Beskonačne mogućnosti rastezljivih harfova
Kur’an u kojem nalazimo toliko ljepote što ispunjava naše živote je neodvojiv od govora o arapskom jeziku. Prošla, 2021. godina donijela je radosnu vijest vezanu za arapski jezik i našu bogatu baštinu o razvoju kur’anskog pisma. Arapska kaligrafija je stavljena na UNESCO-ov popis nematerijalne kulturne baštine. Kada govorimo o nematerijalnoj kulturnoj baštini, imajmo na umu kako je riječ o kolektivnom zajedničkom stvaranju djela koja se prenose s generacije na generaciju posredstvom čega se svjedoči kontinuitet zajednice te njen identitet i stvaralaštvo.
Za muslimane i, time, zaljubljenike u kur’anski tekst, ova vijest je vrijedna pažljivog osvrta a ja ću iskoristiti priliku da spomenem dva stila kur’anskog arapskog pisma posredstvom kojih se može vidjeti sva ljepota ortografije kur’anskog teksta. Naumio sam vas upoznati s osnovnim detaljima o Starom i Novom stilu pisanja kur’anskog teksta. Prije nego to učinim, pročitajmo kako je arapska kaligrafija predstavljena u nekoliko rečenica na zvaničnoj stranici UNESCO-a: Arapska kaligrafija je umjetnička praksa ručnog pisanja arapskog pisma na fluidan način kako bi se prenijela harmonija, gracioznost i ljepota. Njena fluidnost nudi beskonačnost mogućnosti, čak i unutar samo jedne riječi budući da slova mogu biti rastegnuta i preobražena tako da stvaraju različite motive.
Kada proučavate osnovni konsonantski kur’anski tekst, uočit ćete da je on veoma stabilan i uniformisan. Iako je nemoguće koristiti riječ fluidnost u kontekstu osnovnog kur’anskog teksta, ona ipak dovoljno opisuje tok i razvoj arapskog pisma općenito i kur’anskog, specifično. Zbog toga sam izabrao pisati o dva stila koji pripadaju potpuno različitim regijama i periodima nastanka. Oni imaju dodirnih tačaka, ali su različiti taman toliko da ćete na nekoliko primjera vidjeti, čak i ako ne znate arapsko pismo, kako se ta rastezljivost harfova realizira u praksi. Nije mi poznato da je neko koristio izraz Stari stil za hidžaski stil pisma kojim su pisani najstariji prepisi Kur’ana. No, zato postoji ustaljen naziv za jedan vrlo specifičan stil pisanja kur’anskog teksta koji se zove Novi stil. Kada već postoji Novi stil, smatrao sam prigodnim upotrijebiti za hidžasko pismo naziv Stari stil. U ova dva stila je moguće uočiti kako se jedan te isti tekst, uniformisan i stabilan, javlja u tako različitim formama i stilovima pisanja s raznolikim motivima i regionalnim specifičnostima. Hidžaski stil je karakterističan po heterogenosti. To je osnovni motiv ovog perioda, pa je zbog toga mnogo preciznije govoriti o stilu, a ne pismu. Period je to druge polovine 7. stoljeća i prve polovine 8. stoljeća. Ovaj stil možemo, takođe, nazvati umejadskim budući da pripada baš tom periodu. Novi stil je abasidski i on se već počinje koristiti uveliko tokom 10. stoljeća, a popularnost dostiže u toj mjeri da imamo sačuvane primjerke mushafa iz Isfahana i Palerma pisane doslovno istim ovim stilom iako govorimo o dvije potpuno različite regije. Dok Stari stil predstavlja početak zapisivanja kur’anskog teksta i period izrazite heterogenosti, pa i slobode pisara da na različite načine rješavaju jedan te isti ortografski izazov, Novi stil predstavlja takođe vrijeme izrazitih promjena u proizvodnji islamskih rukopisa. To je vrijeme varijacija u formatima, horizontalne ili vertikalne forme, i materijalima, pergamenti ili papir. Oba stila imaju svoje zasebnosti i specifične karakteristike, ali oba na svoj način svjedoče tom mnoštvu mogućnosti rastezanja harfova i njihovoj prilagodbi raznolikim formama za predstavljanje kur’anskog teksta. Baš u tome se ogleda sva čarobnost i gracioznost tih ranih starih prepisa Kur’ana, bilo da je riječ o 7. i 8., ili 10. i 11. stoljeću.
Stari stil (hidžaski)
Kada je riječ o hidžaskom stilu, njegova karakteristika je heterogenost, a čini mi se da je ona uzrokovana spontanim djelima više nego li planski. O toj spontanosti je pisao Bašīr Ḥasan al-Ḥumayrī u djelu M’uġam al-rasm al-’Uṯmānī (Enciklopedija Osmanove ortografije). U izvrsnoj enciklopediji o historijatu ortografije osnovnog kur’anskog teksta Bašīr Ḥasan al-Ḥumayrī potcrtava ulogu ashaba, prvih generacija muslimana, u zapisivanju Kur’ana u ambijentu kojim je vladala nepismenost ali i jezička pluralnost. Prve generacije su se služile njima poznatim mehanizmima upotrebe arapskog pisma, a budući da nije postojao jedan uniformisan sistem pisanja, čemu upravo svjedoči hidžaski stil, pluralnost rješenja za pisanje jedne te iste riječi ili slova je bila normalna pojava. To se najbolje očituje u hidžaskom stilu. Kada uzmete jedan prepis na kojem je radilo više pisara uočit ćete među pisarima koji su učestvovali na istom projektu varijacije u stilu pisanja i iznalaženju različitih ortografskih rješenja za pojedine riječi. Profesor Marijn van Putten je napisao vrlo kvalitetan rad, A Newly Discovered Letter of the Early Arabic Alphabet: A Distinction between Final Jīm and Final Ḥā’/Khā’ and Its Nabataean Origins, u kojem navodi kako se u hidžaskom stilu tri različita samoglasnika što se na kraju riječi javljaju kao homografi pišu u različitim kombinacijama. To su (ḥ), (ẖ) i (ĝ) – ((ج),خ),(ح). Ova tri konsonanta se, to vidimo kada otvorimo naše današnje mushafe, pišu potpuno istovjetno i samo na temelju odsustva pisanja tačke, te njenog pisanja iznad ili ispod, može se utvrditi o kojem slovu je riječ. Igra rastezljivosti harfova omogućavala je pisarima da naprave bitne distinkcije i obilježe određeni stil i period. Na primjeru ova tri konsonanta zakrivljenosti i rastezanje čine razliku. Kada se (ج( piše na kraju riječi nema zakrivljavanja linije kao što je slučaj ovdje u zagradi. Piše se kao da je na početku riječi, tako da je linija slova )ج( potpuno ravna i kada se nalazi na kraju riječi pisar ju neće zakriviti. Najbolje je slikovito vidjeti kako to izgleda, pa ovdje možete vidjeti nekoliko riječi u kojima se na kraju nalazi slovo )ج( napisano bez zakrivljenosti, u prepisu Codex Amrensis I:
Sve tri primjera su iz sure at-Tawba. Iskoristite li priliku i otvorite naše moderne mushafe vidjet ćete razliku. Slovo (ج( napisano je na kraju riječi tako što ima oblik zakrivljenosti kao neka kuka dok u hidžaskom stilu nailazimo na praksu pisanja slova )ج( uz odsustvo zakrivljenosti. Time je u hidžaskom stilu napravljena distinkcija između slova )ج( u odnosu na (ح)i(خ). Ova dva konsonanta pišu se mahom zakrivljeno i njihov oblik je poput kuke. U istom ovom prepisu, Codex Amrensis I, imamo sljedeće primjere za pisanje ovih slova:
U istom mushafu koji pripada kasnom periodu hidžaskog stila postoji očevidna praksa da se načini razlika u pisanju između između slova )ج( u odnosu na (ح( i(خ). Najbolji primjer koji može poslužiti da vidimo kako u ovom stilu postoji heterogenost i različite prakse pisara unutar jednog te istog projekta je prepis Codex Parisino-petropolitanus. Ovaj prepis pripada grupi najstarijih prepisa Kur’ana i u njemu se može primijetiti ova gore spomenuta praksa. To nije slučaj sa svim ranim prepisima a što i ovaj mushaf svjedoči sam po sebi. Tri pisara koriste doslovno tri različite prakse pisanja kada je riječ o ova tri konsonanta. Ruka A za (ḥ) i (ĝ) koristi rastezljivost te oba ova konsonanta piše u zakrivljenom obliku u formi kuke. Ruka B koristi suprotan sistem pa ove konsonante pište u formi ravne linije bez zakrivljenosti tako da nemamo oblik kuke. Ruka C koristi sistem koji više uviđamo u praksi kasnijeg perioda hidžaskog stila i samog početka kufskog, a to je očita distinkcija u pisanju između slova )ج( u odnosu na )ح( i (خ). Tri pisara pišu isti rukopis i koriste tri različite prakse. Na nivou ortografije to je ta gracioznost i ljepota mogućnosti rastezanja harfova i konstruisanja različitih oblika i motiva. Tri različite prakse unutar jednog mushafa:
Ortografija hidžaskog stila na ovom primjeru svjedoči nam upravo toj tradiciji ortografske fluidnosti koja dozvoljava pisaru da se slobodnije izrazi i slijedi različite prakse. Iako vidimo da pisari u hidžaskom stilu mogu koristiti različite prakse one su dio jedne zatečene tradicije koja nije bila monolitna. Kasnije, a vidjet ćemo to sada na primjerima Novog stila, pisari postaju čarobnjaci koji izvode graciozno elegantne pokrete svojim talentovanim i vještim rukama da jedino što vam preostaje jeste da se divite umjetnosti pisanja mushafa.
Novi stil
Ukoliko hidžaski stil uglavnom zbog naziva smještamo u region Hidžaza, pa Novi stil sa svojim posebnim i još uvijek nedovoljno razjašnjenim detaljima definitivno pripada i istoku i zapadu. Nalazimo ga od Irana, pa do evropskog predjela južne Italije, Sicilije. Ovo je stil koji postaje popularan tokom 10. stoljeća, a neke karakteristike možemo naći i u kufskom pismu D.V. Novi stil se pojavljuje kao jedan zaseban način pisanja osnovnog kur’anskog teksta te se nameće kao konkurentski stil kufskom pismu ranog abasidskog perioda. U međuvremenu, s početkom 10. stoljeća, očito jer je bilo veoma pogodno i dosta lakše pisati ovim pismom, Novi stil postaje izrazito popularan i to u različitim regijama. Najstariji primjerak jednog mushafa pisanog ovim stilom nalazi se u Irskoj, u Dublinu. Riječ je o primjerku mushafa Is 1417D, nastalom na području Irana. Sadrži osamnaesti i devetnaesti džuz Kur’ana. Ovaj mushaf ima kolofon, pa znamo da je završeno njegovo prepisivanje u junu mjesecu 905. godine ili preciznije 292. hidžretske godine u mjesecu Š›abanu. Pregled teksta i redakturu uradio je Aḥmad al
H̱ ayqānī. Za sami početak ovog stila, u kontekstu kur’anskih materijala, uzimamo 905. godinu, a u Mešhedu nalazimo mushaf iz 1223. godine pisan upravo ovim stilom koji se još nazivao istočno-kufskim ali postaje više prepoznatljiv pod nazivom Novi stil. Ovaj stil takođe nije monolitan i krasi ga heterogenost, ali predstoji još istraživanja kako bi se podrobnije opisao. Novi stil je karakterističan po tome što je pisanje više usmjereno pravilima geometrije i razlika između tanke i debele linije je namjenski akcentovana. No, takođe postoje i varijacije unutar ovog stila gdje se ne slijede pomenuta pravila.
U kufskom pismu D.V i Novom stilu nalazimo jednu čarobnu i izrazito magičnu karakteristiku koja je gotovo pa neistražena. Riječ je o tajnovitoj igri pisara s pet suglasnika. Tih pet suglasnika su: emfatični zubni suglasnici ḍ i ṭ ض( i ,)ط međuzubni suglasnik ẓ (ظ), emfatični desnični suglasnik ṣ )ص( i praskavi zadnjonepčani suglasnik k (ك). Zbog ove specifične čarobnosti F. Deroche je čak mushaf koji pripada D.V pismu svrstao u neodređenu klasu prepisa mushafa. Riječ je o tome da ovih pet suglasnika se piše tako da se podignu ponad osnovne linije zbog čega shodno svom izgledu kreiraju trospratnicu koja podsjeća ne arhitekturu azijskih građevina. O ovome je vrlo malo pisao profesor Marijn van Putten prije tri godine na svom blogu i tada je spomenuo kako se iznenadio kada je vidio ovu praksu u mushafu BnF Arabe 329f i Palermo Kur’anu. Da biste razumjeli jasnije o čemu pišem priložit ću nekoliko fotografija:
Najstariji primjerak Novog stila je mushaf Is 1417D iz 905. godine, nastao na području današnjeg Irana, ali kao što sam rekao, primjerke ovog stila nalazimo čak i na Siciliji. Jedan izrazito vrijedan prepis Kur’ana iz 982. godine pisan u Novom stilu je Palermo Kur’an. Ovaj mushaf je karakterističan po mnogo čemu, između ostaloga, i po tome što u njemu takođe nalazimo primjere ovog neobičnog stila pisanja. Ovaj mushaf je pisan u Novom stilu i budući da nam dolazi sa Sicilije Marijn van Putten pretpostavlja kako bi BnF Arabe 329f mogao pripadati istoj izdvojenoj tradiciji pisanja kur’anskog arapskog pisma u kojoj se pet prethodno spomenutih suglasnika pišu u obliku paralelnih slojeva kao da je riječ o nekim hramovima koji se pojavljuju tek s vremena na vrijeme među mnoštvom standardno pisanih harfova.
F. Deroche, kada opisuje Palermo Kur’an u knjizi The Nasser D. Khalili Collection of Islamic Art, uopće ne spominje ovu karakteristiku što opet samo svjedoči koliko je ona neistražena. Marijn van Putten u kratkom osvrtu na ovu temu navodi kako je ovo veoma rijetka praksa da je do sada samo pronađena u dva primjerka i to su ova dva navedena: BnF Arabe 329f i Palermo Kur’an. Međutim, uložio sam trud i napor da ovom broju mushafa dodam još koji. Budući da ovakva magična igra pisara s harfovima pruža zadovoljstvo pri samom zamišljanju kako su nastajali ovi elegantni potezi, nemoguće se bilo oduprijeti želji da još negdje nađem ove primjere. I u tome sam uspio, pa ću to sada podijeliti s vama.
Ovi neobični primjeri rastezljivosti harfova nisu dakle samo osvjedočena praksa u BnF Arabe 329f i Palermo Kur’anu. Njima se može pridodati i mushaf BnF Arabe 334j koji pripada Novom stilu. To su sada već tri mushafa i očito da je ovo jedna tradicija koja je, vrlo moguće, pripadala području Sicilije ili tom zapadnom regionalnom krugu islamske prakse prepisivanja kur’anskog teksta. Imao sam priliku da pogledam još jedan mushaf koji je pisan kufskim pismom, ali u kojem se pojavljuje praksa pisanja ždrijelnog suglasnika ḥ ( ,)ح slivenog suglasnika ĝ )ج( i polusamoglasnika y )ى( ispod osnovne linije.
Možete vidjeti kako se već ovdje pojavljuje praksa pisanja pojedinih riječi da izgledaju kao da lebde, pa ostaje privid da se radi o istoj praksi pisanja kao u Novom stilu. Ipak, ne bih rekao da je to slučaj. Očito postoji određena praksa u kufskom pismu prije stasavanja Novog stila da se pojedina slova pišu u lebdećoj formi. To se dešava u mushafu BnF Arabe 341a. Harfovi mogu biti vrlo stabilni, čvrsto na zemlji što bi se reklo, ali takođe umiju i da lebde. Time vam harfovi ostavljaju prostor i mogućnost da se služite maštom te da razvijate vrlo raznolike stilove pisanja. Na temelju ovih primjera nadam se da sam postigao osnovno, a to je da vam predočim svu eleganciju harfova te beskonačnu mogućnost njihove upotrebe za različite motive. Harfovi u mašti pisara i kaligrafa posjeduju moć da se vinu i lebde te stvaraju motive što izgledaju poput visećih vrtova omogučavajući zajednici da na jedan zaseban, stvaralački i kreativan način, govori o svom kontinuitetu i identitetu.