Hadži Ibrahim Kasapzade džamija na Carini
Džamije su uvijek bile srce i prva građevina novoga grada koji bi muslimani podizali. U arhitektonskom i estetskom smislu, džamije još uvijek dominiraju muslimanskim gradovima. Sve se u životu muslimana vrti oko džamije. Džamija je u prošlosti bila najvažnija baza za uspon islamske kulture i civilizacije koja je doprinosila čovječanstvu na svim životnim poljima. Najveći muslimanski umovi svoje prvo obrazovanje su stjecali u džamijama i univerzitetima koji su nastajali u sklopu džamija. Džamija je bila i socijalna ustanova u kojoj su se prikupljale informacije o socijalnom stanju vjernika te organiziralo pomaganje siročadi, siromašnih, udovica i ugroženih. Bila je i svojevrsna središnjica gdje su se saznavali najpotrebniji podaci o članovima zajednice: razlog njihova odsustva, njihove potrebitosti, bolesti i način posjete bolesnima, ili smrt te vrijeme klanjanja dženaze i ispraćaja na drugi svijet.
Polovinom XV vijeka Osmanlije su zauzele Hodidjed, Vrhbosnu i Kotorac (srednjovijekovne utvrde u današnjoj sarajevskoj kotlini) i donijeli su sa sobom svoju kulturu, društvenu organizaciju, način života, običaje i arhitekturu. Među ostalim objektima islamske arhitekture u Sarajevu, koji su izgrađeni u vrijeme Osmanlija, bile su svakako i džamije. Tada je u sarajevskom planu svaka mahala imala džamiju i mekteb. Staro Sarajevo se dijelilo na dva dijela: čaršiju – u kojoj je bilo središte privredne, javne i upravne službe – i stambenu zonu podijeljenu u više manjih mahala.
Jedna od tih mahala je i vratnička mahala, prvobitno nazvana “Sarajevski grad Vratnik” kako ga je u svojoj knjizi nazvao čuveni alim hfz. Mustafa Traljić. U ovom tekstu pozabaviću se opisom jedne od najstarijih džamija na Vratniku, ali i na prostoru cijele Bosne i Hercegovini – Kasap zade hadži Ibrahimove džamije ili kako je najčešće nazivaju “Džamija na Carini”.
Vratnička mahala
Staro sarajevsko naselje Vratnik prostire se na krajnjim sjeveroističnim padinama šeher Sarajeva. Prva hipoteza je da je Vratnik nastao od bogumilskog sela Bratnik koje se otprilike nalazilo na prostoru današnje ulice Carina. No, neki smatraju i da je i izvedenica od riječi “vrata” jer je bio vrata kroz koja se ulazilo u grad.
Mufid Garibija, arhitekta i historičar, smatra da je Bratnik najvjerovatnije bilo bogumilsko selo i pretpostavlja se da je seosko groblje sa stećcima bilo na prostoru nekadašnjeg turskog groblja na Carini koje je imalo oblik trokuta. Prostor oko toga groblja je najvjerovatnije najstariji naseljeni prostor na Vratniku. U temeljima vratničke tvrđave i danas su vidljivi monoliti stećaka koji su tu doneseni vjerovatno sa obližnjeg bogumilskog groblja, a i mnoga korita vratničkih česmi građena su od stećaka.
Vratnički grad sastoji se od 11 mahala i u njegov sastav ulazi dio dvanaeste. Sve one su već bile formirane tokom XVI vijeka.
Mahala Carina
Prve vratničke mahale nastale su 30-ih godina 16. stoljeća. Sve su formirane najkasnije do kraja 16. stoljeća. Tokom vremena vratničke ulice su stalno mijenjale nazive, ovisno od država u kojima se nalazio grad Sarajevo, odnosno Bosna i Hercegovina. Ali u narodu se uvijek ljubomorno čuvao stari narodni naziv mahala i lokaliteta koji su ukazivali na povijesni kontinuitet Vratnika sa bosanskim srednjovijekovljem.
Jedan od najranije naseljenih dijelova Vratnika je prostor koji se prostire ispod Višegradske kapije, u narodu nazvan Carina. Danas se mahala Carina, sa istoimenim nazivom ulice, prostire od ulice Vratnik Mejdan do Višegradske kapije.
Hadži Ibrahim Kasap zade džamija na Carini
Narod ovu džamiju jednostavno zove – džamija na Carini. Izgrađena je 1515-1516 godine.
Prema kazivanju nekih džematlija, ova džamija je imala najbolju orjentaciju prema Ćabi od svih džamija u Bosni i Hercegovini. Za razliku od većine sarajevskih džamija koje su izgorjele u požarima Eugena Savojskog 1697. godine, džamija na Carini je od onih koje su ostale netaknute. Zahvaljujući tome sačuvala je autentičan izgled i dekoraciju prvih sarajevskih džamija. Sam unutrašnji prostor džamije je dimenzija 8x9,90 metara, a džamija je više puta renovirana (1812. i 1871). Mustafa Mujezinović je posebno isticao izgled džamijskog mihraba. U mihrabu su lijepo izgrađeni stalaktiti, koji su kao i nadprozornici obojeni orjentalnim motivima. Strop u džamiji i predulazu je ukrašen reljefnim ornamentima u rezbarenom drvetu.
Zgrada je posljednjih godina proširena novim prostorijama: dvije abdesthane (muška i ženska), prostor unutrašnjih sofa, ostava, te divanhana sa kuhinjom. Ovim proširenjem značajno se prošrio kapacitet džamije koji je omogućio obavljanje više vrsta aktivnosti. Džamija je ispunjena posebnom duhovnošću i tome svjedoče svi njeni klanjači i posjetioci.
Džamijski harem
Harem jezički označava džamijsko dvorište koje je jednim dijelom i mezarje. Harem džamije na Carini nekada je zauzimao veliki prostor koji se prostirao od džamije do Mejdana, tačnije na području današnje Osnovne škole “Hamdija Kreševljaković”. U listu “Muslimanska svijest” od 7. maja 1936. autor “Islamskog glasa” je ukazao na činjenicu da je Vakufska direkcija u Sarajevu prodala parcelu groblja na Carini sarajevskoj Opštini još
1913. godine, koja je tu planirala izgraditi zgradu osnovne škole. Vratničani su se tome protivili i pisali peticiju koju je potpisalo 256 Vratničana koji su tražili da se groblje ne ekshumira i da se na Vratniku ne pravi osmoljetka.
Međutim, hvale vrijedna činjenica je da se Mustafa Traljić ponudio da o svom trošku izmjesti neke nišane iz harema Carinske džamije, jer su imali historijsku vrijednost, posebno nišan Ibrahim-paše Resulbegovića koji je umro 1813. godine i pokopan je u ovom mezarju. Rušenje ovog vratničkog mezarja bila je inicijacija Mustafi Traljiću da napiše monografiju o Vratniku i objavi je iste godine kada je napravljena zgrada škole.
Džamijski harem je i danas poprilično prostran, lijepo je uređen i popločan kamenom. U haremu je zasađeno preko stotinu ruža koje ovom ambijentu daju posebnu ljepotu i doživljaj. U sredini harema smješten je i kameni šadrvan, a zasađena su i stabla jabuke, kruške, dunje, šljive i trešnje.
Među starim nišanima, četrnaest ih je sa natpisima i hronogramima. Najstariji je iz 1830. godine, a među onima bez ikakvih natpisa su spomenici iz 17. stoljeća. Na mezarje ove džamije prenesena su i dva starija nišana sa turbanima iz ekshumiranog mezarja koje sam spomenula ranije.
Na nišanu Hasnije, kćeri Huseinage Adžemovića, koja je umrla 1878. godine ispisan je tekst na perzijskom jeziku koji se izdvaja svojim sadržajem: “Bože, dolazim sa četiri stvari kojih u Tvojoj riznici nema: nepostojanje, ovisnost, nasilje i grijeh, ali sa nadom u oproštaj Onoga Koji je smrt moju dao”.
Vakufska (imamska) kuća
Godine 1817. neka Hatidža, kći Mustafina, iz Kasap zade mahale ostavila je svoju kuću sa baščom za imama džamije na Carini. U razgovoru sa džematlijkom džamije, Rašidom Bećar, došla sam do saznanja da na ovom prostoru u periodu 1962-1965. (kada je ona pohađala mekteb) nije bila kuća, već jedna mala šupa u ćošku zemljišta. Po dolasku imama Saliha ef. Ibriševića, nakon 1965. godine izgrađena je vakufska kuća.
2017. godine, naporima Medžlisa islamske zajednice Sarajevo, trenutnog imama mr. Šerif ef. Delića i džematskog odbora izgrađena je nova vakufska kuća na istom zemljištu, čemu je prethodila legalizacija i uređivanje potrebne zakonske papirologije, koja ranije nije postojala.
Imami i hizmećari džamije
U ovoj džamiji imamsku dužnost obavljali su vrsni hafizi, alimi, šejhovi od kojih su neki i danas živi. Nažalost, u dostupnoj literaturi nisam pronašla imena imama ove džamije, stoga sam razgovarala sa najstarim džematlijama koji su to imami njih podučavali u mektebima. Moja saznanja sežu do ef. Abdullaha Fočaka, potom efendija kojeg su džematlije zvale Brada efendija, zatim Salih ef. Ibrišević, kurra hafiz Asim ef. Sirćo, prof. Muhamed Radončić, Midhat ef. Čelebić, te trenutni imam mr. Šerif ef. Delić Džamija na Carini imala je i ima mnogo hizmećara. Neki od njih su h. Salko Janjoš, h. Hurko (mutevelija), Halim Hajrić, Skalonja Salko, h. Mujaga Bećar, Hasija hanuma Zulić, h. Redžad Ćatić, te današnji h. Alija Muajbegović (muezin), h. Mevlida Janjoš, Rašida hanuma Bećar, Jusić hanuma Minka, Ismet Huseinović, Adnan Ferhatović, Kemal Hajdarević, Mediha hanuma Jažić sa porodicom, Dženana hanuma Elez sa porodicom, Azra Čaušević, Mahir i Dženita Pozder, Naida i Kerim Kraljić, h. Muharem Bićo, Vezira hanuma i drugi.
Zaključak
Od 2011. godine do danas sam u svojstvu muallime ovog džemata i svjedok sam mnogobrojnih priča naših džematlija. Ukratko mogu kazati da pored navedenih informacija sigurno postoje i drugi izvori koji će možda nekoga dodatno zainteresirati.
U proteklih deset godina, dolazile su razne delegacije u posjetu džamiji na Carini. Svjedok sam velike zainteresovanosti turista, a i vjernika muslimana i nemuslimana iz cijelog svijeta. Ova džamija svakog posjetitelja očara orginalnošću, vrlo bogatom historijom i autohtonim izgledom.
Na samom kraju podijelit ću priču koja se s koljena na koljeno prenosi u ovoj džamiji. Naime, u periodu kada je počela gradnja Carine džamije, hadži Ibrahim Kasapović je boravio u Mekki. Kako kažu prenosioci ove priče, koracima je obišao cijelu Kabu, saznao visinu Kabe i debljinu njenih zidova. Došavši u mahalu, u tim istim dimenzijama je izgradio ovu čuvenu ljepoticu.