Moj drug iz medresanskog razreda Hasan Čengić
U ovoj bilješci pišem o Hasanu Čengiću isključivo kao o svome drugaru iz Gazi Husrevbegove medrese. Imat će ko “oblikovati” i njegovu i svaku drugu biografiju. Došlo je takvo razrooko doba da svako piše svoju historiju... Pet godina smo Hasan i ja skupa proveli u medresanskom odjeljenju.
Svaki govor o drugome najprije je govor o samome sebi, i to je jedna od prvih naučenih etičkih definicija/lekcija o svijetu, životu i čovjekovoj društvenosti na Ovome svijetu. Čovjek je, vlastitim životom i ukupnim zemaljskim identitetom, prvenstveno ono što drugi kažu o njemu, a ne ono što on sâm misli da jest, ili kakva mu se slika priviđa o sebi u stvarnim ili virtualnim “ogledalima”... Ne poznajem ni jednoga čovjeka u posljednjih tridesetak godina da je u tolikoj mjeri bivao i hvaljen i napadan, i iznimno poštovan i bešćutno optuživan, i rado dočekivan i namjerno izbjegavan, i o kojemu se pričalo kao o stamenome moralnom uzoru i uz čije su ime, istovremeno, prišivane najneugodnije moguće insinuacije, kao što je to bio slučaj s nedavno umrlim Hasanom Čengićem (1957.-2021.). Čengić je bio od onih bosanskih karaktera iza kojeg nije morao zaštitnički stajati nikoji osobni autoritet, ime, lobi, klan, organizacija, masa, niti je on to htio, bio je jedan od rijetkih Bošnjaka u ovdašnjem vremenu koji je čvrsto stajao sâm iza sebe, u ime sebe i u ime onoga što je ovozemaljskim pripadnostima nosio u sebi, s jasnom karakternom sraslošću onoga što prepoznajemo u dvjema univerzalnim kategorijama čovjekove društvenosti, to su: Sloboda i Tradicija... Kako svaka pripadnost pokazuje svoj puni smisao u predanosti osobnom osjećanju određene ubaštinjene ili stečene pripadnosti, u Čengićevu životnom primjeru predanost islamu i Bosni pokazala se kao dosljedna principijelnost u kojoj nije bivalo nikojeg uzmaka, niti ikakva dunjalučkog trgovanja, principijelnost je takva da u svim svojim sastavnicama mora biti uzorno stabilna u sebi i pouzdana naprema svih drugih.
Ali ja u ovoj bilješci hoću da pišem o Hasanu Čengiću isključivo kao o svome drugaru iz Gazi Husrevbegove medrese. Imat će ko “oblikovati” i njegovu i svaku drugu biografiju. Došlo je takvo razrooko doba da svako piše svoju historiju... Pet godina smo Hasan i ja skupa proveli u medresanskom odjeljenju. Kao da je sjedio u srednjem redu školskih klupa, negdje prvi vrhu? Ja sam sjedio u prvoj klupi u redu do prozora, zajedno s Halimom Alibašićem... Među učenicima Hasan se isticao besprijekornom urednošću, naglašenom ozbiljnošću, ali spremnošću da se našali i nasmije kad god se za to pruži odgovarajuća prilika. Jako je vodio računa da svojom riječju i spontanom zanesenošću u igri nikoga ne povrijedi. Jedino bih se za njega među softama smio zakleti da nikad ništa nije opsovao za vrijeme svoga školovanja, pa ni ono što bi se moglo okarakterizirati najbezazlenijom ljudskom psovkom.
U toku školovanja izdali smo dvije knjige (Đačke duše raspjevane, sabrane
učeničke pjesme iz našeg razreda, i Narodne pripovijetke iz Bosne i Sandžaka, usmene narodne priče skupljene od kazivačã od Bosanske krajine pa do Sjenice i Rožaja) i dogodilo se da baš nas dvojica odlazimo do recenzenata i štamparije. Sjećam se koliko je bio oduševljen kad se upoznao s mladim istraživačem bosanskoga usmenog književnog naslijeđa Munibom Maglajlićem u tadašnjem Institutu za književnost, smještenom u Ulici Hasana Kikića. Tada ni Hasan ni ja nismo znali da u istoj toj zgradi živi neki pravnik i politički osuđenik imenom Alija a prezimenom Izetbegović.
Dobro se sjećam našega učeničkog povratka s izleta u drevni Prusac. Bili smo treći razred Medrese, mogla je biti godina 1975., s nama je u pohodu Hasanu Kafiji Pruščaku bio i naš razrednik Omer Nakičević. U povratku, u autobusu, nikome se nije ni pjevalo ni smijalo, naš drugar Aguš Halimović imao je ozbiljnih problema sa srcem, znojio se, žalio se na bolove, pa mu je Hasan Čengić, kao učenik koji je, inače, štošta pomagao školskom bolničaru, masirao, prema ljekarskim uputama, lijevu ruku. Aguša se tu večer, koliko se sjećam, smjestilo u bolnicu. Umro je na samom početku naredne školske godine. Hasan je, masirajući Agušovu ruku u autobusu, sve vrijeme pričao o srcu, krvotoku, na koji način srce funkcionira, šta je najbolje za rad srca, ne znajući da će i on, nekoliko decenija kasnije, i sâm imati ozbiljnih problema sa svojim vlastitim srcem.
Zahvaljujući Hasanu i njegovoj ulozi đačkog bolničara u školi, i ja sam, najmanje dvije sedmice, švercovao sa stanovanjem u Medresi tako što sam spavao u bolničarskoj sobi dok se nisam snašao za neki stan u Sarajevu. Tad sam bio četvrti razred. Nisam jedini kojem je Hasan i takvi kao što je Hasan pomogao. Naravno, pomáganje je bilo daleko od očiju internatskoga vaspitačkog i upravničkog osoblja. Zajedno sam s Hasanom Čengićem, Vehbijom Makićem, ne znam koje još bio s nama, uredio školsku biblioteku u Medresi. Ispisali smo karticu za svaku knjigu, unijeli inventarske i kataloške brojeve, pažljivo po policama poredali knjige, lično se sjećam da sam uživao u povjerenom poslu. Dobro mi je došao taj moj bibliotečki rad da se pred dežurnim vaspitačem mogu opravdati zašto se, kao “vanjski učenik”, toliko zadržavam u zgradi Medrese.
U Hasana se imalo i najviše povjerenja kad je u pitanju skupljanje novca za đačke ekskurzije od naših izdatih učeničkih knjiga, koje smo prodavali u haremu Careve džamije i na drugim mjestima. Jedina smo medresanska generacija koja je imala tri velike đačke ekskurzije, u drugom, četvrtom i petom razredu. Na takvoj odjeljenjskoj organiziranosti najviše moramo zahvaliti našemu razredniku Omeru Nakičeviću, tadašnjem medresanskom profesoru arapskog jezika... Sjećam se, kad god bih došao u stan čuvenoga sarajevskog dobrotvora Muhameda Serdarevića, stanovao je negdje u naselju Hrasno, svaki put bi naglasio da u Begovoj džamiji posmatra ponekad učenike Medrese kako se ponašaju na dnevnim namazima i kako ga je u svojoj ozbiljnosti i namaskoj predanosti naročito oduševio učenik Hasan Čengić. A kako se ja ponašam u džamiji, pitao sam dobrog i plemenitog Muhamedágu, kako su ga zvali njegovi prijatelji, a on mi je rekao kako ja uvijek bježim u ćošak s desne strane, tako da ni samoga sebe ne vidim ako bih se tražio.
Nisam ni sumnjao da će Hasan biti u onoj prvoj generaciji studenata Islamskoga teološkog fakulteta u Sarajevu, kao što je znao da će mene životni putevi odvesti na studij jezika i književnosti. Viđali smo se koliko su to određene okolnosti omogućavale. Od prvoga dana bio sam s njim među onima koji su sudjelovali u organiziranju prigodnih predavanja na islamske teme u Tabačkom mesdžidu, nisam se mnogo isticao, više sam stajao sa strane i, priznajem, interesirala su me i lijepa lica djevojaka na omladinskim druženjima koliko i rasprave o pojedinim filozofskim i praktičnim vjerskim pitanjima... Naš zajednički medresanski kolega Vehbija Makić podsjetio me prije koji dan da smo Hasan i ja, jednoga vrelog augusta 1978. godine, došli posjetiti ga, kao vojnika JNA, u splitskoj kasarni u Divuljama. Vehbija je u služio mornaricu. “Donio sam nam i punu kesu kolača”, sjeća se Vehbija. Ja se toga ne sjećam, rekao sam Vehbiji, ne sjećam se nikakvih kolača, ali dobro znam da smo svatrojica dugo plivali do nekog udaljenog ostrvceta, Hasanu je bilo jako važno da se ne čuje ono što pričamo, i da smo tog dana klanjali ikindiju u katoličkom groblju... Mora da smo odlazak u Split Hasan i ja dogovorili u Kalinoviku? Krajem jula 1978. održavane su studentske vojne vježbe. Petnaest dana proboravili smo u kasarni. Hasan je odmah skrenuo pažnju na sebe glasnim odbijanjem da išta jede u vojničkoj menzi, ja sam prebirao ono za šta sam bio siguran da mogu jesti. Navečer smo se nas dvojica nekoliko puta iskrali iz spavaonice i odlazili klanjati u obližnjoj šumi. Meni je to djelovalo više zabavnim, zanimljivim, protestirajućim, nešto kao političkoideološka subverzija, negoli što sam se nešto više unosio u sami čin obavljanja namaza. Priželjkivao sam i da nas se otkrije dok klanjamo.
Godine 1983. godine bio sam u JNA kad je jugoslavenska vlast optužila Hasana Čengića, Džemaludina Latića i ostale “muslimanske intelektualce”, kako ih se medijski grupisalo, tj. javno žigosalo, za antisocijalističko djelovanje... Gotovo svaki dan, u Derventi sam izlazio iz kasarne “Zdravko Čelar”, kupovao Oslobođenje, beogradske listove Borbu, Politiku, Ekspres politiku, sarajevske Večernje novine, zagrebački Vjesnik, kupovao sam i NIN i druge sedmične novine, čitao negdje u osami, ali nikad nikakve novine ne bih donio u kasarnu, svaki put bih sve pobacao u kontejner prije približavanja vojnom krugu. Jedini čovjek sa kojim sam komentirao sablasni montirani Sarajevski proces bio je mladi agronom u poljoprivrednom dobru blizu Dervente Senaid Memić.
Posljednjih dvadeset i više godina često se upitam hoće li neke buduće generacije Bošnjaka i svih bosanskohercegovačkih patriota uspjeti odgonetnuti koliko je “suđenje Aliji Izetbegoviću i ostalima” 1983. godine bila minuciozno isplanirana igra velikosrpske politike na Balkanu da se stvaranjem javnih političkih žrtava već unaprijed odrede podesni likovi, pojedini autoriteti koji će stati na čelo “muslimanskog naroda” nakon već uplanirana sloma jugoslavenske državne zajednice i preko čije će islamske “zagrijanosti” agresija na Bosnu i Hercegovinu imati svoje prihvatljivo unutarevropsko (preciznije kazano, eurokrižarsko) “opravdanje”. Ako je tako i bilo planirano u Beogradu, u znatnoj su mjeri planeri se prevarili zahvaljujući upravo Hasanu Čengiću i svim drugim bosanskohercegovačkim patriotima... Te misli kolale su mi glavom i kad sam s grupom Hasanovih i mojih kolega iz medresanskog razreda stajao nad tek uzvrhnutim mezarom Hasana Čengića... Tog 8. novembra 2021. bijaše proučeno što je trebalo da bude proučeno, muftija goraždanski Remzija ef. Pitić održao je vrlo iskrenu i emotivnu besjedu, ono šta je i kako je govorio bivši reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić nije vrijedno komentara u ovome tekstu, a u svome rodnom Odžaku, kod Ustikoline, ostao je, između dva usađena bašluka, rahmetli Hasan Čengić, jedan od najuzornijih Bošnjaka kojeg je Bosna ikada imala... Stajali smo nad Hasanovim kaburom njegovi nekadašnji kolege iz razreda: Ramiz Hamidović, Vehbija Makić, Hazim Krupalija, Ahmet Bošnjaković, Džemaludin Latić, ne znam je li u tom kišnom danu bio još neko od učenika iz maturantske medresanske generacije 1976./1977. školske godine, stajali smo, duboko šutjeli i sjećali se...
Studena kiša “prešivala” je rubove Ovoga i Onoga svijeta.
Rahmet Božiji Hasanovoj strpljivoj i ustrajnoj duši i daj, Bože, jednako ustrajna strpljenja Hasanovoj supruzi Fahiri i njihovim trima lijepim i odgojenim kćerima.