Koliko su Bošnjaci odgovorni za (ne)prilike u Bosni i Hercegovini
Često smo u prilici slušati komentare o stanju u našem društvu, u kojima dominiraju mišljenja da su za to krivi drugi odnosno vanjski faktori – EU, Orban, Dodik, Čović, itd. Sve to uz tvrdnje da oni koče naš razvoj, a da smo mi nemoćni i da ništa nije do nas. Istovremeno, osim što su uglavnom drugi krivi za sve, mi čekamo da nam neko drugi riješi probleme. Stoga živimo u iščekivanju da Amerika i Biden trebaju uraditi sav posao – i samo što nisu. Isto očekujemo i od drugih – Njemačke i Ujedinjenog Kraljevstva. Naučili smo živjeti s takvim očekivanjima i to je postalo dio naše javne politike. A jesu li nam percepcija i očekivanja realna?
Šta je sa našom odgovornošću?
Niko ne bi trebao sporiti ulogu i značaj međunarodne zajednice za razvoj prilika u Bosni i Hercegovini, i to od rata do danas. Ta odgovornost se mijenjala i kretala od djelimične do potpune, u raznim oblastima života. Isto tako niko ne bi trebao sporiti destruktivnu ulogu nekih srpskih i hrvatskih političara sve ove godine, a posebno ovih dana i mjeseci. Međutim, odgovornost međunarodne zajednice i SH faktora stavlja se u prvi plan i kada treba i kada ne treba. Pri tome se malo ili nikako govori o odgovornosti naših političara, pa i nas. Uglavnom se ona prikriva i zatamnjuje i polahko smo navikli stalno upirati prst u druge, prozivati ih i kriviti te čekati da nam nešto riješe, kao da mi nismo ni za šta odgovorni i da nemamo ama baš nikakvog uticaja na tokove. Ipak smo odgovorni za mnoge pojave i dešavanja u svakodnevnom životu.
Odgovorni smo više nego što mislimo
Ostavimo sada po strani pitanja i probleme proistekle iz Dejtonskog sporazuma, a koji se tiču visoke politike i nakaradnih rješenja. Pređimo na svakodnevni život u općine, kantone, entitet i institucije gdje smo mi Bošnjaci autonomni i gdje skoro u cjelosti kreiramo životni ambijent. Zavirimo, da vidimo kakvi smo i kakvo nam je stanje, koliko ima pravde, kakve su nam institucije i kakvi smo u odnosu na druge narode i države? Ovo bi bili samo neki od kriterija za procjenjivanje nivoa naše zrelosti i odgovornosti. Pored ovoga, situacija bi se mogla analizirati i na drugačiji način. U ratu, kada prema mišljenjima brojnih vojnih stratega, nismo imali nikakvih šansi za odbranu naroda i Domovine, konsolidovali smo se i od ničega stvorili vojsku koja je izvojevala brojne pobjede i da nas nisu stranci zaustavili cijela Bosna bi bila oslobođena. Danas imamo brojne privrednike, znanstvenike koji su ostvarili natprosječne rezultate ne samo u regiji nego i u svijetu, nadalje najbrojniji smo narod u Državi, najviše punimo budžete, a prilikom raspodjele dobijamo znatno manje.
Sličnih primjera za nabrajanje je mnogo. S druge strane vitalan, sposoban i produktivan smo narod i kada se to dvoje sagleda nešto nas dobro koči i nešto tu dobro ne štima, jer smo svjesni da može i treba mnogo bolje.
Pravde nema ili je ugrožena
Mjerna jedinica svake vlasti je pravda! Zatupljenost pravde u društvu pokazuje kakva je vlast. U slučaju naše vlasti o pravdi, kao principu na kome trebaju funkcionirati, se malo govori, skoro nikako. Posljedica je raširenost nepravde koja se manifestuje na razne načine i oblike diskriminacije naroda, da nismo svi jednaki pred sistemom, da su neki privilegovani i da je ova naša država jednima majka, a drugima maćeha. Na raznim konkursima često nema pravde – najbolji i najsposobniji se diskriminišu, a prolaze ulizice, uvlakači, rođaci, dajdžići, tečići, a često i oni sa kupljenim diplomama, čime se stvara unutrašnje nezadovoljstvo koje mnoge tjera iz Domovine. Namještanje tendera je omiljeni specijalitet nekih političara, kojim se pljačka narod i pune vlastiti džepovi. U nekim pravosudnim institucijama nema pravde jer tamo umjesto profesionalaca sjede tezgaroši i dijele pravdu za pare, a dignitet i potpunu truhlež institucija čuva nekolicina časnih i poštenih sudija. Pravde nema ni na izborima jer su neki od nas ohalalili prevare na izborima, raznim inžinjerinzima, dovode se ublehaši, klimoglavci u parlamente i obzirom da su nesposobni koče naš razvoj.
Primjera nepravde u društvu imamo u raznim formama i teško ih je sve sagledati pa nije nikakvo čudo što je unutrašnjeg nezadovoljstva sve više i više. To je za svaki narod i državu opasno i dugoročno nanosi nesagledive štete.
Posebno je alarmantno što zbog takvih i sličnih postupaka cijele porodice napuštaju Bosnu. Prema podacima Agencije za statistiku BiH od 2013.- 2019. godine Bosnu je napustilo 530.000 stanovnika. Neko je tome doprinio i neko je za to kriv i ako taj izbjegne zemaljske sudove, ahiretske sigurno neće! Koliko često se pitamo šta ostavljamo u naslijeđe našim mladim naraštajima uređen sistem ili truhlo i bolesno društvo!
Mi smo postali među najkorumpiranijim društvima i državama u Evropi
Treba reći da se u Evropi svake godine vrše brojna istraživanja, uključujući i pitanje korupcije. U istraživanju objavljenom početkom prošle godine (2021), a koje se tiče prisustva korupcije u društvu –BiH od 42 države u Evropi zauzela je drugo mjesto i samo jedna država je gora od nas. Ovaj podatak je strašan, katastrofalan i zabrinjavajući. Ovakve razmjere korupcije su uzrok mnogih naših nedaća, problema, depresija, frustracija i, na koncu, odlazaka iz Bosne. Pitamo li se ko je kriv? Jesu li strani faktori – EU i razni orbani i dodici krivi što u našim općinama i kantonima cvjeta korupcija koja je rak rana svakoga društva? Ne. I nemojmo se lagati jer nam lijepe laži neće biti od pomoći, a gorke istine hoće – kako je običavao reći rahmetli Alija Izetbegović. Do nas je, mi smo krivi što šutnjom podržavamo ljude u vlasti sklone korupciji, jer oni podržavaju korupciju u pravosuđu i onda niti imamo dobre vlasti a ni dobrog pravosuđa, a onda nema ni harmonije u društvu a korupcija i kriminal cvatu. Treba prestati s praksom opravdavanja naših prevaranata, licemjera, ublehaša kojima narod, domovina i vjera, nisu prioritet!
Umjesto da smo gradili institucije i sistem mi smo gradili kultove ličnosti
Jedan od pokazatelja naše nezrelosti koju trebamo popravljati je odnos prema sistemu i institucijama. Poslijeratne godine demokratskog življenja bile su za nas veliki test i prilika da krenemo ka prosperitetu i napretku. Međutim prosperiteta i napretka nema bez reda i poretka, bez istine i pravde – bez jakih institucija. Nažalost u našim kasabama značajan je procenat slučajeva gdje su pojedinci umjesto građenja institucija, gradili od sebe kult ličnosti pa postali zakon i mjera i iznad su institucija. Takvi nisu svjesni da će na Sudnjem danu odgovarati za kreiranje lošeg ambijenta, ali su itetako svjesni potrebe da imaju moć koju zloupotrebljavaju. Nažalost, to i njihova lična i naša, kolektivna, tragedija. Prosperitet naroda se mjeri jakim institucijama koje su stubovi države, pred kojima svi trebamo biti isti i koje trebaju brinuti o pravima i potrebama svih nas te kako toga nemamo. Nije se, otuda, čuditi što nam mladi odlaze, a mnogi kažu da idu upravo zbog slabosti institucija tj. sistema. Zato odlaze tamo gdje su jake institucije i sistem te gdje stanuje pravda umjesto kultova ličnosti i raznih oblika destrukcije. Tamo ima blagostanja jer Allah Uzvišeni pomaže pravednu vlast pa i ako nije muslimanska, a neće pomoći nepravednu vlast pa i onda kada je muslimanska. Upravo je tako govorio Ibn Tejmije.
Šta nam je činiti?
Brojne su odlike zrelosti jednog naroda, a između ostaloga da se zalaže i bori za istinu i pravdu, da stvari naziva pravim imenom, da rješava probleme i ne gura ih pod tepih, da gradi sistem i poštuje autoritete, da poštuje struku i da državni interesi budu iznad ličnih i partijskih interesa, da je partija sredstvo a država cilj. Moramo biti svjesni kako naši postupci i ponašanja utječu na prilike u Domovini. Prisjetimo se jednog savjeta halife Omera r.a. kada je naredio vojsci Sa'd Bin Ebi-Vekasa, strogo čuvanje od grijeha rekavši: “Više se za vas bojim vaših grijeha nego vašeg neprijatelja”. Zapitamo li se ikada da li smo mi svojim lošim postupcima, griješenjem doprinjeli pa su napadi na našu Domovinu koji se dešavaju ovih dana učestali i sa jakim intezitetom? Zašto bježimo od odgovornosti? Mi moramo pogledati istini u oči i priznati da je mnogo toga do nas, da se moramo mijenjati, da možemo znatno bolje, a promjene na bolje su nam potrebne zbog budućnosti našega naroda, naše djece i naše Domovine. Posebno se treba mijenjati paradigma vladanja onih koji su preuzeli emanete vodstva jer upravo oni snose najveću odgovornost za stanje naroda.