Kada mu se nešto povjeri on to iznevjeri
Pod izdajstvom se smatra i izdaja i pronevjera bilo kakvog emaneta koji se povjeri čovjeku
Među ljudima, deklarisali se oni kao vjernici ili ne, muslimani ili nemuslimani, oduvijek je bilo izdaje i izdajnika i tako će ostati, sviđalo se to kome ili ne, sve dok bude ljudi na Zemlji. Svevišnji Allah poučava čovjeka da ne pravi nered na Zemlji, kad je na njoj red uspostavljen, (El-Ea'raf, 56) i poziva ga da čini dobro koliko može. „O narode moj, govorio je on, shvatite da je meni jasno ko je Gospodar moj i da mi je On dao svega u obilju. Ja ne želim činiti ono što vama zabranjujem; jedino želim učiniti dobro koliko mogu, a uspjeh moj zavisi samo od Allaha; u Njega se uzdam i Njemu se obraćam.“(Hud, 88) Nažalost, slabo se sluša riječ Stvoritelja Allaha i Njegovog Pejgambera, a.s., te otud izraženo stanje krize duha, morala, duhovne destruktivnosti i neuravnoteženosti. Sve su to bolesti, uz mnoge druge, koje danas više žive sa i u čovjeku nego prije. Dakako da takve doprinose, utječu i pospješuju raznorazne devijacije u ljudskoj duši koja uz sve dobro pohranjuje u sebi i zlo, poput izdaje.
Šta je izdajstvo
Izdati znači svjesno iznevjeriti, pronevjeriti, izigrati povjerenje, slagati, ostaviti na cjedilu, pogaziti datu riječ, zakletvu, svjesno prihvatiti nečiji poziv na zajedničko nastupanje u nekom poslu pa to zanemariti
i oglušiti se… S druge strane, izdajstvo je iznevjeriti dogovor, obećanje, prijateljstvo, sporazum, prikloniti se suparničkoj ili neprijateljskoj strani, odati joj tajne, poniziti sebe, drugoga. Bez sumnje, izdaja je vrlo nečasna radnja i ko god joj se podredi gubi Allahovu ljubav. „Allah doista štiti vjernike, Allah sigurno ne voli nijednog izdajnika, nezahvalnika. (Al-Hadž, 38) U 27. ajetu sure EL-Enfal Uzvišeni Allah je rekao: ”O vjernici, Allaha i Poslanika ne varajte i svjesno međusobno povjerenje ne proigravajte.” Izdaja Allaha, Njegovog Poslanika, a.s., pojedinca, grupe, vjere, naroda, države, načela… je čin za osudu a posljedice koje s njom proizilaze su bolne. Izdajstvo je jedan od najneugodnijih postupaka kojeg čovjek može počiniti, uzrokuje jake osude i teško je ili nikako oprostiv.
Po islamskom gledanju svaka vrsta izdaje je zabranjena i griješna. Ona je dio licemjerstva (munafikluka), čak bi se moglo reći njegov četvrti ili treći dio shodno hadisima u kojima je rečeno: „Kod koga se nađu ova četiri svojstva biće pravi licemjer – a jedno od njih je – ‘kada mu se nešto povjeri on to iznevjeri.”, odnosno: „Kod koga se nađu ova tri svojstva on je licemjer, pa makar i klanjao, postio i tvrdio da je musliman – među tim svojstvima spomenuto je – ‘kada mu se nešto povjeri on to iznevjeri.” Licemjerstvo i licemjeri su vjerom osuđeni i pošat su koja razara društvo.
Također, pod izdajstvom se smatra izdaja i pronevjera bilo kakvog emaneta koji se povjeri čovjeku, jer svi skloni izdaji povjerenog im emaneta su upitnog imana i morala. Uostalom, Poslanik, s.a.v.s., je rekao: ”Ko nema emaneta, on nema ni vjere.” Definišući odnose među muslimanima Allahov Poslanik, a.s., je rekao: ‘'Musliman je muslimanu brat, ne iznevjerava ga, ne laže ga niti ga na cjedilu ostavlja.' (Et-Tirmizi, Hasen Sahih)
Kakvu „korist“donosi izdaja
Svojstvo izdaje znak je ograničenog mentalnog sklopa i labilnog karaktera (ne)čovjeka koji ga, kao šejtan-đavo, hrabri, opravdava i podstiče na činjenje tako nečasnog djela. U isto vrijeme potvrda je to nedostatka čvrste vjere u Boga i svijesti da će se za svaku, pa i najmanju, nepravdu snositi odgovornost. Čovjek treba imati u sebi „ugrađen korektivni mehanizam“koji će ga upozoravati da se prije ružnog postupka drugom preispita kako bi se osjećao da se isti njemu ćini. Snagom vjere mora se izdići iznad pohlepe, sebičnosti i živjeti u skladu s moralnim principima. Izdaja može kratkoročno donijeti određeni primat, korist, privilegovanost, ali je to ništavno spram vječnosti i zla koje se nekom priređuje. Izdajom se zabija nož u leđa onom s kim postoji saradnja, partnerstvo i odnosi povjerenja.
U konačnici, izdaja ne može donijeti nikakvu korist nego džehennem jer u hadisu kojeg je prenio Ijad ibn Himara kaže se da je Poslanik, s.a.v.s. upozoravajući islamski ummet na nekoliko loših ljudskih osobina koje imaju za posljedicu poniženje na dunjaluku i vječnu džehennemsku patnju na Ahiretu, rekao: ”Pet skupina ljudi su stanovnici Džehennema: čovjek koji je toliko slab i nestabilan da mu razum ne pomaže da se odupre strastima i grijehu, čovjek izdajnik kojem se neće povjeriti ni najmanja stvar, a da je neće izdati i pronevjeriti, čovjek koji i danju i noću snuje kako da oskrnavi tuđu čast i imetak, čovjek škrtica i čovjek lošeg ahlaka koji je ogrezao u grijehu.” (Muslim)
Smišljena i svjesna izdaja nikada i nikome nije donijela dobro. Uvijek je došla nenadano i sa gorčinom boli koja ostavlja ožiljke što ne zacijeljuju. Nedvojbeno, vjerom je zabranjena i uopće moralnim i humanističkim načelima. Ruši dignitet, ljudskost i čovještvo. Opaka je bolest za pojedinca i zajednicu sa izuzetno štetnim reperkusijama na oba svijeta. Promišljena izdaja je zulum kojeg se treba čuvati jer valja jednog dana stati pred Gospodara i račun polagati.