Hadži-Muhammed-efendija Čajničanin
290 godina od rođenja i 230 godina od preseljenja na ahiret
Ove godine se navršava 290 godina od rođenja i 230 godina od preseljenja na Ahiret sarajevskog muftije i muderrisa hadži-Muhammed-efendije Čajničanina, poznatog u svoje vrijeme kao Muftija Čajno. To je dobra prilika da o njemu, na osnovu primarnih izvora, iznesemo znatno više podataka nego što se do danas znalo. Prva mu je skromna biografija (devet redaka) objavljena u Salnami za 1303/1885. godinu (str. 9, drugi dio). Začudo, njegove biografije nema ni kod Bašagića, ni kod Šabanovića.
Hadži-Muhammed-efendija, sin Mustafin, unuk Ahmedov, Bošnjak, Čajničanin muderris, vaiz i sarajevski muftija, pisac nekoliko djela na arapskom jeziku, rođen je u Čajniču 1144/1731/32. godine. U izvorima se spominje, a i sam se potpisivao kao Muhammed ibn Mustafa Čajničavi.
Nakon pohađanja mekteba i Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu odlazi u Istanbul gdje nastavlja sa naukovanjem. Ne zna se koja je carigradska učilišta pohađao niti koliko je godina tamo ostao. Nakon povratka u Sarajevo, Čajničanin biva imenovan muderrisom u Đumišića medresi najkasnije 1778. godine. Iste je godine vakufnamom Safije, kćeri Ahmedagine, iz Vekil-harč (Hadžijske) mahale određen za predavača ulum-i šer‘ijje (nauke o vjerskim propisima) u Gazi Husrev-begovoj džamiji (GHB, Sidžil, br. 19, str. 168, kopija kod nas). Od 1779. godine počeo je držati predavanja iz ulum-i dinijje (vjerske znanosti) u Havadže-Durakovoj džamiji na Baš-čaršiji. Taj podatak je iz vakufname čuvenog sarajevskog dobrotvora hadži-Mustafe Bešlije u kojoj, između ostalog, stoji «da se godišnje po trideset groša izdaje hadži-Muhammedu Čajničaninu, muderrisu, koji će svakog ponedjeljka u Havadže Durakovoj džamiji na Baš-čaršiji, poslije podne namaza, narodu vaziti i savjete davati» (GHB, Sidžil, br. 20, str. 38). U Baščaršijskoj džamiji je držao predavanja još od 1189/1775. godine kako je navedeno u vakufnami hadži-Hasana Dardagana, sina Abdulkerimova, iz te godine. Tada je stanovao u Đumišića medresi što bi značilo da je već od te godine otpočeo i sa nastavom u medresi. (GHB, Sidžil, br. 17, str. 94).
Sarač hadži-Ahmed, sin Muhammedov, iz Havadže Kemaluddinove mahale uvasijjetio je trećinu imetka i odredio da za njega na hadždž ode kao bedel muderris i pisac hadži-Muhammed-efendija Čajno, a da se ostatak novca utroši u dobrotvorne svrhe (GHB, Sidžil, br. 29, str.112). To znači da je hadždž za sebe obavio još ranije.
U Đumišića medresi je predavao i stanovao do kraja života jer je bio neženja.
U Medžmu‘i Saliha Nikšićanina (GHB, R-5390), navedeno je nekoliko učenika i služitelja muftije i muderrisa hadži-Muhammed-efendije Čajničanina: Derviš Taslidžali (Pljevljak), Salih Nikšićanin (autor Medžmu‘e), Osman, kahvedžija hadži-Muhammeda, sarajevskog muftije u Sim-zade medresi, Ali Mostarac, pisar muftije hadži-Muhammed-efendije i drugi.
Muftija Čajno ubrajan je u evlije
Za sarajevskog muftiju imenovan je krajem ša‘bana 1197/ krajem jula 1783. godine, nakon smrti Muhammed-efendije Svrake, ali nije napuštao svoje profesorsko mjesto. Menšuru o postavljenju potpisao je šejhu-l-islam Muhammed Ataullah Durri-zade. Nakon pokušaja njegovog smjenjivanja sa položaja sarajevskog muftije, ponovo je potvrđen menšurom od 22. r. ahira 1200/ 22. februara 1786. godine i na tom položaju ostao do smrti 1792. godine. Ovu menšuru je potpisao Ahmed-efendija Mufti-zade. Na položaju sarajevskog muftije hadži-Muhammed-efendiju je naslijedio Ahmed-efendija Ćesrija. Čajničanin je slovio kao učen i sposoban alim, ali su ga Sarajlije, kao čovjeka porijeklom iz provincije smatrali neuglađenim. Sufije će tu činjenicu protumačiti na način da se tom «neuglađenošću» Muhammed-efendija »pokrivao» jer je smatran vidovitim čovjekom, a njegov je mezar bio mjesto hodočašća. Naime, na dva nama poznata popisa sarajevskih evlija, nalazi se i ime Muhammed-efendije Čajničanina, a njegov mezar na Ravnim Bakijama označen je kao mjesto zijareta.
Bašeskija u svom Ljetopisu navodi datum Muhammed-efendijine smrti, prvi dan proljeća, 25. redžeba 1206. ili 18. marta 1792. godine. U Medžmu‘i več spomenutog Saliha, sina Šabanovog, Nikšićanina kao datum smrti muftije Čajničanina naveden je dan kasnije, 26. redžeba 1206. ili 19. marta 1792. godine, u nedjelju navečer, u deset minuta do pet sati. Ovaj posljednji datum je tačniji jer ga je pisao njegov učenik koji navodi čak i minutu njegove smrti što znači da je u tom trenutku bio pokraj postelje svoga muderrisa. On mu je spjevao i stihovani tarih od dva stiha i kaligrafski ga ispisao na početku svog Zbornika. Hadži-Muhammed-efendija Čajno ukopan je u mezarju na Ravnim Bakijama. Na uzglavnom nišanu koji se završava ulemanskim, mušebek-turbanom kraći je tarih u prozi, na arapskom jeziku: El-Fatiha. Ovo je mezar muftije i muršida hadži Muhammed-efendije. Godine 1206. Sudeći po ovom tarihu i Muftija Čajno je pripadao svijetu tesavvufa.
Za profesorskom katedrom zamijenio ga je, svakako kao vanjski predavač, muderris Gazi Hurev-begove medrese hadži-Ahmed-efendija Dupničanin od 19. augusta 1792. godine. Na položaju sarajevskog muftije naslijedio ga je Sejjid Ahmed-efendija Ćesrija (u. 1803).
Za Muhammed-efendiju Čajničanina Bašeskija kaže da je naročito poznat kao stručnjak u logici i lijepoj književnosti. Inače, Bašeskija nije imao baš visoko mišljenje o Čajničaninu i smatra da nije bio osobito stručan u izdavanju fetvi, ali da je bio veoma popularan kod običnog svijeta. Drugi su cijenili njegove fetve i zapisivali ih na marginama mnogih rukopisa. Na zadnjoj stranici zbornika fetvi Fatawa-i ‚Ali-efendi, čiji je autor ‚Ali-efendi ibn Muhammed al-Čataldžawi (u. 1691), a koju je prepisao poznati sarajevski pjesnik i kaligraf Mulla Abdullah Buregić, nalazi se nekoliko fetvi hadži-Muhammed-efendije Čajničanina. U tim bilješkama spominje se sa titulom al-hadždž. Rukopis se nalazi u Bošnjačkom institutu u Sarajevu, Ms 23. Prebirajući po rukopisima Gazi Husrev-begove biblioteke nailazili smo na stotine fetvi koje je potpisao sarajevski muftija hadži-Muhammed, ali njih sa sigurnošću ne možemo pripisati muftiji Čajni jer je i muftija Muhammed-efendija Fojničanin (u. 1770) nosio titulu hadžije. Jednu mu je fetvu preveo i objavio Mehmed-efendija Handžić (Gajret, kalendar za 1939., str. 215).
Autor najmanje tri djela na arapskom jeziku
Muhammed-efendija Čajničanin bavio se pisanom riječju na orijentalnim jezicima. Najvažnije mu je djelo iz logike, na arapskom jeziku, Fath al-asrar fi šarh al-Isagugi – Otkrivanje tajni u komentiranju Isaguge. Djelo je nastalo 1778. godine u vrijeme dok je Čajničanin otpočeo predavanja u medresi. Radi se o komentaru Al-Abharijeve Isaguge, napisanom na oko 120 stranica srednje veličine. Sastoji se od prilično opširnog predgovora i devet poglavlja: Isaguga; O interpretativnom govoru; O sudovima; O silogizmu; Apodiktika; Dijalektika; Retorika; Poetika; Sofistika. Djelo je epigonskog karaktera, zapravo tri četvrtine ovoga djela su izvodi iz poznatog Šejh Jujinog Komentara Isaguge. Više rukopisa ovog djela čuva se u domaćim zbirkama, od kojih osam u Gazi Husrev-begovoj biblioteci (R-219, R-1101/3, R-2159, R-2516/7, R-3439/3, R-4296/2, R-4831/1,
R-5704/2), po jedan u Historijskom arhivu Sarajeva (R-205/2), OZ HAZU u Zagrebu (R-1243) i Arhivu Hercegovine u Mostaru (R-138). Rukopis iz Historijskog arhiva prepisao je 1786. godine, još za života autora, al-hadž ‚Ubejdullah Zuhdi ibn al-hadži-Ibrahim-zade.
Hadži-Muhammed-efendija Čajničanin napisao je još dva kraća djela (traktata) na arapskom jeziku. Prvo nosi naslov Risala fi qira‘a aja al-Kursi wa at-tasbihat wa at-tahmidat wa at-takbirat ‚aqiba as-salawat al-maktuba i govori o učenju 255. ajeta sure Al-Baqara (Aya al-Kursi), izgovaranju 33 puta riječi subhanallah, el-hamdulillah, Allahu ekbar, poslije obavljanja pet dnevnih namaza.
Drugo djelo, Kašf al-asrar bi haqa‘iq al-kitab wa daqa‘iq at-tahara wa al-athar, raspravlja o čistoći i obrednom pranju muslimana, kao preduslovu za valjano obavljanje pojedinih vjerskih obreda. Prema bilješci na kraju, autor je djelo završio u nedjelju 1. septembra 1781. godine u Sim-zade (Đumišića) medresi u Sarajevu. Rukopisi ovih traktata čuvaju se u kodeksu Gazi Husrev-begove biblioteke R-2516, listovi 13b-16b, 21a-22b. Cijeli kodeks prepisao je 1793. godine njegov učenik Salih ibn Ša‘ban Onogoštavi (Nikšićanin).
Izvori i literatura: Salnama za 1885. godinu, str. 9, drugi dio; Kemura šejh Sejfuddin Fehmi, Sarajevske muftije, Sarajevo, 1916., str. 17-19; Mehmed Handžić, Književni rad bosansko-hercegovačkih muslimana, Sarajevo, 1933., str. 105; Bašeskija, Ljetopis, Sarajevo, 1987., str. 186, 218, 300 (preveo Mehmed Mujezinović); F. Nametak, »Jedna sarajevska medžmua iz Bašeskijina vremena«, Glasnik VIS, XLIX/1986., br. 2, str. 160; Amir Ljubović, Logička djela Bošnjaka na arapskom jeziku, Sarajevo, 1996., str. 53-55; Mustafa Jahić, Katalog Historijskog arhiva Sarajeva, London-Sarajevo, 2010, sv. 1, str. 23; Haso Popara, Katalog GHB, London-Sarajevo, 2013., sv. 18, str. 40-43; Ahmed Mehmedović, Leksikon bošnjačke uleme, Sarajevo, 2018., str. 104.
U velikoj sali Bošnjačkog Instituta – Fondacija Adila Zulfikarpašića u Sarajevu je 30. 12. 2021. g. održana promocija četrnaeste knjige profesora Envera Imamovića, “Pogibija braće Morića”. Historijski događaj u ovoj knjizi se veže za pobune i nemire prouzrokovane teškim društvenim prilikama i političkom nestabilnošću u tadašnjoj Bosni, a glavni likovi su braća Morići. Promotori knjige bili su: doc. dr. Haris Dervišević, mr. sc. Muhamed-ef. Velić, prof. dr. Faris Gavrankapetanović i prof. dr. Ibrahim Krzović.
Svake godine 4. januar se obilježava kao Svjetski dan Brailleovog pisma, sistema pisanja i čitanja namijenjenog slijepim ili slabovidnim osobama, kojeg je 1824. godine osmislio Louis Braille. Sakib Pleh, direktor Biblioteke za slijepa i slabovidna lica u Bosni i Hercegovini, kazao je kako u biblioteci ima 1.348 slijepih lica koja koriste knjižni fond od 34.500 bibliotečkih jedinica. ”Slijepom licu knjiga je jedini prozor u svijet. Oni jako puno čitaju, za razliku od svih drugih koji vide, a ne vole da čitaju”, rekao je Pleh.
U organizaciji Instituta “Yunus Emre” u Sarajevu, Ureda za obrazovanje pri Ambasadi Turske u Bosni i Hercegovini i kompanije Turkish Airlines, u glavnom bh. gradu je 5. januara održan prigodan program “Noć sjećanja na Sezaija Karakoca” u čast lika i djela turskog pjesnika, pisca i intelektualca. Programu su prisustvovali turski pjesnik i pisac Saban Abak, dr. Amina Šiljak-Jesenković, profesorica iz oblasti orijentalistike, brojni gosti i studenti turkologije.
Novo priznanje za film bosanskohercegovačke rediteljice Jasmile Žbanić “Quo Vadis, Aida?” stiglo je od web stranice Metacritic koja je film proglasila najboljim filmom u 2021. godini. U obrazloženju je naglašeno da je u filmu “opisan najgori evropski genocid u poslijeratnom periodu” te istaknuto da nas film “Quo Vadis, Aida?” kao studija političke i diplomatske inercije suočava sa savremenim globalnim ljudskim tragedijama.
Povodom 9. januara – Dana početka genocida nad Bošnjacima, u kalesijskom BKC-u upriličena je projekcija dokumentarnog filma „Usporeni genocid – što to nema sa Drine vedrine?“Avde Huseinovića. Publika je uz snažne emocije ispratila film Avde Huseinovića koji govori o genocidu srpskih vojnih i policijskih snaga nad Bošnjacima i drugim nesrpskim stanovništvom na području Birča, Srednjeg i Donjeg Podrinja. Od 2012. godine u Kalesiji se obilježava 9. januar – Dan početka genocida nad Bošnjacima.