Uz Svjetski dan hidžaba: “A šta je s njima?”
Prvi put nakon početka pandemije, Ured za hadž i umru Rijaseta organizirao je obavljanje umre za 40 vjernika i vjernica iz Bosne i Hercegovine
Prvog februara – već prepoznatljivog kao Svjetski dan hidžaba – izazovi i problemi žena koje nose mahramu kao dio islamske vjerske prakse će, nakratko i naporima prevashodno žena, dobiti pažnju. U svijetu, pa i kod nas, ponegdje se ovaj dan koristi za osnaživanje žena ili kao zgodan povod za otvaranje različitih rasprava jer je nošenje mahrame kao vjerska praksa postalo pravno i političko pitanje, ali je podstaklo i niz teoloških rasprava. S obzirom na to da je ovo pitanje postalo predmetom različitih državnih intervencija, teološka zaoštravanja ne olakšavaju perspektivu. Ipak, nipošto ne treba zanemariti ulogu muslimanskih teologa i mogućnosti da se kroz ovu problematiku delegiraju brojna pitanja koja se tiču žena i koja jesu teološka pitanja par excellence te zaslužuju propitivanja. Poseban aspekt bi bila teološka refleksija razumijevanja i kvaliteta života iz pozicije muslimanke u javnom prostoru.
No, kako je pitanje hidžaba danas u svijetu prvenstveno pravno i političko te kako se preko njega prelamaju razna druga pitanja “muslimanstva” – ono ni nas nije zaobišlo. Tako je vjerska praksa muslimanki postala “simbolom i obilježjem”, učitani su joj odgovarajući parametri te se muslimankama koje ovu praksu žive i kod nas dodatno suzio prostor javnog djelovanja. Strukturna diskriminacija žena je tako dobila još jednu dimenziju i, u slučaju Emele Mujanović, završila pred sudom. Konačni sudski epilog još nemamo, no slučaj koji je vođen iznio je na vidjelo ono što se slutilo nakon odluke VSTV-a o zabrani isticanja vjerskih obilježja i simbola u pravosudnim institucijama – da je diskriminacija muslimanki, tačnije uskraćivanje prava muslimankama, kao građankama, malo čija briga. Takav status neke od nas, poput već pomenute Emele Mujanović, pogađa snažnije i izravnije, ali se reflektira i na sve žene koje “biraju” zvanja izbjegavajući omeđeni prostor potpuno svjesne problema koji ih očekuju. To dodatno opterećuje i činjenica da se ovo pitanje rijetko ili gotovo nikako ne posmatra iz perspektive diskriminacije žena na osnovu spola, i takvom se ne pridaje naročita pažnja, što jasnije otkriva mnoge pozicije. Ovo sve u osnovi pogađa žene, jer druge vjerske prakse koje se tiču muslimana nađu i podršku i rješenje. Najsvježiji primjer je praksa nošenja brade u vojsci. U svakom slučaju, i kao muslimanke i kao žene, i kao neravnopravne građanke, uz prvi februar ćemo imati priliku učiniti naš problem nešto vidljivijim i imati mogućnost otvoriti neka od pitanja koja se otkrivaju na ovoj temi. Ne sporeći legitimnost nijednom, kao jedno od važnih moralo bi biti pitanje nezaštićenosti i, na neki način, izdaje vrijednosti koja se tako glasno proklamiraju u javnosti.
Ovo pitanje izgleda složeno i temeljno zahvaća više sektora: zajednicu muslimana, zagovornike i čuvare temeljnih ljudskih prava i državne, tj. organe vlasti. Pošteno bi bilo kazati da bi muslimanke u Bosni i Hercegovini s pravom mogle posvjedočiti da ni u jednom od ova tri sektora nemaju podršku. Stoga, vjerujem da bismo makar 1. februara ovo morali adresirati na ta mjesta s jasnim pitanjem – koga se tiču kršenja prava muslimanki, strukturna diskriminacija i njihov položaj kao žena u društvu?
Da li je previše očekivati od države da vjersku praksu muslimanki tretira pravno u okviru Zakona o slobodi vjere na principima
Vlasti imaju osnov i mehanizme da ženama koje nose marame kao dio svoje vjerske prakse osiguraju puna
prava, te da ovom problemu pristupaju
iz pozicije koja ne podrazumijeva “političke
poene” i monetu za potkusurivanje unutar
drugih složenijih rasprava. Ovo pitanje svakako treba adresirati i zaštitnicima ljudskih
i ženskih prava, raznim udruženjima
i nevladinim organizacijama čije
reakcije vidimo i podržavamo kada se bilo kome ta prava uskrate. Treba ga, dakako, adresirati i zajednici muslimana u Bosni i Hercegovini, posebno muškaraca koji moraju razumjeti da im muslimanke nisu nikakvi
“ambasadori vjere”, nego slobodne osobe koje u predanosti Bogu imaju svoja prava, i to uz napomenu da se prema pitanjima poput ovog ne odnose nemarno – jer to je i njihovo pitanje
i neće biti riješeno porukama da je ženi ionako mjesto u kući.
uključenosti i nediskriminacije? Vlasti imaju osnov i mehanizme da ženama koje nose marame kao dio svoje vjerske prakse osiguraju puna prava, te da ovom problemu pristupaju iz pozicije koja ne podrazumijeva “političke poene” i monetu za potkusurivanje unutar drugih složenijih rasprava. Ovo pitanje svakako treba adresirati i zaštitnicima ljudskih i ženskih prava, raznim udruženjima i nevladinim organizacijama čije reakcije vidimo i podržavamo kada se bilo kome ta prava uskrate. Treba ga, dakako, adresirati i zajednici muslimana u Bosni i Hercegovini, posebno zajednici muškaraca koji moraju razumjeti da im muslimanke nisu nikakvi “ambasadori vjere”, nego slobodne osobe koje u predanosti Bogu imaju svoja prava, i to uz napomenu da se prema pitanjima poput ovog ne odnose nemarno – jer to je i njihovo pitanje i neće biti riješeno porukama da je ženi ionako mjesto u kući. Nepošten je odnos u kojem se teret borbe za poštivanje prava na slobodu vjere i uvjerenja sve češće odnosi samo na žene. Smatram posebno važnim istaknuti odnos muslimana koji, također, ne prepoznaju da je ovo pitanje i muškaraca i žena – ukratko svih nas. Žene se, unutar naše muslimanske zajednice, nalaze u nezavidnoj poziciji – njihova pravna, ekonomska, statusna i druga važna pitanja olahko u našoj zajednici budu prebačena u drugi plan. Istovremeno se, sa pozicija islamskih učenja, na žene stavlja odgovornost za višestruke društvene, pa i etičke, devijacije u društvu. Zadužuje ih se za rješavanje problema i iznalaženje mikromehanizama u nemogućim okvirima za to, što je uglavnom posljedica kolektivnog nemarnog odnosa prema uzrocima problema. To je koncept koji u praksi teško opstaje. Muslimanke su toga svjesne. Njihova prava nisu zaštićena u mnogim sferama. Pokrivanje kao izraz vjerske prakse je jedno od njih.
Od koje god adrese da se krene, trebali bismo imati na umu da je ovo pitanje svih nas. Odgovornost za uskraćivanje nečijih prava ne može biti na onome kome su ta prava uskraćena. Stoga, neprihvatanje da je ovo samo “naše” muslimansko-žensko pitanje otvara potencijal za njegovo rješavanje. Dok i ovo pitanje ne bude pitanje svih nas, bit će prostor za manipulaciju bez granica.
Umjesto da zaključujem bilo šta o tome kakav bi morao biti naš odnos prema ovim pitanjima, barem unutar muslimanske zajednice, dovoljno se pozvati na kur'anska načela i praksu Muhammeda, a.s. Uvijek je važno naglašavati kako je Poslanik, a.s. odlučno zastupao stav koji je njegovu prvu muslimansku zajednicu činio zaista zajednicom muškaraca i žena, predanih Bogu, a za ilustraciju ću podsjetiti na jednu vinjetu koja jasno osvjetljava našu današnju praksu “zajedništva u vjeri”. Naime, hadis koji se nalazi u Muslimovoj zbirci, donosi priču o tome kako je Muhammed, a.s., bio pozvan na ručak. Domaćina je upitao da li se poziv odnosi na Aišu, r.a. – i dobio je negativan odgovor. Odbio je ponudu. Nakon nekog vremena, poziv mu je ponovo upućen, a nakon upita “Šta je s njom?” – opet je dobio negativan odgovor i opet je Poslanik odbio poziv koji se odnosio samo na njega, a isključivao Aišu, r.a. Na treći poziv je ponovio upit, a na potvrdu da su oboje dobrodošli Poslanik, a.s. je pristao.
Da li je previše očekivati da oni koji uživaju poštivanje svojih prava ili privilegiju da se za njih ne moraju boriti, posebno naša braća, upitaju “A šta je s njima?”
ŽIVOTNI VIJEK UMMETA MUHAMMEDA, S.A.V.S.
Nalazimo se u vremenu kada su ljudi dodatno preokupirani razgovorom o životu ovozemnom, o zdravlju, bolesti i krizama kroz koje prolaze. Stoga želim podsjetiti na ono čemu nas Poslanik, s.a.v.s., upućuje u takvim situacijama.
Zahvalnost na blagodati života i zdravlja
Zdravlje je jedna o najvećih Allahovih blagodati kojom je počastio Svoga roba. Poslanik, s.a.v.s., nas u hadisu podsjeća na tu blagodat pa kaže: „Mnogo svijeta se zavarava oko dvije blagodati koje su im date: zdravlje i slobodno vrijeme.“(Buharija, Tirmizi, Ibnu Madže)
Uzvišeni Allah upućuje Svoga miljenika Muhammeda, s.a.v.s., kao i ostale vjernike da o blagodatima kojima ih je On počastio govore: „i o blagodatima Gospodara svoga pričaj!“(sura Ed-Duha, 11) Što znači da se s iskrenom zahvalnošću govori o onome čime nas je Allah počastio od mnogobrojnih blagodati, jer priznavanje da je to sve samo od Njega je ustvari vid zahvalnosti na tome, ne s ciljem hvalisanja i uzdizanja, nego s ciljem iskazivanja iskrene zahvale Allahu, dž.š., i na malim i na velikim blagodatima.
Na zahvalnost Allahu, dž.š., nas upućuje i naredni hadis koji prenosi Nu'man ibn Bešir, r.a., koji kaže da je Poslanik, s.a.v.s., na minberi rekao: „Ko ne bude zahvalan na maloj blagodati taj nije zahvalan ni na velikoj. Ko nije zahvalan ljudima taj nije zahvalan ni Allahu, dž.š. Govoriti o Allahovim blagodatima je zahvalnost, a ne govoriti o njima je nijekanje te blagodati. Zajedništvo je milost, a razdor je kazna.“(Ahmed)
Životni vijek ovog ummeta je između 60 i 70 godina
Samo uzvišeni Allah zna koliko će ko živjeti i to je jedna od Njegovih tajni. „I ničiji život se ne produži niti skrati, a da to nije zabilježeno u Knjizi; to je Allahu, uistinu lahko.“(Fatir, 11) Vjernik se treba pripremati za taj iznenadni čas rastanka s ovim svijetom. Svakodnevno smo svjedoci da umiru i stariji i mlađi ljudi. Allah dž.š., kaže: „... zatim činimo da se kao dojenčad rađate i da poslije do muževnog doba uzrastate; jedni od vas umiru, a drugi duboku starost doživljavaju, pa začas zaboravljaju ono što saznaju“(El-Hadž, 5.) U jednom hadisu Poslanik, s.a.v.s., podsjeća na prosječan životni vijek ovoga umeta:
Ebu Hurejre, r.a., pripovijeda od Poslanika, s.a.v.s., da je rekao: „Životni vijek moga ummeta je između šezdeset i sedamdeset godina, a malo je onih koji će poživjeti duže.“Ibn Arefe je rekao: „Ja sam od tog malog broja koji su živjeli duže.“
To je bio Hasan ibn Arefe, pouzdani prenosilac hadisa, od njega su hadise prenosili Tirmizi, Ibnu Madže i mnogi drugi autori hadiskih zbirki. Ibn Ebi Hatim kaže da je Ibn Arefe živio stotinu i deset godina. Imao je desetoricu sinova i dao im je imena desetorice ashaba kojima je obećan džennet (ašere mubeššere). Umro je 257. godine po Hidžri.
Što se tiče prosječnog ljudskog vijeka Poslanik, s.a.v.s., je htio reći da je to otprilike dužina života njegovih sljedbenika. U predaji koju je zabilježio Ebu Jeala, ovako stoji: „Najmanje je onih koji će doživjeti osamdesetu godinu života.“(Sahih)
To su godine koje su neka sredina i u njima preseli većina ljudi ovog ummeta. Poznato je da je Poslanik, s.a.v.s., preselio u 63. godini života, tako je bilo i s Ebu Bekrom, Omerom i Alijom, r.a., tj. između 60. i 70. godine života. Međutim, bilo je ashaba kojima je Allah, dž.š., podario dug život, poput Enesa ibn Malika, koji je živio više od stotinu godina. Esma, kćerka Ebu Bekra, je umrla stotoj godini života, imala je sve zdrave zube i nije je zadesila nikakva senilnost. Još duže od nje je živio Hasan ibn Sabit koji je živio stotinu i dvadeset godina, šezdeset prije islama i isto toliko kao musliman.
Vjernik kojem Allah, dž.š., podari dug život treba moliti Allaha da to provede u hajru i činjenju dobrih dijela, jer Poslanik, s.a.v.s., u hadisu kaže: „Najbolji su oni koji dugo žive i dobra djela rade, a najgori su oni koji dugo žive a rade loša djela.“(Ahmed, hasen)
U jednom hadisu koji prenosi Ebu Hurejre, r.a., Poslanik, s.a.v.s., kaže: „Koga Allah poživi do šezdesete godine života, nije mu ostavio nikakvog izgovora.“(Buharija) Dakle nije mu ostavio nikakvog izgovora da se u onome što je preostalo od njegovog života ne posveti ibadetu i kajanju zbog onoga što je propustio i zgriješio u svome životu. To mu je prava prilika da se pokaje i da svoj ovodunjalučki život završi onako kako je najljepše.
Dok god smo živi trebamo moliti Allaha, dž.š., da nas ostavi pri pameti, da možemo izvršavati svoje ibadete i da ne budemo nikome na teretu. Moliti Ga dovom kojoj nas je podučio Poslanik, s.a.v.s., da nam blagodati zdravlja potraju, da nam omogući da uživamo u blagodati našeg sluha, našeg vida i drugih organa i da našu snagu koristimo u onome čime je naš Gospodar zadovoljan.
Ako bi nastupila teška iskušenja u kojima bi se vjernik pobojao za svoju vjeru, ni tada čovjek neće moliti Allaha, dž.š., za smrt.
Nije dozvoljeno u tim momentima, tražiti ili priželjkivati smrt. Onome ko dođe u takvu nezavidnu situaciju najbolje je da se ponaša u skladu s Poslanikovim, s.a.v.s, savjetom, koji od njega prenosi Enes b. Malik, r.a:
„Neka niko od vas nipošto ne priželjkuje smrt zbog nevolje koja ga je pogodila, a ako već mora, onda neka kaže: Allahu, održi me u životu dokle god je život bolji za mene, a usmrti me ako je smrt bolja za mene!“(Buharija i Muslim)
Ako zapadnemo u kakvo iskušenje ili bolest, strpimo se i znajmo da to može biti razlog čišćenja naših grijeha, pa da odemo pred svoga Gospodara čisti, isto onako kao kada nas je naša majka rodila.
Dug život pojedinaca u zdravlju, pobožnosti i pokornosti Stvoritelju je također od brojnih Allahovih blagodati. Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Najveća sreća za čovjeka je: dug život u pokornosti Allahu dž.š.“(El-Džamius-sagir, str. 80, hasen)
Dvojica beduina su došli Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i jedan upita: „Allahov Poslaniče, ko je najbolji od ljudi?“On odgovori: „Najbolji je onaj ko bude dugo živio a činio dobra djela.“Drugi beduin upita: „Allahov Poslaniče, ima mnogo islamskih propisa, pa naredi mi nešto čega ću se najviše pridržavati?“Poslanik, s.a.v.s., mu reče: „Ustraj u zikru (spominjanju) uzvišenog Allaha, dok god si živ.“(El-adab eš-šer’ijje, 1/425)
Gospodaru, podari nam lijep završetak /
husnul-hatime.
Pitanje: Da li se po šerijatu dug smatra izmirenim ukoliko nosilac kreditnog zaduženja preseli a ostatak duga pokrije polica osiguranja kredita koja je sastavni dio ugovora o zajmu?
Odgovor: Traženje beskamatnog zajma, i bez primjese drugih vjerskih zabrana, u osnovi je dopušteno, ali uz dva važna ograničenja: prvo, postojanje stvarne, zakonite potrebe za uzimanjem zajma, a ne samo radi pribavljanja pretjeranog komfora i raskošnog života; drugo, pretežno mišljenje da će se dug moći izmiriti. Neopravdano izbjegavanje izmirenja duga kvalificira se grijehom i nepravdom. „Koji god čovjek se zaduži s namjerom da dug uopće ne vraća, doći će pred Allaha kao kradljivac“– rekao je Vjerovjesnik a.s. (Ibn Madže) Također, Vjerovjesnik, a.s., je rekao: „Duša vjernika je talac duga sve dok se ne izmiri.“(Ahmed, Tirmizi, Hakim) U tradiciji je zabilježeno da je Muhammed, a.s., odbijao klanjati dženaza-namaz osobi koja je umrla pod teretom duga, ali nije zabranjivao da to čine ashabi. (V. Musned, Ahmed) Prema tome, musliman/ka je dužan/dužna voditi računa da svoj dug izmiri pravovremeno, a povjerilac / zajmodavac treba uzeti u obzir eventualnu objektivnu teškoću koja može zadesiti dužnika i ne insistirati previše na rokovima koje dužnik nije u stanju ispoštovati zbog vanrednih okolnosti. U konkretnom slučaju, ukoliko polica osiguranja kredita pokriva iznos preostalog dijela duga / kredita, dug će se smatrati izmirenim. U suprotnom, dug će se namiriti iz ostavštine umrlog lica prije njene raspodjele nasljednicima.
Pitanje: Zanima me da li je dozvoljeno liječenje alternativnom medicinom od strane osoba koje se bave tim djelovanjem, npr. liječenje neplodnosti, štimanje maternice, želuca i slično?
Odgovor: Traganje za lijekom i liječenje po mišljenju mnogih učenjaka spada u islamske obaveze (vadžib), zato što se liječenjem čuva zdravlje i život, a zaštita života ubraja se u temeljne vjerske obaveze / vrijednosti. Vjerovjesnik, a.s., je rekao: „Liječite se, Božiji robovi, jer Bog nije dao bolest, a da joj nije odredio lijek, osim starosti.“(Ebu Davud i dr.) Također, od njega se prenosi sljedeći hadis: „Za svaku bolest postoji lijek, pa ako lijek ‘pogodi' bolest (bude adekvatan), bolesnik će Božijim emerom / odredbom ozdraviti.“(Muslim) Problematikom liječenja (dijagnostika, terapeutika itd.) bavi se medicinska nauka i struka. Imam Šafija je rekao: „Ljudima su neophodne dvije vrste zanata / učenjaka: ulema za njihovu vjeru i liječnici za njihova tijela.“Također, zabilježeno je da je rekao: „Poslije znanja o halalu i haramu ne znam da postoji plemenitija nauka od medicine.“Određeni stepen znanja o bolestima i načinima liječenja može se steći i iskustvom, ličnim ili posredstvom drugih lica poput travara, osoba koje poznaju tzv. alternativne metode i tehnike liječenja. Općenito, sve metode i načini liječenja koji nisu u suprotnosti s propisima islama i svi lijekovi koji ne sadrže zabranjene supstance u načelu su dozvoljeni.
Ne može se dati opći sud o (ne)dozvoljenosti alternativnih metoda liječenja određenih bolesti. Svaki slučaj, odnosno metodu liječenja treba posmatrati odvojeno. Budući da islam načelno poštuje nauku i njene rezultate, kod donošenja suda o vjerskoj kvalifikaciji korištenja metoda alternativne medicine mora se uzeti u obzir stav medicinske nauke i struke. Ako je potvrđena korist određene metode u prevazilaženju nekih zdravstvenih problema, nema smetnja da se koristi. Međutim, preporučujemo oprez u tome, jer se često nude lažna obećanja i nade radi izvlačenja novca od naivnih pacijenata, odnosno zloupotrebljava se njihovo teško stanje i želja za ozdravljenjem radi stjecanja dunjalučkih dobara. Nije dozvoljeno otkrivati se pred nadriljekarom i prepuštati se njegovim dodirima samo na temelju puke nade i pretpostavke da bi to moglo koristiti. Lijek treba tražiti, ali ne po svaku cijenu.
Pitanje: U vezi sam sa svojim bivšim mužem. Sudski smo razvedeni. Ja smatram da smo i šerijatski razvjenčani, a on tvrdi da sam mu ja još uvijek supruga. Da li je sudskom presudom o razvodu braka razvrgnut i šerijatski brak?
Odgovor: Presude nadležnih državnih organa i sudova su obavezujuće i izvršne. Sklapajući brak pred državnim organima prešutno se prihvataju i njihove posljedice, među kojima je i to da bračni ugovor može razvrgnuti samo sud. To se fikhski tretira kao punomoć (tefvid) muža sudu, makar to on izričito i ne naglasio. Jedno fikhsko pravilo glasi: „Ono što je poznato ili utvrđeno običajem kao da je uvjetovano uvjetom.“Primjena sudskih odluka, makar se radilo i o svjetovnom (nemuslimanskom) sudstvu, obrazlaže se principom pribavljanja koristi, otklanjanja štete i izbjegavanja pravne anarhije. Prema tome, s obzirom na to da ste sudski razvedeni, vi više niste supružnici ni po svjetovnim ni po šerijatskim propisima. (Više v.: Fetve Evropskog vijeća za fetve i istraživanje, str. 162.) Općenito govoreći, ukoliko istekne period (obaveznog) iddeta / pričeka, razvedene osobe mogu ponovo stupiti u brak s novim bračnim ugovorom i novim mehrom. Tokom trajanja iddeta supružnici mogu obnoviti bračne odnose bez potrebe za obnavljanjem bračnog ugovora. Taj postupak se u fikhu naziva redž'a – vraćanje bračnog statusa odustajanjem od razvoda. To je dopušteno činiti dva puta. Nakon trećeg razvoda nastupa tzv. definitivno bračno razdvajanje (bejnune kubra) koje ima svoje posebne fikhske propise.
Kada su početkom marta 2020. godine, zbog pandemije koronavirusa, zatvoreni Harem-i šerif u Mekki i Poslanikova džamija u Medini, kratko prije toga je i posljednja grupa bosanskih mu'temira obavila organizirano umru. U posljednje dvije godine, zbog vanrednih pandemijskih okolnosti hodočašća svetim mjestima u Mekki i Medini bila su ograničena uglavnom na stanovnike Kraljevine Saudijske Arabije i one muslimane koji u ovoj zemlji žive i rade.
Epidemiološke mjere
Već sredinom prošle godine vlasti Kraljevine Saudijske Arabije su najavile postepeni povratak prvo mu'temira, a nadat se ove godine i hadžija, čije će se brojke i uslovi ulaska u zemlju određivati u skladu s epidemiološkom situacijom. Kao i većina zemalja svijeta i Kraljevina Saudijska Arabija je uvela striktne mjere s ciljem sprečavanja širenja koronavirusa, pa se od budućih hodočasnika očekuje da budu vakcinisani s najmanje dvije doze vakcina te da prije ulaska posjeduju neophodne PCR testove.
Tako je krajem januara, ove 2022. godine, po prvi put nakon izbijanja pandemije COVID-19 Ured za hadž i umru Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini organizirao obavljanje umre za 40 bosanskohercegovačkih vjernika i vjernica. Kao i posljednji put prije pandemije i ovoj grupi je vodič na putovanju travnički imam Aljoef. Cikotić koji nam se javio iz časne Mekke, nakon obavljene umre.
„Ovo je meni doista bio jedan ibret, jer ja sam pretprošle godine, krajem februara i početkom marta, bio s posljednjom grupom u organizaciji Ureda za hadž i umru Rijaseta. Mi smo, naime, 3. marta 2020. otputovali iz Mekke, a već 5. marta je harem zatvoren. Allah je odredio da dođem i sada s ovom prvom grupom u organizaciji našeg Ureda i da umru doživimo, hvala Allahu, u malo drugačijim okolnostima, ali dakako, u iznimno lijepoj atmosferi i emocijama“, kaže za naš list Cikotić, dodajući da je postojala određena doza zabrinutosti zbog novih procedura oko ulaska u hareme u Medini i Mekki.
Drugačija, ali rasterećenija umra
„Mi smo se malo više brinuli, jer su nam govorili da treba u aplikacijama najaviti svoj dolazak i u jedan i u drugi harem, međutim, agencija s kojom Rijaset IZ u BiH sarađuje za nas je odrađivala sve prijave i najave naših posjeta u Medini, a i ovdje u Mekki, tako da smo mi kao grupa mogli bez problema ući i nije trebalo da pojedinačno, svako svojim telefonom, najavljuje dolazak. Tako da je to velika olakšica. Onda imamo u rukama određene narukvice, poput onih koje se dobijaju na hadžu, s kojima smo neometano mogli u Medini ulaziti u harem i obavljati sve namaze. Jedino je trebala najava za ulazak u Revdu i Selam Poslaniku, s.a.v.s. I evo kad smo stigli u Mekku, hvala Allahu da je i putovanje od Medine do Mekke proteklo u najljepšem ambijentu. Sada je inače ono vrijeme kada je najsvježije u Saudiji i tako da je ugodno bilo. Bez ikakvih problema smo od mikata kod Medine putovali do Mekke. Sinoć (subota, 29. januar) smo stigli negdje poslije jacija-namaza, tako da smo naše mu'temire smjestili u hotel i tu obavili akšam i jaciju. Termin za našu umru je bio jutros (nedjelja, 30. januar) od 6 do 9 sati, pa smo malo ranije krenuli, u 5.15. Ušli smo u mekkanski harem na sabah-namaz u džematu, pa smo odmah nakon sabah-namaza obavili umru, isto tako, hvala Allahu, u veoma lijepom ambijentu. Sada nema više gužve u tavafu, pa smo tavaf i sa'j ugodno obavili, napili se zemzem vode i proveli dio vremena u dovama i ibadetu. Tako da je ovo, iako malo drugačija, mnogo rasterećenija umra, jer je manja gužva i može se više posvetiti ibadetu bez bojazni da će se neko izgubiti i da će se nešto ružno dogoditi“, kazao je u javljanju za Preporod ovogodišnji vodič na umri Aljo-ef. Cikotić.
Ovo je bila prva ovogodišnja umra u organizaciji Ureda za hadž i umru Rijaseta, a već u martu, ove godine, planirana je organizacija sljedeće za koju se prijave primaju do 28. februara. Sve informacije o prijavama, cijenama, te programima putovanja mogu se dobiti na web stranici Ureda za hadž i umru Rijaseta www.hadziumra.ba Naši hodočasnici putuju avionom saudijske kompanije FlyNas direktno iz Sarajeva do Džedde, a potom posjećuju Medinu i Mekku, pa se iz Džedde direktno vraćaju za Sarajevo.
1. Svjetovi jesu, svjetovi su stvoreni – drugo najvažnije podrazumijevanje Kur'āna
Uarapskom jeziku svijet (na način postojanja svega stvorenog u svojoj sveukupnosti) imenuje se riječju ʻālam ٌم( .)عَالَ U arapskom to je osnovna riječ koja prevodi englesku riječ world, njemačku welt, rusku мир, itd. Arapska riječ ʻālam, svijet, dolazi ili izvire iz troslovnog stabla: ʻayn – lām – mīm (– ع م - ,)ل od sličnog mnogostrukog značenjskog čvorišta iz kojeg je izvedena i arapska, vrlo učestala, rekli bismo znakovito frekventna, kurʼānska riječ ʻilm ٌم( ِعلْ – što znači ʼznanjeʼ.
) Srodnost /iako ne istovjetnost/ korijena iz kojih u arapskom dolazi riječ svijet (ʻālam) i riječ znanje (ʻilm) opredijelila je neke arapske jezikoslovce da ustvrde kako je svijet (ʻālam) u arapskom tako nazvan jer to je područje kojim se bavi znanje, pa i ljudsko znanje (ʻilm). Naravno, to su jezikoslovne teorije koje treba imati u vidu, ali dobro je uz njih u/ poznavati i druge njima konkurentne teorije.
Drugi, pak, jezikoslovci tvrde da je riječ svijet (ālam) u arapskom nazvana tako jer svijet je pun znakova ( alam - ٌم )عَلَ koji upućuju na Boga koji je te fenomene svijeta stvorio. Na tragu takvog odmišljanja riječi svijet ( ālam), dovode se u vezu riječ alam (znak) i riječ āyat ili āyah ,)آية( ٌَ što također znači znak. Imajući to u vidu, jedan arapski pjesnik, Labīd ibn Rabī ah,1 ispjevao je sljedeće stihove:
ُه ِإلل ا يُعصى َف َكي َجباً َع فَيا
ُد ِح الجا ُه ُد َح يَج َف كي أم
ٌة آيَ ُه لَ ٍء َشي ِّل ُك َوفي
ُد ِح وا ُه أَنَّ عَلى ُّل ُد تَ
ٍة َك تَحري ِّل ُك في ِه َوِللَّ
ُد ِه شا أَبَداً ٍة وتسكينَ
“Gle čuda! Kako to da je Bogu poricatelj neposlušan,
Ili kako da Ga poricatelj niječe?!
Pa, u svakoj stvari On znak jedan imade taj znak zbilja pokazuje da On – Jedan je!
I u svakom mahu i u stanci svakoj Bog dovijeka imade svjedoka!“Zanimljivo je da se u samom tekstu Kurʼāna nijednom ne navodi riječ svijet ili ʻālam ( ٌم )عَالَ u jednini (singularu), ali se riječ svjetovi (alʻālamīn – َن ِي َعالم ,)الْ dakle u množini (pluralu), navodi sedamdeset i tri puta! Nema nikakve sumnje da Kurʼān, insistiranjem da se riječ svjetovi (al-ʻālamīn) oslovljava u gramatičkom obliku množine, ukazuje i na sami egzistencijalni plan, to jest na to da ima veliki broj svjetova, svjetovi su sveukupno mnoštvo Božanskog stvaranja, svjetovi su raznoliki, svjetovi su uvijek mnoštvo svjetova, nemoguće je da svjetovi budu jednoobrazni, nemoguće je da ih čovjek znanjem obuhvati itd.
Kao što Božanska Riječ Kurʼāna podrazumijeva da Bog jeste i da Bog ima, te, na neki način, ta Riječ baš ʼodatle polaziʼ, tako se na stranicama Kurʼāna čovjeku kao čitatelju Kurʼāna, na naličan način, sugerira da prihvati jedno drugo, također itekako važno, podrazumijevanje Kurʼāna koje glasi: I svjetovi jesu, i svjetovi imaju, s tom razlikom što su svjetovi stvoreni, a Bog je Onaj Koji im je Stvoritelj.
Naravno, u Kurʼānu nemamo tvrdnje koje bi bile izrečene na sljedeće načine: “Hej, ljudi, na početku bijaše Bog i okolo Njega veliki zjap praznine, pa Bog odluči da ne bude vakuuma, pa stvori svjetove i popuni prazninu!“Ili: “Hej, ljudi, u početku je Bogu bilo dosadno u Njegovoj samosti, pa je odlučio da stvori svjetove i da odagna dosadu!“Naravno, za stranice Kurʼāna bi takve konstatacije ili takva pitanja bila posve neozbiljna i dokraja djetinja! Božanska Riječ Kurʼāna ljude opominje, sve to nekom vrstom svoje pedagogije, i skrovito ih, i implicitno, podučava da takav način razmišljanja o svjetovima ʼkao slučajnom zbuduʼ, kao nekoj vrsti ʼBožanskog snaʼ, ili ʼBožanske tlapnjeʼ, i tako dalje, nije valjan. Štaviše, takvim mišljenjem i razmišljanjem dolazi se do spornih zaključaka.
Naime, uz Boga i Njegovo stvaranje svjetova nije valjano prispodovljavati nikakve predodžbe o ʼBožanskoj igriʼ, ʼslučajnostiʼ, ʼbahatostiʼ, ʼhirovitostiʼ, ʼsnatrenjuʼ i sl. Da Bogu nije svojstvena “igra i zabava“nigdje i nikada, pa ni u stvaranju svjetova, vidimo iz sūre Vjerovjesnici/alAnbiyā, 21:16: ِبين َلع َما بينَهُ وما والرض َْ السماء خلقنا ََْ وما ََ
“Mi nismo nebo i Zemlju, i ono što je između njih, stvorili da bismo se igrali!“
Kad god Božanska Riječ Kurʼāna govori o svjetovima kao jednoj začuđujuće veličanstvenoj pojavi, ujedno se podrazumijeva da je činjenica postojanja svjetova jedna ozbiljna stvar koja sama po sebi ozbiljno govori o Bogu! Kurʼān ne samo da je knjiga o zbiljnosti Boga, već je to i knjiga o ozbiljnosti Boga, ali ozbiljnost Boga ne znači da je tu posrijedi okrutni Bog, Bog bez milosti. Naprotiv, Bog je Svemilosni i Samilosni, štaviše, od Njega se ta samilost može uvijek tražiti, iskati.
2. Svrhovitost svjetova
Prema slovu Kurʼāna, svjetovi u svome nesagledivom mnoštvu jesu sāmô Božansko stvaranje (al-ḫalq) kao takvo. K tome, svjetovi su i Božanski znakovi (al-āyāt), a s tim se činjenicama nije šaliti. Sūra Stoka/ al-Anʻām, 6:32., konstatira da je za neke ljude ovosvjetski život (alḥayātu d-dunyā – َيا ُّدنْ ال ُة َيا َح )الْ ništa drugo do li “puka igra i zabava“– (laʻib wa lahw – ٌو َولَهْ ٌب ِع لَ ). Pravo postupaju oni koji ʼigru i zabavuʼ ostavljaju na razini ʼigre i zabaveʼ, i koji stvaranje svjetova ne zaogrću plaštevima igre i zabave.
Dakako, kad Kurʼān govori da svjetovi jesu i da svjetovi imaju, taj diskurs upućen čovjeku ne znači da se ʼtom ljudskom dvonošcuʼ istovremeno laska kako je on u stanju cijele svjetove učiniti svojim predmetom, ili ih umom i razumom obuhvatiti na način ʼda mu iza leđa ne ostane ništaʼ, ili da u njegovom čovječijem umu ne preostane nikakvih dodatnih pitanja.
Naime, Kurʼān sa svojih stranica čovjeku pokazuje svjetove u njihovoj svrhovitosti. Mnoge su dionice Kurʼāna koje o svjetovima čovjeku govore kao o onome ʼu čemu čovjek već jeste, milom ili silomʼ ili ʼna čemu čovjek već postoji bez svoje voljeʼ. Čovjek je dio svjetova samim tim što sudjeluje u svojoj sudbini bivanja stvorenjem i samim tim što je ʼsvjetovima obuhvaćenʼ. Kurʼānska besjeda posredno savjetuje čovjeka da prihvati kako je čovjekovo bivanje stvorenjem uvijek sa svrhom, baš kao što je i bivanje svjetova kao stvorenja sa svrhom, bilo da je posrijedi jedna ili više svrha, čovjeku znānih ili neznānih. Sūra Sudnji Dan/al-Qiyāmah, 75:36., poručuje čovjeku da je on, čovjek, kao i njegova svrha – jedna zajednička popudbina, i da nema mjesta ʼrazmišljanju o čovjeku kao biću koje će biti prepušteno zaluduʼ, i koje se može tek tako zanemariti: سدى ترك يُ أن ِإلنسان ا ُب َس ْح أَيَ
“Zar to čovjek misli da će zaludu ostavljen biti?!“
Dakle, za razliku od nekih drevnih i savremenih filozofskih učenja, Kurʼān u čovjeku ne pobuđuje, niti mu stavlja do znanja, da je on, čovjek, ʼbačen u svijetʼ kao što se kamen baci iz pračke! Nikakva pračka ne oblikuje čovjekovu sudbinu, nikakva stihijska šiba ne tjera čovjeka stranama ovih svjetova, već je čovjek tu da prihvati Božanski nagovor o svojoj svrhovitosti, da sarađuje s Bogom i sa ljudima, i da se i sam potrudi da tu svrhovitost shvati i razumije.
Osim ovakvog kurʼānskog uvjeravanja o svrhovitosti čovjeka posred svjetova, to jest o tome da on nije travka koju nevidljivi vjetrovi vijaju kud im je volja, Božanska Riječ Kurʼāna našla je za shodno da usrdno uvjerava čovjeka i u to da su i svi ovi svjetovi, cjelokupno Božansko stvaranje, sa svrhom ili svrhama. Štaviše, priznaje se čovjekovom mišljenju (tafakkur) da može, samim procesom razmišljanja, izvesti zaključak da Bog nije ʼNebesa i Zemlju uzalud stvorioʼ, ʼniti da ih uzalud stvara.ʼ Takvim ljudima Kurʼān sa svoje strane odaje priznanje, onima koji prihvate stvarnost i ozbiljnost svjetova i koji i za same sebe i za svjetove uskliknu (Porodica Imrānova/Ᾱli ʻImrān, 3:191): ًل ِط َب َذا َٰه َت ْق َخلَ َما َربَّنَا “Gospodaru naš! Ovo nisi zaludu stvorio Ti!“
Ali, uzme li se kurʼānski redak 3:191. u svojoj cjelini, tu ima jedan nagovor čovjeku da se, prije nego li posegne za svojim razmišljanjem (tafakkur - ,)تفكر ٌُّ ََ posveti spominjanju Boga, to jest ḏikru )ذكر( koji je djelatno sredstvo kontempliranja o Božanskoj Tajni. Štaviše ḏikr je obred koji je samim Kurʼānom uspostavljen vrlo fleksibilno, naime, u njemu dragoga Boga ljudi mogu spominjati i sjećati Ga se stojeći, sjedeći i na stranama svojim ležeći: ِهم ب نوِ ُج وعلى وقعودا قياما َه الل يذكرون ُُ الذين Redak 3:191., posredno posvjedočuje da se Bog, stvarajući svjetove, Sām raskriva i očituje, ali da se njihovim ʼogromnostimaʼ On Sām i ʼzastireʼ. Dobro je čovjeku, ljudskom dvonošcu prihvatiti poruku Kurʼāna o “tajni Nebesa i Zemlje“(gaybu s-samāwāti wa l-arḍi – َو ِت َوا َما َّس ال ُب ْي غَ ِض ْر َل ا).2 Prema Čedomilu Veljačiću, Allāh “ostaje skriven u dubinama nebeskog plavetnila“,3 ali to ne znači da On nije posvuda prisutan ʼu svim Svojim Božanskim kapacitetimaʼ. Na Božansko svakad i svukud Kurʼān ukazuje u sūri Svemilosni / arRaḥmān, 55:29.
3. Svjetovi, postojanja, duga trajanja
Zanimljivo je da Božanska Riječ Kurʼāna, u svojim opisima i predočavanjima svjetova (al-ʻālamīn), ʼpravi mnoge ustupke čovjekuʼ tako što, na primjer, nudi mirijade živih slika svjetova onako kako ih, pretežno uzev, vidi, sluša, doživljava i ʼpercipiraʼ sām čovjek, ovakav čovjek kakav je na Zemlji. Na primjer, za nebo se kaže da je “iznad ljudi“(fawqahum – ْم ْوقَهُ :)فَ ْم ْوقَهُ فَ ِء َما َّس ال إلى ينظروا أفلم َْ
“Pa zašto ljudi ne pogledaju u nebo iznad njih?!“4 Kao što ćemo vidjeti u posebnoj crtici, zemaljsko pomaljanje Božanske Riječi Kurʼāna (610-632) ʼzadržaloʼ je istok na onoj strani svjetova gdje su ljudi i “prije“smatrali da se istok nalazi, isto je i sa zapadom. Također, ono što su ljudi nazivali ʼlijevom stranomʼ ili ʼdesnom stranomʼ, to Božanska Riječ Kurʼāna također uvažava i zadržava kao prostorne strane čovjekova orijentiranja. Isto je i sa islamskim ʼpreuzimanjem sedam danaʼ na koje se čovječanstvo prethodno naviklo, kao i prihvatanjem drevnih kalendara, ustrojenih po kretanju Mjeseca i kretanju Sunca, itd. [Dakako, ovdje treba imati u vidu da je prije Božijeg poslanika Muhammeda bilo na hiljade Božijih poslanika koji su podučili čovječanstvo, između ostalog, i onome što se naziva ʼsvetom geografijomʼ ili ʼsvetim orijentiranjimaʼ u prostoru, baš kao i ʼsvetim vremenimaʼ, ʼsakralnim kalendarimaʼ, itd].
Ovim želimo istaći da kurʼānski diskurs o svjetovima čovjeku ne nudi nikakav nagovor na ʼrelativističkoʼ poimanje fenomena svjetova, niti nudi nagovor o svjetovima kao jednom ʼsotonskom čekrkuʼ ispunjenom mećavama slučajnih zbivanja. U svome isticanju reda, sklada i “teleologije“svjetova nahodi se jedna prešutna poruka Kurʼāna: Čovjek ne treba da očajava sred beskrajnih prizora svjetova, već treba da se čvrsto i ozbiljno uhvati za one osnovice svjetova koje su mu dostupne. I da se odazove Bogu na pozive da u Njega vjeruje i čini dobra djela.
Također, kurʼānski diskurs o svjetovima poručuje čovjeku da su ti svjetovi lijepi (npr. ʼnebo je ukrašeno zvijezdamaʼ /usp. 50:6/, ʼnebo ili nebesa su bez pukotina i zjapovaʼ, usp. 50:6., itd), čovjek ima priliku da posvuda ʼvidi puninu i ljepotu svjetovaʼ (npr. 50:7-11). Kao da se ovim čovjeku poručuje da on, u svojim noćnim pogledima u zvjezdama urešenim nebesima, na tim nebesima vidi jednu ispunjenost, jednu puninu, i pritom ne vidi nikakve bezdane, grotla ili zjapove, već opaža skladnu cjelinu. K tome, u Kurʼānu su svjetovi flore i faune opisani lijepima, praktički, nema jednoga koraka a da se tu ʼne vide tragovi Božanske milostiʼ:
َد ْع بَ َض ْر َل ا ِي̖ي ْح يُ َف ْي ك ِه اللَّ ِت َم َرح ِر َث آ ٰى ِإلَ ْر ُظ فَان ْوتهَا َم
“Pogledaj [o čovječe!] u tragove milosti Božije, kako On zemlju oživljava nakon zamrlosti njezine!“5 Tek rijetko i znakovito Božanska Riječ Kurʼāna, u nekoj vrsti proplamsaja estetske gradacije kojom se podučava ljude, posvjedoči da se za nešto iz flore ili faune može kazati da je “ružno“, npr. sūra Lukmān/Luqmān (31:19) govori da je “revanje magarca – najmrskiji glas!“Ali, ovdje se kurʼānska tvrdnja odnosi samo na “magareće revanje / ṣawtu l-ḥamīr/“, ne i na cijeloga magarca kao stvorenje. Također, sūra Zidine/al-Aʻrāf, 7:176., koristi ʼpseće dahtanjeʼ.
أو يلهَث عليه َْ تحمل إن ِب الكل ثل َم َك ثله َم فَ هواه واتبع يلْهَث ُه ْك ُر تَتْ
Naime, u prirodi psa i pseće vrste, one na koju ovdje ukazuje Kurʼān, je da dahće: “Ako ga potjeraš, on dahće, a ako ga ostaviš, on opet dahće!“(7:176). Ovaj motiv ʼupornog psećeg dahtanjaʼ koristi se da se ukaže na jogunastog čovjeka koji slijedi strasti svoje i od njih ne odustaje, pa makar mu se i reklo da time diže ʼustanak protiv Bogaʼ.
Ostavimo li postrani ovakve iznimke, u Kurʼānu su svjetovi predočeni kao zadivni i svrhoviti, ʼkosmologija Kurʼānaʼ predočava se kao veliko posvjedočenje i skup mirijada znakovlja o tome da Bog jeste, da Bog ima. Jednako tako, predodžbe Prirode kakve daje Kurʼān date su u dirljivo lijepim opisima.
Dobro je ove predodžbe Kurʼāna o ljepoti svjetova uspoređivati sa prvim dionicama Biblije (npr. Knjiga Postanka u Starom Zavjetu,6 usp. kazivanje o tome kako Bog stvara svjetove: Nebo, zemlju, svod, vodu, kopno, more, zelenilo, dane, noći, zvijezde, stvorenja, životinje, ptice...), gdje Bog – nakon što nešto stvori – na Svoj Božanski način konstatira: “I vidje Bog da je dobro“
ٌن( َس ح ُه أَن َك ِل َذ ُه الل َى َر َو ).7
Ali, vratimo li se kurʼānskim kazivanjima o svjetovima, na mnogo mjesta se čovjeku i čovječanstvu poručuje da su ti svjetovi, iako veliki, lijepi, nesagledivi... ipak, prolazni i nestalni. Za čovjekov um, razum, kontemplaciju, intuiciju... takva kazivanja Kurʼāna o svjetovima mogu izgledati proturječna, i, gotovo bismo rekli, na čovjeka mogu djelovati deprimirajuće. Upravo o tome recimo nekoliko rečenica u završnoj dionici ovog eseja.
4. Svjetovi u svojoj konačnosti
A sada pođimo od toga da se na više od četrdeset mjesta u Kurʼānu riječ svjetovi navodi u sintagmi “Gospodar svjetova“(rabbu l-ʻālamīn – َن ِي َعالم الْ ُّب َر ). Uz ar-Raḥman (Svemilosni) i ar-Raḥīm (Samilosni), tu je i Rabb (Odgajatelj, Uzdržavatelj, Gospodar) kao jedno od najfrekventnijih Lijepih Božanskih Imena (alasmāʼu l-ḥusnā) u Kurʼānu. Kad se Kurʼānom kaže rabbu l-ʻālamīn time se poručuje da je samo Bog Onaj Koji je ʼUzdržavatelj svjetovaʼ, ʼOdržavatelj svjetovaʼ, ʼGospodar svjetovaʼ. Semantika riječi Rabb u Kurʼānu je iznimno bogata, raskošna i razuđena. U Kurʼānu Rabb jeste uvijek Rabb nečega, bilo to da je On Onaj Koji je ʼGospodar mnogo istoka i mnogo zapada“(rabbu l-mašāriq wa l-magārib – ِب ِر َمغَا الْ َو ِق ِر َشا َم الْ ُّب َر ),8 ili da je ʼGospodar svitanjaʼ (rabbu l-falaq – ِق الْفلَ ُّب َر ),9 ili, pak, da je to ʼTvoj [Muhammedov, čovjekov] Gospodar Koji nadahnjuje pčeluʼ(wa awḥā rabbuka ilā n-naḥli – ِل ْح النَّ َى ِإل َك َربُّ َى ْوح أ َو ).10 O to- me nekom drugom prilikom.
Sintagma ʼGospodar svjetovaʼ (rabbu l-ʻālamīn), osim što ukazuje na Božansku milost kojom Bog održava sve svjetove, ukazuje i na to da su svjetovi Božanska stvorenja. Stvarajući svjetove, Bog na njih, kao ni na druga Svoja stvorenja, ne prenosi Svoju vječnost niti Svoje ʼbogovstvoʼ. Unatoč zadivnosti i ʼogromnostiʼ svjetova u kojima je čovjek i koji ga premoćno okružuju, u Kurʼānu se čovjeka usrdno uvjerava u to da ti svjetovi nisu nešto drugo osim Božija ili Božanska stvorenja, te njih, prema tome, ne treba divinizirati. Iz kurʼānskih sintagmi rabbu s-samāwāti wa l-arḍi (ʼGospodar nebesa i zemljeʼ)11 i rabbu n-nās (ʼGospodar ljudi, Gospodar čovječanstvaʼ)12 čovjeka se nagovara da prihvati činjenicu ʼjedinosti Gospodaraʼ. Time se negira mnogoboštvo, ono ne može biti u temelju svijeta niti u temelju čovječanstva.
Pa iako se sintagmom “Gospodar svjetova“(rabbu l-ʻālamīn) svi svjetovi časte kao oni koji upravo Boga ʼimajuʼ za svoga Gospodara, svi ovi svjetovi, bliski i daleki, imaju svoj kraj. Jedna od dimenzija kurʼānskog diskursa jeste i ta da o Bogu govori kao o Oduvječnom i Zauvječnom, a o čovjeku, flori, fauni, Zemlji, svim svjetovima kao o – konačnim. Da li to znači da je Kurʼān knjiga koja, govorom o konačnosti i kraju Kosmosa i Univerzuma, oglašava jedno pesimističko nagovještenje koje će pogoditi sva stvorenja do posljednjega? S obzirom na vedar ton Kurʼāna, ne bi se tako moglo reći.
Tačno je, naime, da Kurʼān oglašava jedno, u daleku budućnost pohranjeno vrijeme, “kad će se Nebo prolomiti“,13 “kad će se zvijezde strovaliti“,14 “kad će Sunce potamniti“,15 “kad će zvijezde popadati“,16 “kada će se mora jedna u druga uliti“...17 – dakle, tačno je da Kurʼān oglašava i predočava strašne prizore Smaka Svjetova.
Čitaju li se izolirano, ti dijelovi Kurʼāna djeluju zastrašujuće na dušu, srce, razum i um čovjeka. Ali, najmanje dvije stvari ne treba shvatiti iz ovih ʼstrašnih dionicaʼ Kurʼāna, prvo, da su svjetovi ʼizraubovaniʼ pa ih Bog uklanja sa pozornice Postojanja, drugo, da sam Bog hoće da pokaže Svoju Svemoć na način Svoje hirovitosti i bahate svemoći, pa sada, eto, uništava ono što je nekada stvorio i za šta je mnogo puta u Svojim Objavama kazao da je lijepo, predivno, savršeno! Treba reći da u ovim kurʼānskim opisima Smaka Svjetova ne treba tragati ni za kakvim ʼhirovitim Bogomʼ. Bog Kurʼāna nije ʼhiroviti Bogʼ. Daleko i gluho bilo i pomisliti da je to tako!
Naime, oni koji čitaju Kurʼān pomno i sa višom budnošću svoga razuma, uma, intuicije i kontemplacije, na stranicama te knjige uočavaju proglase o Ovom Svijetu i Budućem Svijetu, proglase o Prolaznom Životu i Zauvječnom Trajanju. Ako su Kurʼānom čovjeku i čovječanstvu obećani Proživljenje i Vječnost, nema sumnje da će Bog podariti Dar Proživljenja i Vaseljeni, Kosmosu, Univerzumu... Budući Svijet u Kurʼānu je opisan kao ʼistinski životʼ:
َن ُمو ْعلَ يَ َكانُوا ْو لَ ُن َوا َي َح الْ َي لَهِ̖ َة َر ِخ ْل ا َر َّدا ال َّن ِإ َو
“A Stanište Onosvjetsko, zbilja, to je pravi život“.18
Ako se Kurʼān konsekventno čita, na Onom Svijetu ne samo da će čovjek koji se predao Bogu (aslama) živjeti ʼistinskim Životomʼ, nego će i Vaseljena, Kosmos, Univerzum..., kao oni koji su Bogu bili predani, biti proživljeni u tom ʼistinskom Životuʼ (al-ḥayawān). A zašto je to tako, na ta pitanja Kurʼān dokraja ne odgovara. Na jednom mjestu Kurʼān savjetuje vjerujuće čovječanstvo:
ْم ُك لَ َد تُب ِإن َء َيا أشْش ْن َع َألُوا ْس ت َل ُنوا َم آ َن ِذي الَّ أيُّهَا َي ْم ُك ْؤ ُس ت
“O vjernici! Ne pitajte o stvarima koje vam, kad vam se objasne, zlo i tugu donose!“19
(...)
1 Usp. Ibn Kaṯīr, Tafsīru l-Qurʼāni l-ʻAẓīm, I, Beirut, 1999., ṣ. 82. (Ibn Kaṯīr tvrdi da je ovaj stih ispjevao Ibnu l-Muʻtazz).
2 Usp. Pčeleͬan-Naḥl, 16:77.
3 Usp. Čedomil Veljačić, Razmeđa azijskih filozofija, II, izd. Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1978., str. 323.
4 KāfͬQāf, 50:6.
5 Rimljaniͬar-Rūm, 30:50.
6 Usp. Biblija, Knjiga Postanka, izd. Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1974., str. 1.
7 Usp. Bibliju na arapskom (Al-Kitābu l-Muqaddasu, ay Kutubu l-ʻahdī l-qadīm wa l-ʻahdi l-ǧadīd), The University Press, Cambridge, 1956., ṣ. 3.
8 Usp. Putevi usponaͬal-Maʻāriǧ, 70:40.
9 Usp. Svitanjeͬal-Falaq, 113:1.
10 Usp. Pčeleͬan-Nahl, 16:68.
11 Grmljavinaͬar-Raʻd, 13:16.
12 Ljudiͬan-Nās, 114:1.
13 Rascjepljenje Nebaͬal-Infiṭār, 82:1.
14 Rascjepljenje Nebaͬal-Infiṭār, 82:2.
15 Potamnjenje Suncaͬat-Takwīr, 81:1.
16 Potamnjenje Suncaͬat-Takwīr, 81:2.
17 Rascjepljenje Nebaͬal-Infiṭār, 82:3.
18 Paukͬal-ʻAnkabūt, 29:64.
19 Trpezaͬal-Māʼida, 5:101.