Plamen ljubavi prema domovini
Na inicijativu urednice Zemzema, đačkog lista učenika Gazi-Husrev begove medrese, s radošću prenosimo tekst iz novog broja, učenice prvog razreda ove naše najstarije obrazovne ustanove.
Sjećam se, jedne ciče zime, djedovih riječi. Nad vatrom je ruke grijao, povremeno ispijajući kahvu iz fildžana. Iako sam tada bila mala, voljela sam slušati njegove doživljaje iz hladnog i tmurnog perioda naše domovine. Pomno sam ga slušala i pokušavala zamišljati te scene, samo što je u dječijoj mašti sve bilo obojeno najljepšim bojama. Te noći, upitah ga: “Gdje su bili nana, mama, dok si ti čuvao našu Bosnu?” Nije znao kojim riječima bi mi to opisao, te je ublažio priču dovoljno da shvatim. U očima sam mu vidjela ogromnu bol, dok je samo mislio o tome. Pročisti grlo, suzdržavajući jecaj u glasu, te otpoče s pričom.
“Godine su prošle od toga, a još uvijek čujem jecaje tvoje majke i nane, kada sam se kasno u noći uputio sa grupom muškaraca i momaka iz sela u šumu, na izlazu iz grada. Nije bilo hoćeš-nećeš. Moraš! Ideš po hladnoći i zimi, ne znaš ko te čeka iza sljedećeg drveta. Možda ni ne dočekaš sutra, ali ne možeš se vratiti nazad. Imali smo kojekakvu opremu. Žene su od starih, sivih deka šile uniforme, a od rasporenih džempera kape i rukavice. Pa se to prosljeđivalo onima koji idu na liniju. Ali nijedna kapa, šal, ni rukavica ne mogu ugrijati srce čovjeka koji žudi za mirisom svoje čeljadi. Oko srca mi je hladno bilo, ne znajući gdje su, s kim su…” – teški uzdasi su odali njegovu tugu, dok se pripremao da nastavi sa govorom.
“Bio je to januar, grane su počele pucati pod težinom snijega. Vraćali smo se sa linije, kad čuh pucanj. Noge su mi se odsjekle. Da l' od straha il' od zime, ne znam. Postavio sam pušku na rame i tihim koracima preko svježeg snijega krenusmo prema mjestu odakle je odzvanjao pucanj. Po zvuku se osjetilo da je ispaljen iz puške koja je bila bolja od naše, to ti garantujem. Mi smo se borili sa puškama ‘podrezanicama' i ručno pravljenim granatama. Pravog naoružanja je bilo vrlo malo. Kad priđosmo bliže mjestu odakle se čuo pucanj, vidjeh da je grupa muškaraca prljavih uniformi opkolila Hasan-efendijinu kuću. Iako ih je bilo znatno manje nego nas, vikali su glasno. Shvatili smo po naglasku da su vojnici suprotne strane. Ispalili smo par metaka u snježnu krošnju drveća i tako ih natjerali na bijeg niz brdo. Iz kuće se čuo plač i vrisak efendijine unučadi. Tješi ih efendinica i razgrnuvši heklane zavjese, pokušava vidjeti šta se dogodilo. Kad ugleda nas, uzdahnu s olakšanjem i ponovi riječi iz Kur'ana, podižući ruke ka nebu.” – oteo mu se jedan jecaj u glasu i suza mu kane na bijeli obraz. A ja, požurih pa mu obrisah suzu i zagrlih ga. Vjerovatno je tada pomislio na one koje je iza sebe ostavio. Da li su i oni na svaki prasak stavljali prste u uši, sakrivali se pod sinije i jecajima prikrivali zvukove?
“Bilo je još sličnih događaja. Nisu svi završili kahvom i pričanjem viceva djeci, kako bi im misli odvratili od nedavnih dešavanja, kao što je ovaj. Svakim danom strah od smrti se povećavao. Ipak, mislim da je od toga bio samo veći strah od Uzvišenog, te da porodicu svoju ne dočekaš na ovome svijetu. Ni ljeta nam nisu puno lakša bila. Iza akšam-namaza, te julske noći, sjedosmo pod krošnju kruške da odahnemo, nakon dva dana hoda po šumama Husada. Jedna misao, od mnogih koje su nam hujale kroz glavu, bila je kako ćemo sa ovo malo hrane što imamo preživjeti još dva dana u šumi. Bilo nas je četverica i trebali smo dvije konzerve ‘Ikara' i pola vekne hljeba podijeliti, a da nam opet ostane dovoljno za sutra. Sa slašću pojedosmo pola, a pola ostavismo u velike teške torbe, čije su naramenice modre tragove na tijelu ostavljale. Ubrali smo još poneku krušku i zasladili se. Onda legosmo i zagledasmo se u vedro nebo na kojem smo zvijezde mogli brojati, jednu po jednu. Naredna dva dana smo stražarili u toj šumi, negdje pri podnožju planine. U povratku kući, pored nas projuri vojni kamion, koji je prevozio pedesetak vojnika, a iz njega odjekuje pjesma: “Ja ti odoh, majko, Bosnu braniti“.
“Dedo, dedo, kako ste vi uspjeli odbraniti Bosnu?” – upitah, obgrlivši ga oko vrata.
“Bosnu smo branili srcem, dušom, ustrajnošću i vjerom u Jedinog, te oslanjanjem na Njega da će podariti našoj djeci slobodu izražavanja vjere i otkloniti strah koji smo mi pretrpjeli za vedriju budućnost. Sada, kada vidim djecu kako radosno trče i igraju se, uče dove i mole se, pričaju svojim jezikom, jezikom svojih predaka, znam da smo uspjeli! Znam da smo ostvarili naše ciljeve. Džaba ti sve oružje, ako se srcem ne boriš. Takva je naša narav, u najtežim trenucima, osmijehom i vjerom u Jedinog, se borimo.”
Shvatila sam svaku riječ koja je prelazila sa njegovih usana i stapala se sa pucketanjem drveta. Sve do danas, tih riječi se sjećam, pucketaju mi poput ogrjeva, ali nikada se u pepeo ne pretvaraju. Te riječi su ogrjev moje duše, koji mi srcu ne da da zaboravi, od kojeg plamen ljubavi prema domovini gori i ne gasi se.
Jasmin Delić je dvadesetrogodišnji samouki slikar i kaligraf iz Velike Kladuše. U rodnom gradu je završio osnovno i srednje obrazovanje, a po struci je mašinski tehničar za kompjutersko projektovanje
Trenutno je vanredni student na Tehničkom fakultetu Univerziteta u Bihaću, studira na odsjeku građevinarstva. Jedan je od osnivača Centra za edukaciju, istraživanje i ravnopravnost društva “KORAK” iz Velike Kladuše. Veliki je ljubitelj pisane riječi, posebno one koja je inspirisana vjerom. To mu je bio light motiv da postane autor dvije knjige.
Islam kao najveća ljubav i motivacija
Veliku ljubav gaji i prema vjeri islamu koja ga, kako kaže, u svakom pogledu inspiriše, a naročito se trudi da u svemu uzor traži u najboljem i najplemenitijem čovjeku koji je hodio Zemljom, poslaniku Muhammedu, a.s. Upravo je ta ljubav bila okidač za izradu multimedijalne prezentacije iz životopisa posljednjeg poslanika Muhammeda, a.s. na osnovu koje je održao na desetine predavanja iz ove oblasti. Pored svega toga stiže i zaraditi plaću na poslu konstruktora u firmi Akrobat. Ipak, usprkos svemu nabrojanom, Jasminova najveća ljubav je kaligrafija kojom se intenzivno bavi već dvije godine.
“Moj prvi susret sa kaligrafijom bio je u osnovnoj školi na času likovne umjetnosti, koju mi je predavao moj razrednik, inače akademski slikar Nihad Ćosić. Vremenom kako sam sazrijevao, u duhovnom smislu, moja ljubav prema slikanju se okrenula upravo prema kaligrafiji. Tako sam se pridružio jednoj Facebook grupi pod nazivom Islamic arts i trenutno broji oko 30.000 kaligrafa iz različitih dijelova svijeta. Često sam odlazio u tu grupu i posmatrao radove vještih kaligrafa. Moram priznati da sam ‘krao' neke poteze i tako se samostalno usavršavao, te napredovao na tom polju. Nakon izvjesnog vremena bio sam iznenađen da su i moji radovi postali dio te grupe. Moram priznati da mi je to zaista imponovalo. Kaligrafiju ne samo da sam učio praktično ispisivati, već sam učio i njen teorijski dio kao što je razvoj kaligrafije, vrste kaligrafskog pisma: sulus, nesh, muhakkak, rejhani, tevki i rika' zajedno se nazivaju aklami sitte u prijevodu na naš jezik to bi značilo šest pera i dr. Nastojim da se iz dana u dan više edukujem po pitanju kaligrafije, kako praktično tako i teorijski. Tako su nastale moje prve levhe koje sam odlučio podijeliti sa svojim prijateljima na društvenim mrežama, a oni su svakako bilo oduševljeni. Krenula su pitanja da li prodajem svoje radove, koja je cijena i sl.”, prisjeća se Jasmin svojih kaligrafskih početaka.
Inspiraciju najviše crpi iz kur'ansko-hadiskih tekstova, odnosno ajeta i hadisa. A ono što ga uvijek i iznova fascinira jeste sklad i ljepota arapske kaligrafije, pomoću koje ima mogućnost da ispiše i oblikuje kompoziciju koja će biti lijepa za oči posmatrača i izazivati njegovo divljenje.
„Harf je za različite kategorije ljudi imao i različito tumačenje i viđenje, a za kaligrafa harf prestavlja novi izazov u smislu kako osmisliti i ispisati kompoziciju nekog natpisa, bez obzira da li se radi o ajetu, hadisu ili nekom drugom tekstu. Krajem prošlog mjeseca sam imao prvu samostalnu izložbu mojih kaligrafskih radova, koja je održana u organizaciji Mreže mladih Medžlis Velika Kladuša. Građani su mogli da po prvi put u Velikoj Kladuši pogledaju izložbu radova arapske kaligrafije, što mi ujedno predstavlja i veliko zadovoljstvo. Izložio sam oko dvadesetak levhi koje su krasile harem Gradske džamije. Kao što sam već rekao to je moja prva samostalna izložba kaligrafskih radova, međutim ne i zadnja, ako Bog da. U narednoj godini planiram da izložbu proširim i na druge općine Unsko-sanskog kantona, a možda i šire ako se za to stvore prilike, a sve u cilju da se građani ovog dijela Bosne pobliže upoznaju sa arapskom kaligrafjiom i spoznaju vrijednost levhe u životu muslimana“, kaže Jasmin.
Džamije, omladina i kaligrafija
Najveći dosadašnji Jasminov projekat kada je u pitanju kaligrafija jesu radovi na uređenju unutrašnjosti stare džamije na Baraci, Grahovo u Velikoj Kladuši, koja datira iz 1957. godine, a služit će kako mekteb i biblioteka budućim generacijama vjernika. Također, radi i na promociji ove vrste islamske umjetnosti, a želja mu je, kaže, da što više mladih pođe njegovim putem i zainteresira se za kaligrafiju.
“U planu mi je i druga izložba arapske kaligrafije u Velikoj Kladuši, ali i u drugim Općinama Unsko-sanskog kantona. Čekamo i na početak rada Centra KORAK gdje naravno planiram da održim i mnoge radionice kaligrafije. A svakako da će kaligrafija uvijek biti sastavni dio moga života kojem ću posvetiti dio svoga vremena zavisno od obaveza i vremena koje je ispred mene. Što se tiče mladih i kaligrafije, mogu kazati iz dvije godine moga iskustva sa kaligrafijom da sam uvidio kako naša omladina pridaje veliku pažnju ovoj vrsti umjetnosti i da se mladi interesiraju za ovu vrstu umjetnosti, što me svakako i raduje. Upravo je i to bio povod da krenem razmišljati o radionici kaligrafije koju sam prethodno spomenuo kroz naš razgovor. Iskreno se nadam da će odaziv nadmašiti moja očekivanja koja su svakako velika“, optimista je Jasmin.
Dodaje, kako je kroz razgovor sa starijim kolegama i profesorima islamske kaligrafije došao do saznanja da sve više mladih upisuje kurseve i radionice na kojima se uči o ovoj vrsti islamske umjetnosti što, kaže, govori u prilog činjenici da kaligrafija pronalazi put do mladih ljudi, a to je ono što je zapravo i cilj takvih radionica.
„Da bi se neko posvetio arapskoj kaligrafiji i ispisivao levhe, on se prije svega treba posvetiti svojoj vjeri i voljeti svoju vjeru. Jer kao što sam rekao glavni i osnovni izvori za ispisivanje arapske kaligrafije i izrade levhi jesu kur'ansko-hadiski tekstovi, koji zauzimaju posebno mjesto u životu muslimana. Svakako pored ljubavi prema svojoj vjeri islamu, onaj ko želi da se bavi kaligrafijom mora se posvetiti i tijelom i dušom, tek onda će dobiti i ispisati ono što uistinu želi. A stanje njegove duše i smirenosti će se odraziti na sami papir gdje je ispisao određenu kompoziciju“, kaže Jasmin na kraju razgovora.