PITANJE VREMENA

Kao radosni talas dolaziš, i tužno se povlačiš, Bljesneš, sijaš i ugasiš se, pa te sakrije sjena, Na tren vedri osmjeh, te tamnu šutnju oblačiš, Toplo pa hladno, vatra i led, čas pa promijena.

Onaj topli drhtaj riječi, kroz vene mi potekne,

Ali zima viri iz pogleda tvog, i srce mi zaledi, Možda ti je samo igrica, ali brzo će da istekne, Pratim te u svakom tragu, al' tragovi su blijedi.

Ipak je tu i istiniti trag, gdje zaborava nema,

Bol nevidljive samoće i rana usred srca moga, Gdje sve i jeste, i nedostaje, strijela sakrivena,

Ubode i ode, i opet je na luku osmjeha tvoga.

Ne daš rani da pomladi, ne daš joj ni zastarjeti, Čari u snovima mojim, što sjajem noću izgradiš, Srušiš ih čim svane dan, a san će to prešutjeti,

Jer nema da ga nije, a nema ni da ga zaboraviš.

I kad primijetiš bijelu sijedu na svom ogledalu, Ne usuđuj se da očaj krivice potražiš kod mene, Za prošla vremena, kad bude zima na pomolu, I moje će sijede zasijati, sa snijegom odjevene.

Idi, ako ti se stvarno ide, al' čari nećeš doznati,

I to što gubiš skriveno je, sve dok kuca vrijeme,

Tek kad stane kucanje, i prošlost nam se vrati, Shvatit ćeš samoću, i čemu ka tmini hode dileme.

Dolaziš mi kao talas radosni, i tužno se povlačiš,

Bljesneš, sijaš i ugasiš se, pa te sakrije sjena, Na tren vedri osmjeh, te tmurnu šutnju oblačiš, Toplo pa hladno, vatra i led, čas pa promijena.