Pravom na razumnu prilagodbu riješili bi se problemi ugovora između države i Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini
- ističe prof. Begović, dobitnik nagrade za naučni rad Univerziteta u Sarajevu
Razgovor s dr. Nedimom Begovićem, profesorom i prodekanom za kvalitet na Fakultetu islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu, upriličili smo u povodu izlaska iz štampe naučne monografije Law, State and Religion in Bosnia and Herzegovina (Pravo, država i religija u Bosni i Hercegovini) u koautorstvu profesora Begovića i advokata Emira Kovačevića. Monografija je objavljena u decembru 2021. u Londonu i New Yorku, u izdanju prestižnog međunarodnog izdavača Routledge. O samome značaju i vrijednostima ovog naučnog djela, prof. Begović nam pojašnjava:
- Na samom početku, rekao bih da ova knjiga dolazi u pravo vrijeme, kada je Bosna i Hercegovina ponovo u fokusu međunarodne pažnje, kao i da analize koje sadrži mogu pomoći u razumijevanju kompleksnih političkih i pravnih prilika u kojima se danas nalazimo. U postojećoj literaturi o odnosima države i religije u postkomunističkim zemljama Istočne Evrope, veoma malo ili nimalo pažnje posvećeno je razvojima na ovom planu koji su se dogodili u Bosni i Hercegovini u periodu od početka 1990-ih. Dvije pionirske publikacije o religiji i pravu u postkomunističkoj Evropi, koje su uredili S. Ferrari i W. Cole Durham, Jr. (2004.), pripremljene su prije nego što je novo zakonodavstvo o religijama stupilo na snagu u Bosni i Hercegovini. Čak i kasnije objavljene naučne publikacije o pravu i religiji u evropskim državama (npr. G. Simonsa i D. Westerlunda, W. Colea Durhama, Jr. i Bretta G. Scharffsa, J. Tempermana, N. Doea i dr.) nisu uključile postkomunističku i postratnu Bosnu i Hercegovinu. Važno je napomenuti da predmet ove knjige nije bio sveobuhvatno tretiran ni na južnoslavenskom govornom području. Prema tome, da bi popunila prazninu u akademskoj literaturi, ova knjiga istražuje dinamiku odnosa između prava, države i religije u postkomunističkoj / postratnoj Bosni, s ciljem da pruži odgovore na sljedeća ključna pitanja: Koja su to nova pravna rješenja koja su omogućila državi i religijskim zajednicama da se prilagode liberalnim demokratskim standardima prava na slobodu religije? Da li su pristupi zakonodavsta i sudova u definiranju odnosa između države i religije bliži principu striktne neutralnosti države ili, alternativno, pružaju prostor za saradnju države i religijskih zajednica? Koja su to ključna neriješena pitanja u vezi s osiguranjem individualne slobode religije i konsolidacijom odnosa između države i tradicionalnih religijskih zajednica u Bosni i Hercegovini? Analize koje knjiga obuhvata temelje se na istraživanju više od osamdeset zakona i podzakonskih akata, nekoliko desetina presuda domaćih i međunarodnih sudova, preporuka Institucije ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine, međunarodnih izvještaja o stanju ljudskih prava u Bosni i Hercegovini, kao i mnoštva podataka koji su prikupljeni s različitih nivoa vlasti, od državnog, preko entitetskog i Brčko distrikta BiH, do kantonalnog i općinskog, a tiču se stvarnog stanja religijskih prava i implementacije normativnog okvira o položaju religijskih zajednica. Važno je spomenuti da je knjiga rezultat trogodišnjeg timskog naučnoistraživačkog rada kolege Emira Kovačevića i mene, kao i da bi mogla biti posebno interesantna studentima i istraživačima na polju religijskopravnih studija, islamskih studija, ustavnog prava i tranzicijske pravde.
Asimetrija u faktičkom položaju dominantne religije na nivou entiteta
Po čemu je razvoj odnosa između prava, države i religije bio, zapravo, specifičan u Bosni i Hercegovini u
odnosu na druge države bivšeg komunističkog bloka?
Begović: Poznato je da je padom komunističkog sistema i političkim promjenama koje su se dogodile krajem 1980-ih i početkom 1990-ih godina došlo do oživljavanja religije i njenog povratka u javnu sferu diljem regije Istočne Evrope. Ovi društveni i politički razvoji našli su svoj pravni izraz u promjenama nacionalnih zakona koji uređuju status religijskih zajednica. Ti zakoni pokazali su dva, donekle suprotstavljena trenda. S jedne strane, usvajanje liberalnih standarda prava na slobodu religije ili uvjerenja stvorilo je ozračje za „demokratizaciju“religijske sfere kroz pristupanje novih sudionika. S druge strane, novo zakonodavstvo osiguralo je tradicionalnim religijskim zajednicama privilegiran status, pružajući im zaštitne mehanizme na novouspostavljenom „slobodnom tržištu religijskih ideja“. Posljednji trend naveo je neke autore da ustvrde kako su tradicionalne crkve zapravo ponovo ustanovljene (kao zvanične) u pravoslavnim zemljama bivšeg komunističkog bloka. Međutim, drugi autori primijetili su da ovo stalno balansiranje između zahtjeva ravnopravnosti i ljudskih prava, s jedne strane, i historije i tradicije, s druge strane, ni na koji način nije specifično za istočnoevropske zemlje, odnosno da je slične obrasce moguće primijetiti i u zemljama Zapadne Evrope. Bosna i Hercegovina ne predstavlja izuzetak od ovih općih trendova u regiji. Ipak, analiza njenog postkomunističkog ustrojstva odnosa između države i religije mora uzeti u obzir određene posebnosti njene historije, demografije i postratnog ustavnog restrukturiranja. Da bi se razumjela kompleksna slika državno-religijskih odnosa u sadašnjoj Bosni, potrebno je uzeti u obzir nekoliko važnih momenata: etnička i religijska pluralnost razlikuje bosansko društvo od većine drugih država Istočne Evrope koje imaju jednu dominantnu konfesiju; tranzicija ka demokratskom političkom sistemu
i revitalizacija religije dogodila se u Bosni, kao i u ostatku bivše federalne Jugoslavije, u simbiozi s reafirmacijom etničkih identiteta; konačno, Dejtonski mirovni sporazum je uspostavio vrlo složeno ustavno uređenje Bosne i Hercegovine u kojoj danas, uprkos postojanju jedinstvenog zakona o religijskim zajednicama na nivou države, postoji izražena asimetrija u faktičkom položaju dominantne religije na nivou entiteta.
Koja je vaša opća ocjena razvoja pravnog i institucionalnog okvira u Bosni i Hercegovini za zaštitu religijske slobode od 1990-ih godina? Šta biste izdvojili kao najveća postignuća?
Begović: Bosna i Hercegovina je načinila značajan napredak u postkomunističkom, a naročito u postratnom periodu na planu širenju obima religijske slobode i unapređenju institucionalnih mehanizama njene zaštite. Uveden je novi, robustan normativni okvir čiju okosnicu čini Zakon o slobodi vjere iz 2004. g. Vrijedno je napomenuti da ovaj propis, za razliku od srodnih zakona u nekoliko istočnoevropskih zemalja, do sada nije bio predmetom izmjena ili ocjene ustavnosti. Zakon štiti cijeli spektar individualnih i kolektivnih religijskih prava, ali isto tako predviđa neutralnost države prema različitim religijskim zajednicama kao i njihov jednak tretman. Međutim, zakon ne sprečava saradnju države i religijskih zajednica u pitanjima od zajedničkog interesa. Dakle, nakon gotovo pet decenija stroge državne kontrole nad religijama, uspostavljen je saradnički (ili tzv. hibridni) sistem odnosa države i religije koji, pored funkcionalnog odvajanja državnog i religijskog autoriteta, priznaje važnu društvenu ulogu i doprinos religijskih zajednica.
Zaštita slobode religije
Uprkos postignućima o kojima govorite, neka pitanja na planu zaštite individualnih religijskih prava i dalje čekaju na rješavanje?
Begović: Da, slažem se. Na prvom mjestu, pitanje prilagodbe religije na radnom mjestu još uvijek nije na zadovoljavajući način tretirano kroz zakonodavstvo i sudsku praksu. Važeće radno i službeničko pravo i dalje odražavaju shvatanje koje je dominiralo u komunističkom režimu da je religija isključivo privatna stvar pojedinca, umjesto naprednih standarda za zaštitu slobode religije, kako u privatnoj tako i javnoj sferi. Određenu zaštitu mogao bi pružiti Zakon o zabrani diskriminacije u Bosni i Hercegovini, ali sudska praksa još uvijek nije pružila jasne smjernice o tome da li, naprimjer, zaštita od posredne diskriminacije (član 3/2) implicira pravo zaposlenika na razumnu prilagodbu religijskog uvjerenja / prakse. Nadalje, potrebno je unaprijediti zaštitu slobode religije u zdravstvenom sektoru. Trenutno je situacija takva da, naprimjer, uprkos postojanju zakonskih odredaba o zaštiti religijskih prava pacijenata, tek u pojedinim javnim bolnicama postoje prostorije za molitvu. One su obično namijenjene isključivo pacijentima koji pripadaju većinskoj religiji na lokalnom nivou. Također, pitanje dušebrižništva u bolnicama nije regulirano na sistematičan način.
Ranije ste spomenuli prisustvo asimetrije u odnosima između vlasti i religijskih zajednica na entitetskom nivou. Na kojim područjima se ona posebno manifestira?
Begović: Vidite, shodno državnom Zakonu o slobodi vjere iz 2004. godine, država bi trebala pružiti jednak tretman religijskim zajednicama, što znači da nijednoj od njih ne bi smjela pružati posebne privilegije, niti im priznavati oficijelni status. Međutim, strukturiranje države na entitete s etničkim / religijskim većinama omogućilo je de facto favoriziranje dominatne religijske zajednice na nivou entiteta. To je posebno vidljivo u entitetu Republika Srpska (RS) gdje je Srpska pravoslavna crkva (SPC) favorizovana na različitim planovima, uključujući finansijsku pomoć entitetske vlade, isticanje crkvenih simbola i ikonografije u javnim ustanovama i uvrštavanje crkvenih obreda i procesija u programe obilježavanja javnih praznika i datuma vladinih ili javnih ustanova. Pokušat ću to ilustrirati tek nekim podacima koji se tiču finansiranja. U periodu od 2014. do 2018., prema podacima Republičkog sekretarijata za vjere, Vlada entiteta RS pružila je finansijsku podršku projektima religijskih zajednica u iznosu od 300.000 KM na godišnjem nivou, pri čemu je ključni kriterij raspodjele ove budžetske stavke bila religijska struktura stanovništva entiteta, prema prvom poslijeratnom popisu iz 2013. Međutim, entitetska vlada dodatno pomaže religijske zajednice iz budžetskih rezervi. Od ukupno 6.380.000 KM finansijske pomoći dodijeljene religijskim zajednicama u periodu od 2010. do 2012. godine, 94,04% pripalo je SPC. Čak i ako bi se aktualna religijska struktura stanovništva primijenila kao odlučujući faktor za raspodjelu finansijske pomoći, ona prevazilazi 81,39% stanovnika entiteta RS koji su se na popisu iz 2013. izjasnili kao pravoslavci. Godine 2020. vlasti entiteta su, pored redovne budžetske doznake za projekte religijskih zajednica, dodijelili SPC dodatnih 9,6 miliona KM, od čega 5 miliona KM za izgradnju Rusko-srpskog hrama u Banjoj Luci. Ove i slične prakse predstavljaju nastavak faktičke implementacije odredbe člana 28. Ustava Republike Srpske prema kojoj entitet „materijalno pomaže pravoslavnu crkvu“i sarađuje s njom „u svim oblastima“, a koju je Ustavni sud Bosne i Hercegovine ukinuo još 2000. godine, ocjenjujući je suprotnom Ustavu Bosne i Hercegovine.
Kako gledate na argumente koji su izneseni u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine protiv usvajanja Prijedloga osnovnog ugovora između države i Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini?
Begović: Ako ostavim postrani očiglednu politizaciju pitanja zaključenja ugovora između države i Islamske zajednice, mogao bih se referirati na tri ključna argumenta koji su istaknuta protiv usvajanja Prijedloga ugovora. Odnose se na član 11 koji je predvidio individualno pravo muslimana na prilagodbu religijske prakse u javnom i privatnom sektoru (npr. džuma-namaz, hadž, odijevanje i dr.). Naime, tvrdi se da se odredbama ovog člana uvodi šerijat u pravni poredak Bosne i Hercegovine, da se nemuslimani dovode u diskriminatornu situaciju jer se muslimanima dodjeljuju prava koja nisu zajamčena u prethodno zaključenim sporazumima s dvjema crkvama, te da ih je teško sprovesti, posebno u privatnom sektoru.
Što se tiče prvog argumenta, bitno je kazati da su pojedinačne manifestacije religije (npr. obavljanje molitve, odijevanje i ishrana u skladu s religijskim uvjerenjima i dr.), koje su tretirane članom 11, obuhvaćene zaštitom člana 9(1) Evropske konvencije o ljudskim pravima, shodno praksi Evropskog suda za ljudska prava (ESLJP). Osim toga, ako bismo prihvatili prvi argument, onda bismo garancije koje se tiču određenih kršćanskih praksi u ugovorima s Katoličkom crkvom (KC) i SPC mogli tretirati kao uvođenje kanonskog ili crkvenog prava u Bosni i Hercegovini. Nadalje, tvrdnja o diskriminatornoj prirodi člana 11 je neodrživa. Naime, poznato je da se pojam diskriminacije odnosi na neopravdano različito tretiranje pojedinaca ili grupa koje se nalaze u uporedivoj situaciji, što ovdje nije slučaj. Naprimjer, potreba zaposlenika muslimana da odsustvuje s posla petkom radi obavljanja džuma-namaza specifična je za islam, na način kao što su nedjelja kao neradni dan i nepovredivost ispovijedne tajne – i jedno i drugo priznati u sporazumima s KC i SPC - specifični za kršćanstvo. Dok ovaj argument insistira na formalnoj ravnopravnosti muslimana i nemuslimana na radnom mjestu, intencija člana 11 je da se postigne suštinska ravnopravnost, tj. da se pruže jednake mogućnosti svim zaposlenicima, bez obzira na religiju ili uvjerenje. Konačno, argument o teškoćama koje bi mogle nastati kod primjene datih odredbi, naročito u privatnom sektoru, ima određenu težinu. Međutim, problem bi se mogao riješiti time da se član 11 preformulira na način da se izričito referira na „pravo na razumnu prilagodbu“što je već poznat koncept u komparativnom pravu. Takav pristup bio bi u skladu sa skorašnjom praksom ESLJP koji zahtijeva da se pažljivo balansira između religijskih uvjerenja i praksi zaposlenika, na jednoj strani, i urednog odvijanja procesa rada i zaštite prava ostalih zaposlenika, na drugoj strani.
Univerzitet u Sarajevu dodijelio vam je nagradu za naučni rad u 2020. godini. Možete li se kratko osvrnuti na značaj te nagrade?
Begović: Raduje me činjenica da Univerzitet u Sarajevu na ovaj način odaje priznanje članovima svog akademskog osoblja za postignute naučne rezultate na međunarodnom nivou. Naime, kriteriji za nagrađivanje su publiciranje radova u visoko rangiranim časopisima koji su indeksirani u naučnoj bazi podataka Web of Science (Core Collection), odnosno objavljivanje knjiga ili poglavlja u publikacijama priznatih svjetskih izdavača. Nagrada koju mi je dodijelio Senat Univerziteta odnosi se na radove koje sam objavio u izdanju renomiranog Brilla. Doživljavam je i kao uspjeh Fakulteta islamskih nauka kao ustanove kojoj pripadam i drago mi je što se u ovom kontekstu u javnosti promovira njegovo ime. Proklamovana vizija Fakulteta je da učvrsti vodeću poziciju na polju islamskih studija u evropskom prostoru visokog obrazovanja, a da bismo se kretali u tom smjeru neophodno je da rezulatate naših naučnih istraživanja prezentiramo na međunarodnom nivou.