Kad se spoji iskustvo starijih i snaga mlađih onda društvo napreduje

Ovo je priča o Sabrija-ef. Puški, penzionisanom imamu, koji je 36 godina obavljao imamsku misiju u sarajevskom džematu Bjelave. Džamija na Bjelavama spada među najstarije u Sarajevu, a 1531. godine sagradio ju je Nabrdilo hadži Ali.

Sabrija-ef. Puška je 36 godina bio imam, hatib i muallim u sarajevskom džematu Bjelave. Imamsku misiju u ovom džematu prekinuo je odlaskom u zasluženu ponziju, nakon ispunjenih 65 godina starosti. Zanimljiv je bio njegov životni put od rodnih Lugova kod Busovače do Rijada i Sarajeva. Rođen je 16. maja 1954. godine. Osnovnu školu je završio u Lugovima i Kaćunima. Potom upisuje i završava Gazi Husrev-begovu medresu. Prije odlaska u JNA, sedam mjeseci, radio je u džematu Gnjusi kod Zenice, a nastavio je i nakon izlaska iz vojske. Iz Gnjusa odlazi na studij u Rijad (Saudijska Arabija).

Odžačanima zbog brade „tuknuo“na ajatolaha

Naš kratki razgovor započeli smo pitanjem kako se našao na studiju u Saudijskoj Arabiji?

Dobri i utjecajni ljudi iz Islamske zajednice obezbijedili su mi stipendiju za studij u Rijadu. Sa mnom su krenula još trojica kolega, a s aerodroma nas je, na našu radost, ispratio naš veliki alim Husein-ef. Đozo. U Rijad smo došli početkom 1978. godine. Iskreno, prije polaska mislio sam da ćemo u Rijadu učiti na hasurama, na pijesku, a čekao nas je vrlo organizovan islamski fakultet s više odsjeka kao što su arapski jezik, šerijatsko pravo, usuli ddin, tefsir, a ja sam završio šerijatsko pravo. Studij sam završio 1983. godine. Kad sam se vratio iz Saudijske Arabije gledao sam konkurse za upražnjena mjesta imama. Jedan od kunkursa na koji sam se javio bio je onaj za imama u Odžaku. Kad sam otišao tamo rekli su mi da oni hoće imama koji će dobro sarađivati s aktuelnim vlastima. Ja sam im rekao ako tražite imama ja ću se truditi da budem čestit imam, a neću biti saradnik vlasti. Odgovorili su mi da tuknem na bosanskog ajatolaha. Istina, rekli su da lijepo učim, ali da sa mojom bradicom i odgovorima tuknem na ajatolaha bosanskog. Nisu me primili. Kanio sam se potom javiti na konkurs u Foču, ali su mi neki moji prijatelji rekli da ne idem tamo, jedino ako me svežu i odnesu.

Rahmetli Mahmud-ef. Karalić i rahmetli dr. Ahmed-ef. Smajlović zadržali su me u Sarajevu. Odredili su me u džemat Bjelave u kojem sam bio od 1983. do 2019. godine kad sam penzionisan. Punih 36 godina proveo sam u ovom džematu.

Kad bi napravio kratki rezime imamske misije na Bjelavama šta bi posebno podvukao?

Dobar je to džemat. Na džumi sam, mahom, imao omladinu, s prosjekom od nekih 22 godine. Kad sam došao u džemat zatekao sam četvero djece u mektebu, a pred agresiju na BiH imao sam ih stotinjak. U ratu sam imao i do 550 djece na vjerskoj pouci. To je bilo zahvaljujući izbjeglicama, jer su Bjelave, uglavnom, bile nastanjene staračkim stanovništvom. Omladina im je išla u zgrade. Djelovao sam među omladinom. Moj rad nije bio nešto prisutan u medijima. Poslije rata imali smo kurseve za žene. Vodila ih je muallima Amela Hajrić. Radili smo na humanitarnom planu, te uz ramazan na pripremi iftara. Znali smo svaki dan imati zajednički iftar. U pripremu iftara bile su uključene žene iz džemata među kojima i moja rahmetli hanuma. Znali smo imati i preko 200 iftardžija, posebno studenata. U ratu je to bila posebna aktivnost.

Kako je bilo raditi osamdesetih godina prošloga stoljeća?

U komunističkom sistemu kontinuirano sam praćen od strane SDB. Pod tom psihozom nije bilo lahko raditi. Poslije pada tog sistema, odnosno dolaskom demokratskih promjena bilo je lakše raditi. Međutim, onda je došla agresija na Bosnu i Hercegovinu kad je trebalo raditi pod stalnim granatiranjem od strane četnika i drugih srpskih snaga s položaja oko opkoljenog Sarajeva. Što se tiče mog imamskog rada, možda sam mogao i više i bolje. To Allah dragi najbolje zna.

Rad na poljoprivredi me odmara

Kako provodiš penzionerske dane? Dosta vremena provodim u rodnom zavičaju. Tamo se angažujem na poslovima u bašči, i na poljoprivredi. Radim šta mogu i koliko mogu.

Rad na zemlji me odmara. U februaru 2021. godine preselila mi je hanuma. Ostao sam bez čestite i vrijedne hanume koja mi je rodila šestero djece i uz Allahovu pomoć odgojila ih. Imam jedanaestero unučadi. Budući da su mi djeca mlada, očekujem još unučadi. Inšallah!

Kakvo je tvoje viđenje susreta mlađih i starijih generacija danas?

Uvijek sam volio slušati starije. Kod mnogih se mudrost pojačava s godinama starosti. Često citiram hadis: „Onaj koji nema poštovanja prema starijima niti samilosti prema mlađima, ne pripada meni.“Kad se spoji iskustvo starijih i snaga mlađih onda društvo napreduje. Sad se prilično izlizalo poštovanje mlađih prema starijima. A, neće biti sreće ako ne bude kako Bog zapovijeda. Lijepo je čuti iskustva starijih. Ja sam to uvijek volio slušati.

Jesi li zadovoljan odnosom struktura unutar Islamske zajednice prema penzionerima?

Moralo bi društvo, ne samo Islamska zajednica, malo više povesti računa prema penzionisanim imamima. Imami su dali veliki doprinos u promjenama devedesetih godina prošloga stoljeća, kao i u ratu. Bili su uz narod i s narodom. Međutim, većina ih se penzionišu s minimalnim penzijama. Naravno, ne moraju i ne treba da odskaču od drugih, ali bi trebalo povesti računa da mogu preživjeti ovo godina koliko im je ostalo. I društvo, i IZ morali bi na tome više poraditi. Što se mene tiče, zadovoljan sam visinom svoje penzije. Ovo govorim zbog kolega koji imaju minimalne penzije.