bešlaga, najbolja škola.
Razrednik, mr. Nijaz Šukrić, bagdadski student, bio je jedan od profesora kojeg su učenici jako voljeli. Jedno vrijeme je stanovao u pripadajućoj sobi Gazi Husrev-begove biblioteke na Obali, u sklopu Careve džamije i ta soba mu je bila sva od knjiga, neovisno o samoj Biblioteci. Voljeli smo taj njegov stil života uz knjige. Mnogi od nas smo kasnije i sami imali velike kućne biblioteke.
Obilazio je učenike koji su stanovali van internata, a takvih je bio veći broj, da vidi gdje stanuju, kod koga, u kojim uslovima i kako i koliko praktikuju islamski način života. Takve posjete nije najavljivao jer je htio da se iznenada pojavi, da stekne realnu sliko o načinima učeničkog života i rada. Pošto sam ja predstavljao razred, a i Udruženje učenika, često smo zajedno išli u te nenajavljene posjete. Kasnije bi u Nastavnom vijeću tražio da se neki učenici pomognu u školovanju.
Često nam je pokazivao slajd fotografije s njegovih brojnih putovanja po arapskom i islamskom svijetu i budio ljubav kod nas za taj svijet.
Bilo je to vrijeme velikog uzleta muslimansko-bošnjačkog i bosanskohercegovačkog duha jer su Muslimani i formalno dobili priznanje nacionalnosti, a BiH je donijela Ustav iz ‘74. kojim je postala ravnopravna s drugim jugoslovenskim republikama.
Ustvari, čini mi se da Medresa ovim priznanjem zapravo skreće pažnju na važnost studija i prisustva filozofije unutar religijskih ustanova i ustanova vjerske obrazovanosti u savremenosti. Ova oblast ljudskog duha kao i religija, u prethodnom periodu socijalističkog razvoja iako prisutna bila je uveliko podređena političkim, marksističkim i ateističkim diktatima. Zbilja sam iznenađen i obradovan jer, Medresa nije obična škola, ona je više od jedne škole.
Medresa baštini i tradicionalne vrijednosti iznimnog poštovanja nastavnika i profesora
PREPOROD: S obzirom da ste i sami dali doprinos u obrazovnom sistemu – kako vidite obrazovanje, a time i školovanje generacije kojoj ste vi pripadali i ovih novih učenika Medrese?
BAJRAKTAREVIĆ: Danas je obrazovanje determinirano evropskim obrazovnim standardima koji se predstavljaju, kao što ustvari i jesu, kao univerzalni i svevažeći, skoro pa bez alternative. Tu se ponekad gube iz vida neke specifične tradicije i kulture, posebno raznolikosti religioznog obrazovanja. Ali i to se ubrzano nadoknađuje.
Gazijina medresa je bila i ostala temeljna obrazovna ustanova IZ. Iz nje je izrastao FIN a zatim i druge medrese i islamski fakulteti kod nas i u našoj regiji. Nastavni planovi i programi vjeronauke u školama, zajedno s udžbenicima, sačinjeni su na temeljima medresanskog obrazovanja. Na Univerzitetu u Sarajevu ozbiljno se razmatrala mogućnost da godina osnivanja Gazijine medrese bude označena kao godina zasnivanja visokog obrazovanja u BiH ali se, nažalost, odustalo od toga.
U naše vrijeme oskudna je bila islamska literatura iz koje smo se obrazovali, ali je autoritet škole i profesora bio daleko veći, on je motivisao učenike na lična istraživanja i traganja za dodatnom literaturom što je vrlo kreativno razvijalo samu ličnost učenika. Koristili smo i pravoslavnu i katoličku literaturu koje je tada bilo puno više.
Novine Preporod i đački list Zemzem, a zatim Islamska misao pratili su nas izbliza, u njima smo objavljivali prve radove. I jedne i druge novine, prošle godine su obilježile 50 godina izlaženja. Danas postoje moderni udžbenici, internet, sve je nadohvat ruke, digitalno je doba. Ali tu postoji realna opasnost da se obrazovanje formalizira i da se znanje i mudrosti pretvore u puku jurnjavu za golim zvanjima i gomilanjima diploma. Ako već nismo zakasnili da to spriječimo. To može da se desi i fundamentalnim školama kao što su vjerske škole i teološki fakulteti.
PREPOROD: Vrlo bitan je odnos poštovanja učenika i nastavnika. Nedavni gest učenika Medrese koji su svom profesoru matematike i razredniku poklonili putovanje na umru obilazak Mekke i Medine zaslužuje pohvale. Vaš komentar?
BAJRAKTAREVIĆ: Ova gesta učenika prema jednom nastavniku je zaista dirljiva i potresna. To mi govori da sadašnje obrazovanje u Medresi baštini i tradicionalne vrijednosti iznimnog poštovanja nastavnika i profesora.
Čak mi se čini malo i previše za njihov učenički džep. Bilo bi lijepo kad bi im se malo i pripomoglo u tom nesvakidašnjem činu.
Svojevremeno, moj razred je htio da profesoru Nijazu Šukriću, razredniku, čestita Bajram preko Radio Sarajeva; rahmetli Muhamed Efendić i ja bili smo u zgradi Danijela Ozme gdje je bio smješten Radio Sarajevo, ali su nam na jednom šalteru rekli kako to nije uobičajeno i, eto, nije moguće. Tada sam upoznao Amira Hodžića koji je htio da nam pomogne, rekao je da je i sam završio Medresu, ali nije uspjelo. Amir je u to vrijeme radio na Radio Sarajevu, a kasnije je dugo godina vodio Novinsku agenciju Mina, u okviru Rijaseta. U susretima me stalno podsjećao na tu pomalo i smiješnu scenu.
Od učenika ove škole, i ne samo ove, očekujem da sutra, uz osnovni studij, studiraju i pravne nauke širom BiH i Evrope kako bi mogli oformiti pravne forume i advokatske kancelarije po principu Simona Wiesenthala i “goniti” ratne zločince i počinioce genocida po čitavom svijetu jer vidimo da to evropske, međunarodne pa i naše sudske institucije, paradoksalno, ne čine ili to rade tek simbolično, izjednačavajući krivice.
PREPOROD: Kakva je budućnost visokog obrazovanja i time Fakulteta islamskih nauka kod nas u BiH. Posebno s aspekta produciranja kadrova. Brinemo li dovoljno o njima kada okončaju studije?
BAJRAKTAREVIĆ: Naše visoko obrazovanje baštini vrlo kvalitetno obrazovanje iz bivše socijalističke Jugoslavije. Ono je danas, uz sve promjene koje su ga pratile tokom raspada Jugoslavije i odbrane BiH, u fazi aktivnih transformacija i preoblikovanja u skladu s globalnim trendovima naučno-obrazovnih sistema u svijetu, ali i s nacionalnim, državnim i evropskim obrazovnim sistemom koji se manifestira u bolonjskom obrazovnom procesu i njegovoj primjeni. Iako ostaje jedan domen skepse spram ishoda tog bolonjskog obrazovanja, ono ipak za sada jedva da ima alternativu. I FIN, koji je bio jedinstvena visokoškolska islamska ustanova na nivou bivše Jugoslavije, danas primjenjuje ovaj način obrazovanja skoro u punom kapacitetu. Pa ipak studij svake religije i okolnih religioznih i naučnih disciplina, a pogotovo islama, vjerskog islama, nije primarno teorijski i kabinetski, nije konferencijski i medijski, nije u gomilama podataka, informacija i komunikacija, nego prije svega u duhovnoj i moralno-etičkoj snazi realnog života čovjeka koji vjeruje u Boga. U knjizi Braća Karamazovi, F. M. Dostojevskog, Ivan se obraća Aljoši pa kaže: “Nije to da ja Boga ne prihvatam ja samo ovaj Božiji svijet ne prihvatam i neću pristati da ga primim sve dotle dok ne budem znao zašto da živim. Sve dok ne budu znali zašto da žive ljudi neće pristati da žive”. Da li moderno obrazovanje odgovara na ova i slična pitanja?
Danas je FIN stalna članica Univerziteta u Sarajevu. I to je veliki iskorak u kvalitetnije i potpunije obrazovanje koje posreduje Univerzitet. Pri tome se vodi računa o specifičnostima islamskog obrazovanja čije prakse, tradicije i ishodišta Univerzitet ne mora uvijek da podržava i dijeli. A to opet govori o potrebi i mogućnosti jednog evropskog univerziteta islamskih nauka u Sarajevu koji bi objedinio balkanske društvene, kulturne i religiozne obrazovne i druge institucije koje se vezuju za islam i religiju, od Ljubljane i Zagreba do Novog Pazara, Skoplja i Prištine. O tome su ponešto već pisali profesori Jusuf Ramić i Almir Fatić. Smatram da naši studenti s obzirom na širinu i kvalitet obrazovanja mogu da uspješno obavljaju i brojne druge poslove i zanimanja izvan IZ, ali to još uvijek nije prošlo pravne, akademske i poslovne registracije, odobrenja i procedure. Ali i sami zahtjevi studenata moraju biti jači i jasniji.
Ponašanje vjernika proizilazi iz njegova načina shvatanja
PREPOROD: Profesor ste na predmetima Klasična islamska filozofija i Savremena islamska filozofija. Koliko je filozofija kompatibilna s religijskim osjećanjima?
BAJRAKTAREVIĆ: Medresa upravo skreće pažnju na važnost filozofije i filozofskih nauka, na važnost logike, etike, estetike, retorike, teorije spoznaje i gnoze, na važnost arapske, tj. islamske filozofije, ali i drugih religioznih filozofija, kršćanske i jevrejske prije svega. Time ona ukazuje na autentične sfere mišljenja i vjerovanja koje su desetljećima unazad bile potiskivane i podređivane ideologiziranom političkom i kvazipolitičkom, populističkom umu.
Danas kada se na sve strane govori o religiji i kada svako govori o islamu i muslimanima, Fakultet islamskih nauka, Gazi Husrev-begova medresa i slične institucije IZ u BiH kao što je Gazi Husrev-begova biblioteka, Institut za islamsku tradiciju Bošnjaka, Izdavački centar El-Kalem, Preporod, Media centar, Radio Bir i drugi pojavljuju se kao korektiv i kriterij valjanog i istinitog govora o islamu, govora koji je primjeren našoj istoriji, kulturi, tradiciji, našem jeziku, savremenim društveno-humanističkim strujanjima i evropskom civilizacijskom nasljeđu kojem neposredno pripadamo.
Arapsko-islamska filozofija iskazuje se, prije svega, kao djelo mislilaca koji pripadaju vjerskoj zajednici što je karakteriše kur'anski izraz ehlu-lkitab, tj. narod koji posjeduje Knjigu. I kao što navodi Henry Corbin u Historiji islamske filozofije “Narodi Knjige su Jevreji, kršćani i muslimani. Sve ove zajednice imaju jedan temeljni religiozni fenomen koji im je u osnovi zajednički: fenomen objavljene knjige kao pravila i kodeksa života na ovome svijetu i vodiča izvan ovog svijeta. Prva i posljednja zadaća jeste shvatiti pravi smisao te Knjige. Ali način shvatanja uslovljen je načinom opstojanja onoga koji shvaća”. I obratno, unutarnje ponašanje vjernika proizlazi iz njegova načina shvatanja. “Proživljena situacija je bitno hermeneutička situacija, to znači situacija iz koje se za vjernika razvija pravi smisao koji, samim tim, čini njegovu egzistenciju istinitom.”
PREPOROD: U tom svjetlu kako vidite Bosnu i Hercegovinu danas?
BAJRAKTAREVIĆ: Nužno je da BiH bude trenutno i bezuslovno primljena u EU uz dodatni tretman i zaštitu unutar Unije – slično tretmanu države Izrael nakon Drugog svjetskog rata i holokausta nad evropskim Jevrejima: i nakon ovog rata protiv BiH i nakon genocida nad malobrojnim autohtonim evropskim muslimanima – Bošnjacima BiH je već morala biti primljena u ekonomsku i političku porodicu Evropskih država, bezuslovno.
S druge strane nužno je ubrzati masovna suđenja počiniocima genocida i ratnih zločina u BiH: napadi na pravosuđe kojima svjedočimo imaju za cilj onemogućavanje suđenja počiniocima prvog genocida u Evropi.
Također,
Zakon o zabrani negiranja genocida u BiH mora postati sveti zakon, sveto slovo zakona u kojem nijedan jedini zarez ne smije biti promijenjen niti stavljen u bilo koji oblik preispitivanja pa čak više ne ni od samog visokog predstavnika. Ovaj zakon pojavio se kao svojevrsna “ahdnama od međunarodne zajednice” koja bosanskim muslimanima, Bošnjacima ali i svim drugim narodima i pojedincima u BiH, pruža međunarodnu zaštitu i nadu u sigurnost opstanak na vlastitom tlu i ognjištu.
Nijedna država bivše Jugoslavije nije smjela biti primljena u EU prije BiH. Svako odgađanje ovog čina prijema BiH u EU, evropske institucije i odgovorni pojedinci EU će sutra, pred novim visoko obrazovanim generacijama koje dolaze, sve teže opravdavati svoje postupke i bit će prisiljeni da odgovaraju za to šta su činili ili šta nisu činili, prije, za vrijeme i poslije genocida. Nisu spriječili rat i genocid, a mogli su. Butros Butros Gali – kao sekretar UN-a dok je Bosna bila izložena etničkom čišćenju, ubijanjima i genocidu nad golorukim narodom –nije reagirao i
nije
zaštitio BiH pa nikada više u Egiptu nije povratio povjerenje koje je ranije imao. Čak je bilo zahtjeva i da mu se sudi.
Koliko je poznato BiH na temelju ratnih stradanja, genocida, urbicida, kulturocida, masovnih grobnica, logora, silovanja, etničkog čišćenja, uprkos presuđenom genocidu, ne dobija od EU nikakav oblik direktne pomoći u obnovi i izgradnji porušenog. A Izrael i danas dobija.
PREPOROD: Svjedoci smo mnogih predrasuda o islamu. Najbolji način da se one prevaziđu, zasigurno, jeste širenje znanja o islamskim načelima. Radimo li dovoljno na tom polju?
BAJRAKTAREVIĆ: Ovdje ću se pozvati na jednog autora, velikog njemačkog filozofa i mislioca 20. vijeka, estetičara i hermeneutičara, H. G. Gadamera koji je 1973. godine objavio djelo Um u doba nauke, u Frankfurtu na Majni. Na zadnjim stranicama tog djela, na moje veliko iznenađenje on govori i o islamu pa, po mom sjećanju govori, parafraziram: poslije Prvog svjetskog rata mi u Evropi smo mislili da je završeno s islamom i da on više ne može biti nikakav značajan faktor na međunarodnoj društvenoj, političkoj pa čak ni religioznoj sceni. Ali desilo se čudo. Sedamdesetih godina (1973. arapsko-izraelski rat u kojem je Izrael bio poražen) iznenada, pojavio se islam, vrlo značajno i uvjerljivo na svjetskoj sceni. Tome su doprinijela dva značajna događaja, prvo, stvaranje evropske države Izrael u srcu arapsko-muslimanskog svijeta i drugo, pojava važnosti nafte i veliki priliv petrodolara.
Ali, ipak to nije ono što je najvažnije, najvažnije je to da su ovi faktori doveli do stvaranja i pojave jedne vrste evropski obrazovane muslimanske inteligencije, nove inteligencije koja sasvim ravnopravno i bez smetnji komunicira sa svim evropskim i međunarodnim institucijama i organizacijama.
Ovaj stav velikog Gadamera meni se čini vrlo važnim. Gazi Husrev-begova medresa kao evropska institucija od samog početka, od osnivanja pa do danas, od Husrev-bega koji je naš čovjek, obrazuje i proizvodi ovu vrstu muslimanske inteligencije o kojoj govori Gadamer. I ne samo ona: sam način života našeg čovjeka odvija se u tom znaku tokom cjelokupne povijesti BiH i njenog čovjeka. Velika snaga i moć obrazovnih i drugih institucija u BiH, a time i naša vezanost za evropsko bosansko tlo govori o tome. I tu se krije snaga Bosne i nevjerovatni otpori njenog naroda spram svih koji na nju nasrću. A tu leže i razlozi velikih udara na BiH i njene ljude tokom njene ukupne povijesti sve do naših dana.
Ali postoji i drugi dio ove analize koju ukratko navodi Gadamer. Ona dolazi s druge strane svijeta, od jednog Marokanca, velikog savremenog mislioca arapsko-muslimanskog svijeta, Muhameda Abida Džabirija. Na jednom kongresu u Španiji 1993. god. o islamu i njegovom položaju na Zapadu i u zapadnim medijima on govori na jedan vrlo zanimljiv način, pa ću parafrazirati neke njegove stavove: islam kojeg formiraju institucije i savremeni mediji na Zapadu, u Evropi i Americi sveden je na tri izrazite dimenzije i – skoro da nema četvrtu, a te dimenzije su islam i Arapi, islam i izbjeglice, islam i terorizam.
U toj i takvoj slici i projekciji muslimanskog svijeta, islam se ne vezuje ni za vjeru, ni za kulturu ni za civilizaciju, niti za velike religije i povijesne institucije vjere i vjernika. On je fragmentiran, reduciran, tendenciozan, nije vezan čak ni za sve Arape ni za sve muslimane, nego samo i jedino za Arape Bliskog istoka. U toj slici nema muslimana Indonezije, Pakistana, Nigerije koji sačinjavaju dvije trećine muslimanskog svijeta, tu su isključivo muslimani Bliskog istoka ili Afganistana i Irana. Oni su demonizirani, oni su nasilni i opasni, oni su potencijalni ili stvarni teroristi, oni unose strah u savremenu Evropu, Ameriku i čitav svijet.
Ali, iza toga leže drugi, sasvim stvarni i konkretni razlozi. U pitanju je arapska i iranska nafta, gas i rudna bogatstva. I onaj profil nove euro-američke muslimanske inteligencije koja bi ubrzo mogla da ovlada tim bogatstvima i koja bi, u toj slici, mogla da preokrene postojeći odnos snaga u čitavom svijetu. Stoga je Bush sin govorio kada je slao muslimanske mladiće, skoro djecu, u logor Gvantanamo “oni žele da promijene naš način života” i “ko nije s nama on je protiv nas”. Zaboravili smo da taj logor još uvijek postoji. A izbjeglice s Bliskog istoka, za koje se danas navodno ne zna da li ih Evropa želi ili ne, dobra su i skoro besplatna radna snaga, te izbjeglice koje, ako i uspiju da preplivaju Sredozemno more i probiju se kroz nove berlinske zidove i žice koji se sada javljaju na evropskoj obali Sredozemlja, onog Sredozemlja koje je sve do ovog modernog doba, najrazvijenijeg u povijesti svijeta, uvijek bilo bez obala, te izbjeglice ne smiju da se bune, oni i u tim prebogatim zemljama, paradoksalno, opet žive u strahu i bijedi iz koje su upravo pobjegli. I tako dalje. Da se ne govori o tome da čak i nož u muslimanskim rukama odmah postaje islamski nož, a u protestantskim ili kršćanskim rukama on je samo nož i ništa više. Ta dvostrukost evropskih aršina sada je konačno pokazana. Slično je i ovdje kod nas.
Naš dijalog je izraz stvarnog zajedničkog života
PREPOROD: Za nas u Evropi je od posebne važnosti susret islamske i kršćanske misli. Kako procjenjujete ovo prožimanje?
BAJRAKTAREVIĆ: Dijalog kršćana i muslimana ima svoju dugu povijest i u svijetu i kod nas. Velike iskorake u tom smislu napravio je Drugi vatikanski sabor, a danas se javljaju naznake i mogućnost održavanja Trećeg. Ona sfera koju je potrebno otvoriti jeste vrsta teološkog dijaloga i u tom smislu riječi kod nas se ističu profesori Rešid Hafizović, Adnan Silajdžić, Enes Karić, Rusmir Mahmutćehajić Mato Zovkić, Božo Vukšić, Ivan Šarčević, Mile Babić i drugi. Naš dijalog predstavlja izraz našeg dugog i stvarnog zajedničkog života koji dolazi iz samog naroda koji vijekovima živi u zajedništvu, ali i iz visokih institucija savremenog kršćanskog i muslimanskog svijeta. Značajno je spomenuti Međureligijski postdiplomski master studij kojeg zajednički organizuju Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, Katolički bogoslovni fakultet i Pravoslavni fakultet u Foči. Ovaj studij je po svojoj organizaciji i značaju jedinstven u čitavoj današnjoj Evropi.
PREPOROD: Filozofsko pitanje kod nas uveliko se tiče identiteta. Zaista, kako razumijemo sebe i šta je to značajno za nas?
BAJRAKTAREVIĆ: Muslimanski čovjek danas prolazi kroz krizu identiteta jer se nalazi između tradicionalnih vjerskih ideja i modernih sekularnih kretanja. Djelo Umet ili nacija, Abdullaha el Ahsena (Sarajevo, 2004) upravo govori o krizi identiteta u savremenom muslimanskom društvu jer i muslimanski ummet ali i nacionalna država zahtijevaju elemente primarne lojalnosti. Muslimanski intelektualci danas odlučuju hoće li ideje islamskih doktrina i ummeta ili ideje evropske kulture i civilizacije ili pak nešto treće. Iako su ideje nacije, kulture, identiteta, unutar moderne evropske civilizacije i kulture, već prevladane i kao takve prešle u modernost i postmodernost, one su i dalje važne za muslimanskog čovjeka i njegovu povijest koja bi, prevrednovana, trebala da ga dovede u poziciju da se ne mora opredjeljivati i birati. Tako on navodi: “Nakon kreiranja nezavisnih nacionalnih država, muslimani su bili zbunjeni. Ni sekularna nacionalnost ni ummet nisu mogli formirati osnove bilo kojeg grupnog osjećaja; zato, jak osjećaj individualizma dominira u muslimanskom društvu”. A individualizam unutar savremenog svijeta pokazuje se kao ključna dimenzija i kosmosa i čovjeka i svijeta. Od čovjeka tradicije danas musliman postaje savremeni čovjek koji ima tradiciju.
PREPOROD: Bošnjaci u BiH imaju izuzetno razvijenu islamsku misao počev od Pruščaka do Abdulaha Šarčevića ili Muhameda Filipovića. Šta je to što biste izdvojili kao zajedničku karakteristiku, odnosno koliko je islamska misao ovdje aktuelna danas?
BAJRAKTAREVIĆ: Islamska misao stigla je u BiH dolaskom Osmanlija na područje Balkana. Ali i prije njih. Nedim Filipović je potvrdio autentičnost stranica Gazalijeva djela Preporod islamskih nauka koje su prepisane u Trebinju samo šest godina nakon njegove smrti, a umro je 1111. godine. To je jedna impresivna činjenica. Te stranice se danas čuvaju u Gazi Husrev-begovoj biblioteci. Mi se ovdje krećemo u jednom širokom rasponu od umjetnosti, književnosti i jezika do filozofije, sociologije, teologije i kulture. Tu leže brojna djela i tu su brojni autori i imena koje mi još nismo ni sagledali a kamoli da smo ih upoznali i predstavili i sebi i sveukupnoj bosanskoj, ali i drugoj javnosti jer su to djela i autori od svekolike važnosti za sve ljude i sve prostore. Posebno se ističu neka imena u savremenosti: Safvet-beg Bašagić, Edhem Mulabdić, Hasan Kikić, Skender Kulenović, Enver Čolaković, Behaudin Selmanović, Mehmed Handžić, Husein Đozo, Meša Selimović, Hasan Sušić, Mak Dizdar, Besim Korkut, Arif Tanović, Kasim Prohić, Hanifa Kapidžić, Fatima Lačević, Jasna Šamić, Ahmed Aličić, Ahmed Smajlović, Nedžad Ibrišimović, Alija Izetbegović, Mersad Berber, Nesim Tahirović, Zuko Džumhur, Husein Dropić, Esad Duraković, Bakir Tanović, da samo neke spomenem.
Od eseja Muhameda Filipovića Bosanski duh u književnosti – šta je to? iz 1967. i knjige Abdulaha Šarčevića Sfinga Zapada pa preko Derviša i smrti Meše Selimovića i Kamenog spavača Maka Dizdara do prijevoda Kur'ana Besima Korkuta i Filozofije orijentalizma Ahmeda Smajlovića vidljiva je jedna zelena nit koja ta djela objedinjava i uvezuje. I bosanska, i bošnjačka, i religiozna, i islamska. A zapravo, u biti, tu progovara jedna aktuelna muslimanska misao univerzalnog karaktera koja čak i sebe samu ukida kao islamsku. Nama tek predstoji da se ta djela kritički sagledaju, analiziraju i predstave našoj i široj evropskoj javnosti.
Priznanja i nagrade su u neku ruku i satisfakcija za urađeno. Kako Vi kao dobitnik Plakete za doprinos afirmaciji Gazi Husrev-begove medrese doživljavate ovo priznanje naše najstarije obrazovne institucije?
-Želim se prije svega najiskrenije zahvaliti Nastavničkom vijeću Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu na ovom divnom gestu i vrijednom priznanju koje mi je dodijelilo. Čovjek nekako prirodno očekuje da njegov rad i angažman, osobito ako je on najvećim dijelom fokusiran na jednu oblast – a u mome slučaju to je oblast lingvistike, tačnije bosanskoga jezika – prepoznaju, vrednuju, cijene pa i kritiziraju njegove kolege, saradnici i oni koji se posebno zanimaju za to što on radi. Zato su mu nagrade i priznanja koje od njih dobije, naravno, draga, ali nekako i očekivana. Međutim kad priznanje dođe iznenada, kad je ono znak da je nečiji trud, rad i doprinos prepoznat i šire, izvan krugova u kojima se čovjek uglavnom kreće i profesionalno djeluje, onda se ono prihvaća kao najljepši dar. Posebno mi je drago što ono dolazi iz moje drage Medrese, odgojno-obrazovne ustanove s višestoljetnom tradicijom koja ima nemjerljivu povijesnu ulogu ne samo u oblasti vjerskog odgoja i obrazovanja našeg naroda nego, sasvim sigurno, i u ukupnom kulturno-civilizacijskom razvoju i napretku na ovim prostorima a i šire. Medresa je ključno obilježila i moj privatni i moj javni, društveni život, a vjerujem i živote svih koji su imali privilegiju i čast odgajati se i obrazovati u njoj. Plaketa koju sam danas s radošću primio dodijeljena mi je, naravno, kao nekadašnjem učeniku Medrese koji je prema ocjeni Komisije svojim profesionalnim radom i angažmanom doprinio afirmaciji Medrese. Zahvaljujem se još jednom na takvoj ocjeni i odluci da među nosiocima tog vrijednog priznanja budem i ja. Ja se naučno i stručno bavim bosanskim jezikom, prema tome ovo mi priznanje govori da je bosanski jezik još jednom prepoznat i izdvojen kao oblast od posebnog interesa i značaja za naš narod, zajednicu i državu, što on, naravno, i jest.
Medresa je škola koja ide ukorak s vremenom u kojem djeluje
Iz Medrese su izašli mnogi naši autoriteti. Posebno bih istakao njihov doprinos na polju humanističkih nauka, uključujući i bosanski jezik. Očito je da se tokom školovanja ovom segmentu poklanja posebna pažnja?
-Da, svakako. Medresa je tokom svojih 485 godina postojanja i rada iznjedrila iznimno velik broj ljudi koji su ostavili vrlo značajan trag u našoj duhovnosti, nauci, umjetnosti, kulturi, politici, ukratko u svim sferama društvenog života. Mislim da se nijedna škola na našim prostorima ne može mjeriti s Medresom u tom pogledu. Istina je zapravo da je nastavni plan i program Medrese – to vrijedi barem za vrijeme kad sam ja bio njezin učenik, a danas, vjerujem, još i više – prilično dobro balansiran u pogledu nastavnih sadržaja iz oblasti vjere, humanističkih i društvenih nauka. Uostalom poznato je da je i sam Gazi Husrev-beg u svojoj vakufnami orijentirao Medresu kao školu koja će svojim nastavnim sadržajima biti ukorak s vremenom u kojem djeluje. Ako se tome doda nemjerljiv ugled koji je Medresa oduvijek imala i činjenica da su ju pohađali mnogi izuzetno nadareni đaci, onda ne čudi što je to tako. Ja bih međutim ovdje istaknuo još jednu vrlo važnu stvar, a to je odgojni karakter Medrese. Naše društvo uvijek se suočavalo s velikim izazovima koji iznova propituju moralno-etičke i druge vrijednosti. Zato je uloga svih čestitih i odgovornih ljudi, a pogotovo nekadašnjih đaka Medrese, bez obzira na to čime se kasnije bavili, da budu istaknuti borci protiv svih štetnih pojava u društvu kao što su uskraćivanje slobode i prava, nejednakost, diskriminacija, korupcija i sl.
Mnogi učenici Medrese i danas se zanimaju za nastavak školovanja na drugim fakultetima. Imate li uvida kakvi su oni studenti na Filozofskom fakultetu, gdje Vi predajete?
-Dobro je što je tako. Danas su, hvala Bogu, mladim ljudima nakon medrese vrata široko otvorena za različite profesionalne izazove. U moje vrijeme, krajem 1980-ih, nije bilo nimalo lahko krenuti putem daljeg obrazovanja izvan institucija Islamske zajednice. Ja sam naprimjer uporedo s Medresom morao vanredno završiti drugu srednju školu kako bih se mogao prijaviti na studij na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. U proteklih skoro trideset godina imao sam značajan broj studenata koji su se na studij bosanskoga jezika i književnosti upisali nakon završene Gazi Husrev-begove ili neke druge medrese i po pravilu su spadali u red boljih studenata. Slična su iskustva i mojih kolega i kolegica s drugih odsjeka. O kakvim se kandidatima radi, govori i to da je danas, koliko mi je poznato, najmanje sedam nastavnika i saradnika na Filozofskom fakultetu u Sarajevu završilo medresu.
Nedostaje strateška jezička politika
Da li je bosanski jezik adekvatno normiran i brinemo li kao društvo uopće o bosanskom jeziku?
-Standardizacija bosanskoga jezika počinje sredinom 19. stoljeća i u različitim tokovima traje do danas. Nažalost, u većem dijelu tog dugog razdoblja nismo se uspjeli nametnuti kao standardizacijski centar, što je i razumljivo ako se ima na umu pravni i politički položaj Bosne i Hercegovine u to doba. Jezička politika koja se uglavnom vodila iz Beograda s pozicija velikosrpske ideologije dovela je do toga da je bosanski jezik jedva preživio 20. stoljeće, u kojem mu je pune 84 godine bilo uskraćeno pravo na ime i u kojem je njegova fizionomija bitno izmijenjena. Od 1990-ih godina bosanski se jezik autonomno planira i standardizira u Bosni i Hercegovini. U proteklih 30-ak godina učinjeno je mnogo: vraćeno je ime bosanskom jeziku i dodijeljen mu je status službenog jezika u Bosni i Hercegovini, napisane su hiljade naučnih radova koje su ga učvrstile kao nespornu činjenicu u nauci, sačinjeni su temeljni normativni priručnici (pravopis, gramatika i rječnik), otvorene su mnogobrojne katedre u zemlji i inozemstvu na kojima se proučava bosanski jezik itd. No uprkos tim zaista respektabilnim postignućima ne bih rekao da u cjelini iskazujemo dovoljno brige za bosanski jezik. Prije svih zakazali su društveni faktori koji moraju biti nosioci većine standardizacijskih procesa kao što su primjena norme, njezino kultiviranje, promoviranje itd. Najvažnije od svega, mislim da je očito kako nedostaje strateška jezička politika, a to je prije svega rezultat činjenice da odgovarajući društveno-politički faktori u državi ne razumiju značaj koji ima standardni jezik. Bosanski jezik za njih je, nažalost, obično (a sad već odavno i potrošeno) dnevnopolitičko pitanje. Zato ni lingvisti ne mogu računati na prijeko potrebnu podršku u onome što rade.
Pravo na bosanski jezik osporava se Bošnjacima u manjem bosanskohercegovačkom entitetu. Šta možete kazati o tome?
-Napad na jezik nije manje opasan od napada na teritorij jer je jezik teritorij duha. U Republici srpskoj (taj naziv, kad se piše, treba pisati ovako) od same njezine ideje osporava se pravo najprije na život, zatim na vjeru, na kulturu i svaki oblik duhovnog i materijalnog postojanja Bošnjaka i drugih naroda. Jezičko pravo sastavni je dio toga. Za njega se, kao i za sva druga prava, moramo boriti svim raspoloživim sredstvima. Mislim da je to svima jasno.
Zabrinjavajuće je stanje s jezikom u medijima i općenito u javnom prostoru. Kako to komentirate?
-Da, to je još jedna dimenzija naše brige za bosanski jezik – naš kolektivni i individualni angažman u razvijanju i njegovanju jezičke kulture. Bosanskog jezika bit će onoliko koliko on bude zastupljen u našoj komunikacijskoj praksi, to nam mora biti jasno. Jezička kultura uključuje mnogo toga, a između ostaloga pridržavanje jezičkih normi, neprestano usavršavanje komunikacijskih vještina i sposobnosti itd. Nastava maternjeg jezika u školama nije, nažalost, na pravi način fokusirana na te ciljeve i to moramo mijenjati. Svjedoci smo nepreglednih razmjera jezičke nekulture, pa i nepismenosti i u javnom i u privatnom komunikacijskom prostoru. To ne smijemo mirno gledati. Moramo pojačati napore da se temeljito reformiraju i obogate odgovarajući sadržaji iz oblasti jezičke kulture na svim obrazovnim razinama. Također svako za sebe mora se potruditi da uči, primjenjuje i promovira norme standardnog jezika, jer je taj vid jezičke prakse najbolji pokazatelj naše svijesti o sebi kao modernoj nacionalnoj zajednici. Moramo težiti modelu savremenog efektivnog komuniciranja koje je utemeljeno na modernim pragmatičkim načelima, a ne zagovarati nakaradnu „kulturu jednostavnosti“u komuniciranju koja vodi prejednostavnosti, neodmjerenosti, banalnosti i averziji prema lijepom govoru.
Prije dvadeset godina izašao je prvi broj Magazina za ženu i porodicu “Bosanska Sumejja”. Žene koje stoje iza ovog projekta, godinama uspijevaju iz broja u broj unijeti dašak svjetlosti u mnoge porodice ulažući, u svaki mnoštvo ljubavi i na taj način potvrditi da jesu pitak izvor korisnih, pouzdanih i brižljivo biranih informacija prvenstveno za Bošnjakinje i muslimanke, ali i sve žene u Bosni i Hercegovini.
U misiji duhovnomoralnog napretka
U amfiteatru Behram-begove medrese u Tuzli 30. decembra 2021. godine upriličena je svečanost povodom ovog velikog jubileja, obilježavanja 20 godina postojanja Magazina za ženu i porodicu „Bosanska Sumejja“.
Reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein-ef. Kavazović ovom prilikom je kazao kako je Magazin stekao ugled u cijeloj Bosni i Hercegovini.
„Grupa muslimanki je pokrenula
Magazin i mogu kazati da je on opravdao svoje postojanje. Puno je toga dokumentovano u „Bosanskoj Sumejji“, danas smo sretni i zadovoljni onime što je ovaj magazin i ponosni smo na njegov kontinuitet. Svi smo dužni da damo potporu ideji i okupljenima oko ideje „Bosanske Sumejje“, naglasio je reisu-l-ulema Kavazović.
Muftija tuzlanski Vahid-ef. Fazlović rekao je kako je najvažnija odlika ovog poduhvata Bošnjakinja našeg vremena njegova svrha da izravno služi duhovno-moralnom napretku i prosvjećivanju žene, te jačanju njezine nezamjenjive plemenite uloge u porodici, a time i u cjelokupnom društvu. Muftija Fazlović je istakao važnost moralnog i intelektualnog zaloga koji je „Bosanska Sumejja“, dva desetljeća, prinosila dobrobiti savremene (bošnjačke) porodice.
„Činile su to posredstvom ovog časopisa ugledne Bošnjakinje, uspješne u svojim osnovnim poslovima, istrajno se zalažući da poduče sve nas koliko je dragocjena snaga i autoritet žene, u prvom redu supruge i majke, za opstanak zdrave porodice i popravljanje sadašnjeg i budućeg stanja u društvu i zajednici. Također je važno što je žena našeg vremena, čitajući mnoge tekstove ovog svog porodičnog magazina, imala priliku nadahnuće crpiti i iz velikih djela plemenitih prethodnica, najprije onih iz najbolje ashabske generacije, pa do bosanske žene i našeg vremena. Posebno je znakovita veza koju je „Bosanska Sumejja“od početka našla s mekanskom Sumejjom, r.a., nepokolebljivom u istinoljubivosti i hrabrom ženom, prvim šehidom u islamu. Slična veza, kao najvjerodostojniji znak spremnosti na požrtvovanje, uspostavljena je i sa šehidom u borbi protiv agresije na domovinu, najčasnijom bosanskom kćeri, ali i sa bosanskom (srebreničkom...) majkom“, rekao je muftija Fazlović.
Dvadeset godina sa svojom (našom) „Bosanskom Sumejjom“
Kroz vrijeme, nastojalo se da Magazin postane platforma putem koje će Bošnjakinje različitih zanimanja i sposobnosti, moći komunicirati jedne s drugima ali i sa ostatkom svijeta.
„Izdavanje Magazina je osmišljena misija žena za buđenje svijesti o odgovornosti prema zajednici, doprinosu aktivizmu, posebno na širenju znanja, najznačajnijem uslovu opstanka budućih naših pokoljenja“, izjavila je Asima Tulumović, predsjednica Udruženja „Sumejja“u Bosni i Hercegovini, koje je izdavač “Bosanske Sumejje”.
Meliha Terzić, nekadašnja glavna urednica, danas stručna savjetnica “Bosanske Sumejje”, inspirativno je podsjetila da će ljudi koji putuju u istom smjeru, ojačani osjećajem zajedništva, brže i lakše stići kamo su se uputili ako se oslone na međusobni trud i napredovanje.
„Mi iz „Sumejjinog“prvog tima imale smo, i dodatno izgradile, svoje najznačajnije saglasnosti, sve one spone po čemu smo bile i ostale tim. Znale smo šta želimo ostvariti, i isto tako šta ne želimo u svom časopisu. Dvadeset godina sa svojom (našom!) „Bosanskom Sumejjom“- prošlo je brzo, u stalnoj borbi za novi broj. „Bosanska Sumejja“neodvojiva je
od onog privatnog i porodičnog svakoj od nas i često joj dajemo prednost i pravimo nevjerovatne ustupke. Ali zar ona nije vrijedna tog ulaganja, vrijedna da nam bude preokupacija?“, bila je poruka Melihe Terzić.
„Bosanska Sumejja“kao lijepa riječ možda podsjeća na lijepo drvo. Na plemenitoj ideji pomno oblikovanoj lijepim nijetom izraslo je 65 stabala, 65 brojeva „Bosanske Sumejje“. Svaki od njih je s posebnom pažnjom odnjegovan i uspravljen.
„Svaki broj je autentičan zapis o Bošnjakinjama, muslimankama Bosne i Hercegovine s početka 21. stoljeća. Zapis o našim postignućima, o našim promišljanjima, spoznajama, o našim uspjesima, našim tugama i bolima, našim nadama, o našim ostvarenjima i samoostvarenjima. Dvije decenije nakon što je prvi broj „Bosanske Sumejje“ugledao svjetlo dana, s dubokom zahvalnošću dragom Bogu osvrćemo se na tih preko 4.000 objavljenih stranica, ispisanih s preko 300 različitih pera. Možemo reći da je namjera da „Bosanska Sumejja“bude obogaćujuće štivo u bošnjačkim porodicama, štivo koje će prvenstveno žene, ali i ostale članove porodice podsticati na duhovni rast i inspirisati ih za samoizgradnju – ostvarena“, naglasila je ovom prilikom glavna urednica magazina Azra Hasanović.
Amina Đulović, zamjenica glavne urednice, navela je kako se, pored magazina „Bosanska Sumejja“, Udruženje „Sumejja“, usudilo realizovati još nekoliko projekata.
„Jedan od projekata na koji smo posebno ponosni je izložba „Žene, živo srce Srebrenice“, koja predstavlja portrete žena koje svakog 11. u mjesecu mirnim protestima u Tuzli traže istinu i pravdu. Vrijedno je istaknuti i knjigu „Radosne bilješke“, koju je prevela urednica Hasanović. Ponosni smo i na edukativni magazin „Moj ramazan“, koji izdajemo tokom mjeseca ramazana, u saradnji s Odjelom za brak i porodicu Muftijstva tuzlanskog“, navela je Đulović.
Vizionari koji su spoznali važnost ovog projekta
Ovom prilikom Terzić je istaknula podršku koju im kroz vrijeme pruža reisu-l-ulema Husein-ef. Kavazović.
- Trebalo je imati značajne autoritete uza se. Reisu-l-ulema Husein-ef. Kavazović bio je tuzlanski muftija i podržao nas je bezrezervno. Može se izdvojiti momenat koji je za nas bio velika prekretnica. Na jednom sastanku kod muftije Kavazovića, a do tada smo promijenile nekoliko podstanarskih adresa, muftija nam je velikodušno ponudio prostor u zgradi Muftijstva. Tako jednostavno, srdačno bez puno riječi, riješio nam je veliki problem. Jasno je da nam na taj način nije osigurao samo poslovni prostor, dao nam je adresu. Mene to nije trebalo da iznenadi. Radila sam s tadašnjim muftijom koji je predavao Fikh u Medresi. U školskoj zbornici se neminovno ispolje naravi i karakteri. Nenametljiva prisutnost u nastavničkom kolektivu, a prava riječ u pravom trenutku – to je bio profesor Fikha Kavazović. Sve nas je na svoj način okupljao u radu direktor škole Vahid-ef. Fazlović, naš sadašnji muftija. Posmatrala sam izbliza te vrijedne ljude koji u najteže doba (1993. godina), temeljito i kao da su godinama nešto slično radili pa imaju i iskustvo, podižu naše institucije za budućnost. Od Medrese čiji su rad obnovili, na početku su imali samo njeno ime i ruševni portal. Bila ih je nekolicina. Uz Husein-ef. Kavazovića i Vahid-ef. Fazlovića, bio je rahmetli Besim-ef. Čanić, Sead-ef. Seljubac i njihovi saradnici. Shvatila sam da su na djelu graditelji, ljudi s vizijom (nadahnućem) i da se tu u ime Allaha radi za naš opstanak. Mislim da je onda sasvim logično što „Bosanska Sumejja“i sve što ona znači i, može da znači, nekako i podrazumijeva njihovu podršku - navela je ona.
Za kontinuiranu i nemjerljivu podršku Magazinu, na svečanosti dodijeljena je plaketa reisu-l-ulemi Husein-ef. Kavazoviću. Plaketa je dodijeljena i muftiji tuzlanskom Vahid-ef. Fazloviću. Dobitnice plakete su, također, profesorica Meliha Terzić, dugogodišnja urednica Magazina i Asima Tulumović, dugogodišnja predsjednica Upravnog odbora. Posthumno plaketa je dodijeljena Medini Jusić-Sofić. Priznanja su dodijeljena Azri Hasanović, urednici Magazina, Azri Fazlović, dugogodišnjoj stručnoj saradnici Magazina, Eldini Hadžić i Nedimu Suljeviću, dugogodišnjim tehničkim urednicima Magazina, Muftijstvu tuzlanskom za kontinuiranu podršku, Behram-begovoj medresi i Udruženju građanki „Sumejja“Živinice.