POVRATAK SUTRAŠNJICI

Čeznem i jedva čekam opet da te vidim,

Da u snovima prospem sne kao nekada,

Nakon jedne duge noći, riječima tihim, Šapući mi pored uha o odsjaju mlađaka.

I daleko da odem, gdje vire prošli dani, U pjenastim talasima, žmurke ću uroniti, Ti plavi mokri uvojci, po čelu razigrani, Produžili mi žudnju i ne daju joj ostariti.

Dvoje mladih na obali, strasno se miluju, More slano uzdiše, jer valjda nešto zna, Zagrljaj i strepnja, te ljube se i strahuju,

Dok im hladni talas briše, tragove od sna.

Zašto li se život njima, tako ludo poigrao, I zašto je naglo pjesma, usred pjesme stala, U duši je rana rasla, a iz rane je bol zasjao, Suza licem topla klizi, žarka so u srcu pala.

Kako li se mi izgubismo, zastali il' zalutali, I koliko je raskrsnica,prošlo među nama,

Zimi bulbuli odletjeli, u proljeće se vraćali, Ja sa nadom u samoći, al' i ti u nadi sama.

Na davnoj obali, budni snovi su nam ostali, Valovi ih kruto biju, te isti ih valovi miluju,

A mi se lijepo izgubili i u žudnji se sakrili,

U igri tragova i rastanka, sad srca samuju.

Ali znaj da, jedva čekam opet da te vidim,

Da se u snovima upletemo, kao i nekada, Nakon jedne duge noći, sa riječima tihim,

Pored uha da mi šapućeš, o odsjaju mlađaka.

Ponašamo se... Preblistavo u izgledu, Prefinjeno u izražaju, Elegantno u gestovima, Baš kao da lažemo jedni druge.

I često...

Mnogo gore i od toga, Potpuno u istom fazonu, Ostavljamo utisak,

Kao da uopće,

Ne lažemo jedni druge.

* * *

Pričamo...

Premehkim glasom, Strogo odlučnim tonom, Sve u odabranim riječima, Kao da kazujemo samu istinu.

I često...

Mnogo gore i od toga, Potpuno u istom fazonu, Ostavljamo utisak,

Kao da uopće, Ne kazujemo istinu.

* * *

Srećemo se... Sa širokim osmjehom, Sa čvrstim zagrljajem, Sa toplim poljupcem, Kao i oni koji se mnogo vole.

I često...

Mnogo gore i od toga, U potpuno drugačijem fazonu,

Ostajemo sasvim usamljeni,

Skroz napušteni.