Akaidski opus Abdurahmana Adila Čokića

Brojni su se naši ugledni učenjaci, iz bliže i dalje prošlosti, kontinuirano bavili izučavanjem nauke akaida. Neki među njima su svojim djelima i tekstovima dali osobit doprinos razvoju akaidske, a time i ukupne islamskoteološke misli u Bosni i Hercegovini. Ovdje ćemo ponuditi kratke osvrte na opuse koje smatramo vjersko-teološkom okosnicom za nastajanje i razvijanje nauke o načelima islamskog vjerovanja (akaid) u prvoj polovini dvadesetog stoljeća, u vremenu kada se znanja iz temeljnih islamskih nauka prvi put nastoje sistematičnije interpretirati na bosanskom jeziku.

Ugledni tuzlanski alim Abdurahman Adil-ef. Čokić (18881954) potiče iz jedne od poznatijih bosanskohercegovačkih ulemanskih porodica. Poslije Behram-begove medrese u Tuzli, obrazovanje je sticao na Šerijatskoj sudačkoj školi u Sarajevu, te Daru-l-fununu i Daru-l-mutehassisinu u Istanbulu. Njegov pedagoško-obrazovni rad i društveno djelovanje bili su veoma zapaženi. Na znanstveno-spisateljskom planu, on je jedan od plodnijih autora svog vremena. Radove je objavljivao u skoro svim važnijim vjerskim i nacionalnim listovima koji su tada izlazili. Poseban doprinos dao je u profiliranju i djelovanju znamenitih listova Hikjmet i Novi behar.

Ukupni pisani opus Abdurahman-ef. Čokića obuhvata sljedeća djela iz osnovnih islamskih nauka: Islam, Muhammed alejhisselam, Ilmi kjelam, Ahlak i Fikhu-l-ibadat. Pored spomenutih djela (neka od njih su još uvijek u rukopisu), napisao je i objavio značajan broj dužih i kraćih pojedinačnih radova iz mnogih teoloških i društvenih oblasti. Među radovima ovog autora središnje mjesto zauzimaju akaidska djela i tekstovi, a na najznačajnija od njih ćemo se ovom prilikom veoma kratko osvrnuti.

Ilmi kjelam – glavno akaidsko djelo Rukopisno Čokićevo djelo Ilmi kjelam (samo neka njegova poglavlja su publicirana) iznimno je vrijedno pisano teološko ostvarenje koje nastaje početkom četvrte decenije prošlog stoljeća. Ono u okvirima nauke akaida nesumnjivo predstavlja tadašnje najobimnije i tematski najrazuđenije djelo.

U uvodu ove knjige autor je jasno i prilično konzistentno izložio pregled povijesti razvoja ilmu-l-kelama, uključujući stručna terminološka objašnjenja i definiciju ove nauke, kao i kratku elaboraciju učenja ehlisunetske i drugih teološko-filozofskih škola. Prema kratkoj Čokićevoj definiciji, ‘’ilmi kjelam je fikh o vjerovanju obrazložen filozofijom''. U svom podrobnijem objašnjenju, zadaću ove nauke vidi kao valjan i djelotvoran postupak interpretacije i dokazivanja vjerskih doktrina odnosno njihovu apologiju.

Nakon rasprave o etabliranim trendovima muslimanskog mišljenja, Abdurahman Čokić podsjeća na individualne teološke doprinose ‘'islamskih velikana'' koji čine osnovu za institucionaliziranje matičnog (ehlisunetskog) islamskog učenja predklasičnog i klasičnog razdoblja. S obzirom na tematski kontekst izlaganja, on se u predstavljanju ograničio na najpoznatije mutekellimune koji su ‘'priznati kao imami'' u okvirima nauke akaida.

Pored dobro utemeljenih razmatranja osnovnih tema, autor ovog djela nastoji da što stručnije i preglednije izloži pitanja kelama iz nekoliko važnih grana teologije i filozofije, kao što su: epistemologija, ontologija, kosmologija i apologetika. Iako je riječ o pitanjima o kojima su se vodile složene i dugotrajne rasprave u povijesti islamskog teološko-filozofskog mišljenja, može se ustvrditi da je Čokić generalno uspio da odgovori tako zahtjevnom zadatku.

U opsežnijim raspravama o potrebi i izvoru vjere, na stranicama Ilmi kjelama dat je cjelovitiji uvid u smisao i karakter objave u islamu, što predstavlja jedno od najbolje rasvijetljenih akaidskih tema u radovima Abdurahmana Čokića, pa i u vjersko-teološkoj literaturi njegovog vremena uopće.

U jednom od poglavlja knjige, autor izlaže nauku o vjerama koja bi se u novijoj znanstvenoj klasifikaciji mogla označiti kao povijest religija i komparativne religije. Imajući na umu sadržaj i obimnost ove Čokićeve studije, na nju se može gledati kao na početak ozbiljnijeg povijesno-komparativnog izučavanja religija na našem jeziku.

Na samom završetku ovog svog djela, Abdurahman Adil Čokić donosi popis konsultirane literature koji uključuje nekoliko desetina bibliografskih podataka o autorima i njihovim djelima. Veći broj izvora kojima se obilato koristio spomenuti su prilikom obrade pojedinih tema i poglavlja u glavnom tekstu ili u napomenama koje su ga pratile. Među muslimanskim znalcima na čija djela se Abdurahman Čokić oslanjao u pisanju, nalaze se poznati teolozi, filozofi i povjesničari klasičnog i modernog perioda.

Zanimljivo je i Čokićevo pozivanje na znanstvena djela zapadnih autora, te uključivanje njihovih gledišta i teorija u elaboracije vjerskih pitanja. On to često čini u Ilmi kjelamu, ali i u drugim svojim radovima. Očigledna je njegova namjera da ovakvim pristupom doprinese afirmaciji islamskog učenja u vremenu izražene dominacije znanosti i filozofije. Naravno, ovaj učenjak je bio kategoričan u pobijanju i odbacivanju netačnih i tendencioznih pisanja o islamu koja su dolazila od zapadnih autora.

Uz ovu značajnu informaciju o korištenoj literaturi, trebalo bi ukazati i na zastupljenost brojnih citata i napomena u samom tekstu knjige što, sve zajedno, Ilmi kjelamu osigurava solidnu naučnu fundiranost. Iako je u to vrijeme vladala ‘'generalna neosjetljivost'' naših autora naspram primjene naučno-metodoloških uzusa u pisanju djela i tekstova, Čokićev Ilmi kjelam, sasvim sigurno, u tom pogledu predstavlja zapažen pokušaj mijenjanja takve prakse.

Ostali značajniji akaidski radovi

Posebno važno djelo u opusu Abdurahman-ef. Čokića je Islam (1924.) kao prva obimnija, cjelovita studija napisana na bosanskom jeziku, latiničnim pismom, u kojoj su prilično sistematično izložene teme iz akaida. Knjiga Islam je dugo ostala aktuelno djelo jer su se njezini sadržaji našli u kasnijim medresanskim akaidskim udžbenicima.

Važna akaidska pitanja su našla svoje mjesto i u Čokićevoj Mudafei za koju se osnovano može kazati da predstavlja jedno od najozbiljnijih i najkonzistentnijih djela iz naše literature tog vremena napisanih u domenu naučno-teološke kritike.

Među značajnije akaidske radove ovog autora uvrstit ćemo i studiju Muhjuddin Arebi kao iznimno vrijedan prilog zasnivanju izučavanja tesavvufa kod nas u prošlom stoljeću. Smatramo da ova studija predstavlja najcjelovitiji uvid u tematsko-sadržajno i povijesno-razvojno razumijevanje islamskog misticizma u vremenu kada je napisana, uz konciznu i istovremeno veoma kompetentnu analizu ezoterijskog mišljenja Muhjuddina ibn ‘Arebija.

Još jedan opširniji rad iz Čokićevog opusa, u cijelosti orijentiran na akaidsku tematiku, može se smatrati pokazateljem njegovog širokog zanimanja za ovu nauku. Riječ je o sačuvanom vrijednom rukopisu pod naslovom ‘'Pregled islamskog raskola i teološko-filozofskih smjerova'' u kojem se govori o nastanku, razvoju i učenju najpoznatijih akaidskih škola iz ranog perioda, ali i o neislamskim sektama koje su se pojavile tokom povijesti.

Pored navedenih studija, Abdurahman-ef. Čokić je napisao i druge radove značajne za tadašnje predstavljanje i izučavanje nauke kelama. Među njima posebnu pažnju privlače oni u kojima je predstavio biografije i djela klasičnih i modernih znamenitih islamskih učenjaka, kao što su: El-Ešari, El-Maturidi, El-Gazali, El-Kindi, Ibn Sina, Er-Razi, Ibn ‘Arebi, Dželaluddin Rumi, Es-Senusi, Abdulaziz Džaviš i Šekib Arslan. O navedenim muslimanskim znalcima i njihovim djelima Čokić uglavnom piše u kontekstu doprinosa razumijevanju i izučavanju nauke kelama. Pojedine rasprave o vjersko-teološkim i filozofskim učenjima spomenutih učenjaka veoma su sadržajne i prostiru se na više desetina stranica. Ovako ambiciozan i sistematičan pristup u rasvjetljavanju važnih povijesno-teoloških tokova islamske misli bio je rijedak te stoga hvale vrijedan poduhvat u prvoj polovini prošlog stoljeća.

„Zemlja bez ljudi jednaka je pustinji“– rečenica je koju bi trebali imati na umu svi koji vole svoju zemlju. A našu zemlju, ali i mnoge druge zemlje Zapada, očekuje kolaps broja stanovništva. Tome će većina nas svjedočiti. Kada se prisjetimo kakva je BiH bila bez interneta (prije nekih 20 godina), znamo da ne možemo ni pretpostaviti kakav će biti svijet za 20 godina. Ipak, ne treba potcjenjivati pokazatelje i procjene koji se tiču najvažnijeg resursa svake države i društva – ljudi. A statistike su zabrinjavajuće.

Naime, prema podacima Ujedinjenih nacija iz 2018. godine, na svijetu je više ljudi starijih od 65 nego djece mlađe od 5 godina. Međunarodni monetarni fond (MMF) je upozorio da japanska privreda može doživjeti pad za više od 25% u narednih 40 godina zbog ostarjele populacije. Prema proračunu Odjeljenja za stanovništvo UN-a, zbog pada stope plodnosti, stanovništvo Rusije do 2050. godine opast će s trenutna 143 miliona na 132 miliona.

Tako je u SAD-u stopa nataliteta u 2018. godini iznosila 1,8 novorođenčadi po ženi, što znači da su već ispod održive stope zamjene, koja je počela padati 1971. godine. Rast stanovništva u SAD-u, dakle, ovisi o imigraciji. Slično je u Njemačkoj. Štaviše, humorom specifičnim za svoj fah, njemački demografi su preimenovali i budući oblik starosnog rasporeda. Tako oni više ne govore o demografskoj piramidi, nego o „demografskoj urni“, jer je željena piramida sada u obliku „urne“. Po njoj će se velik broj stanovnika oko 2050. godine i oprostiti od življenja na ovom svijetu, te se smjestiti „u stvarnu urnu“iz one demografske, kako skreće pažnju Gian Domenico Borasio, jedan od najvećih svjetskih stručnjaka iz oblasti palijativne medicine.

Broj rođenih u Italiji prošle godine je došao do najniže tačke od ujedinjenja nacije 1861. godine, kako je objavio njihov nacionalni statistički ured. Stopa nataliteta je u padu već 12. godinu zaredom, a papa Franjo je u sedmičnom obraćanju krajem decembra 2021. godine ispred Bazilike svetog Petra rekao: “Čini se da je puno ljudi izgubilo želju za djecom. Mnogi parovi radije nemaju djece ili imaju samo jedno dijete... To je tragedija, koja je u suprotnosti s našim obiteljima, našom državom i našom budućnošću”.

Urušavanje broja

Ovaj problem ne bira ni naciju ni kontinent, a nije velika mudrost niti pogledati u statistiku i primijetiti da se Bosna i Hercegovina, unatoč optimizmu koji političari šire po pitanju smanjenja nezaposlenosti, osipa u svom glavnom resursu

– ljudima. Naša država doživljava pad u broju stanovništva ne samo po pitanju rađanja, nego i po broju prisutnih koji su svojim odseljenjem dali samoj državi BiH otkaz. Otkaz je to društvu koje je uređeno na način koji ne omogućava razvoj privrede niti ekonomskih sloboda, što je tema koju ovdje nećemo doticati. Da, zbog ta dva razloga, iseljavanja i smanjivanja broja novorođenih, čekaju nas izazovi koji se neće moći prevazići nikakvim vladinim mjerama.

Pored toga tu je osjećaj potplaćenosti i konstantnog življenja na finansijskom i psihološkom rubu, te korupcija i poremećen sistem vrijednosti. Treba uzeti u obzir i promjenu u tehničkim uslovima putovanja koji migraciju više ne čini dramatičnom kao nekada. Niskobudžetne aviokompanije i uređene autoceste čine sve mnogo bližim.

Ako ćemo gledati trendove po ovom pitanju, dovoljno je da pogledamo u komšiluk, u susjednu Hrvatsku, koja je zbog iseljavanja ostala bez velikog broja stanovništva. Zbog toga su u oktobru ove godine oko 200 sudionika „Šestoga hrvatskog socijalnog tjedna“, koji je organizirao Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve, donijeli Deklaraciju kojom su upozorili da se Hrvatska nalazi u dubokoj demografskoj krizi te su od nadležnih zatražili usporavanje negativnih trendova. Već u decembru 2021. godine Vlada Hrvatske odlučila je poduzeti mjere poticaja za samozapošljavanje. Time pokušavaju motivisati one koji su odselili da se vrate u Hrvatsku, pa bi povratnici dobili preko 130.00 HRK (preko 30.000 KM) uz dodatne benefite. Vjeruju da bi od 4.000 do 4.500 ljudi moglo koristiti mjeru, a za projekt će izdvojiti oko 1,2 milijarde kuna (oko 311 miliona KM). Ipak, raspoloženje javnosti prema ovim mjerama ne ulijeva poseban optimizam jer ljudi ne odlaze isključivo zbog novca. Naime, finansije nisu jedini razlog, nego postoji mnoštvo razloga kao i u BiH, a sve se može svesti na to da jednostavno ljudi nisu zadovoljni kvalitetom življenja.

Zašto kolaps

Očito je da idemo ka kolapsu broja stanovništva, ali kako je do toga došlo? Pa upravo zbog straha od eksplozije broja stanovništa, što je ideja koja i dalje dominira kulturom življenja. Naime, kako je stopa rasta broja stanovnika na zemlji dosezala vrtoglavu brzinu krećući se 1960. godine od tri milijarde ljudi, 1975. godine četiri, 1987. pet, 2000. šest, 2010. sedam milijardi, s predviđanjem da će 2022. godine biti osam milijardi, a 2050, 9,9 milijardi, bilo je nužno poduzeti nešto. Prijedlog je došao sa sloganom „Kontrola rađanja ili trka ka propasti?“– što je stajalo na prednjoj korici knjige

„Populacijska bomba“iz 1968. godine koju su napisali profesor Univerziteta Stanford, Paul R. Ehrlich i njegova supruga Anne Ehrlich. Predviđali su svjetsku glad 1970-ih i 1980-ih zbog prenaseljenosti, kao i drugih velikih društvenih preokreta, te su zagovarali hitne mjere za ograničavanje rasta stanovništva.

Knjiga je imala veoma veliki odjek, posebno kada se uzme u obzir okretanje cjelokupne politike, kulture i kulture življenja u svijetu ka smanjenju broja članova porodice. Naime, vlade država širom svijeta, kao i veći dio javnosti bili su ozbiljno zabrinuti zbog onoga što se smatralo neizbježnim: ljudi će preplaviti planetu i uništiti sebe (i milione biljnih i životinjskih vrsta usput). Cilj smanjenja broja novorođenih je ostvaren 2010. godine kada je stopa nataliteta iznosila 2 (stopa nataliteta je omjer broja živorođene djece prema ukupnom broju stanovništva). Tada je svjetska populacija prestala rasti. Uz to je Odjel za populaciju Ujedinjenih nacija rekao da će broj ljudi na planeti prestati rasti na nivou od 10 milijardi, što je postavljeno kao ciljni broj, jer smatraju da je to broj ljudi koji planeta može izdržati. Međutim, istina je da smo u ovom nastojanju došli u situaciju po kojoj ćemo se već 2030. godine suočiti sa smanjenjem priliva stanovništva.

Na ovaj problem ukazao je profesor Mauro F. Guillén u knjizi „2030“, ali i jedan od najuticajnijih ljudi na svijetu danas - Elon Musk. Riječ je o poduzetniku koji je namjerio, iz ekonomskih razloga između ostalog, početi koristiti planetu Mars. Nju planira naseliti ljudima, a njih, veli, manjka. U jednom je gostovanju skrenuo je pažnju na to da, suprotno od onog što većina ljudi misli da imamo previše ljudi na planeti, da je istina potpuno suprotna. Jednostavno rečeno MI nemamo previše ljudi! Ideja o „prenaseljenosti planete“i trošenju svih njenih resursa danas je jedno zastarjelo mišljenje. Istina je, veli on, da bi svi ljudi na zemlji mogli zapravo stati na području grada New Yorka, na jednom spratu (ne trebaju im, kaže, ni gornji spratovi).

Zato je, pored umjetne inteligencije (AI), kao velikog disruptora (poremećivača) ekonomije, najveći problem s kojim će se svijet suočiti za 20 godina kolaps broja stanovništva. Jednostavno je uvidjeti kako će svijet izgledati za 20 godina već na osnovu dostupnih brojeva. Nizak natalitet nije baš tajna koja se čuva, svi ti podaci s brojevima su dostupni na internetu, na wikipediji. Po ovom stanju civilizacija ima velike izgleda da se završi zbog nedostatka djece, a ne zbog prenaseljenosti.

Cilj je bio smanjenje broja živih

Tradicija islama ima brojne aspekte, a jedan od njih je i brojna porodica. Svima je poznato da je Allahov Poslanik rekao: “Brak je moj sunnet, a onaj ko zapostavi moj sunnet ne pripada mi. Ženite se, jer ja ću se ponositi vašim brojem na Sudnjem danu!” (Ibn Madže, s ispravnim lancem prenosilaca.) Kako vjera po sebi predstavlja veliki psihogoški faktor (psihogogija - odgoj duša), postavlja se pitanje koliko u toj oblasti više danas utiče vjera i koliko oblikuje današnje generacije? Ovo je vrlo važno pitanje jer je sve do šezdestih godina prošlog stoljeća natalitet bio pozitivno koreliran (povezivan) s vjerom. Važilo je pravilo - što ste religiozniji, to ćete imati više djece i to je istina u svim zemljama. Međutim, brojevi odavno padaju.

To je skrenuo pažnju i (sada pokojni) Hans Rosling kada je 2000. godine u svom govoru „Religija i bebe“(„Religions and babies“) na TED-x konferenciji održanoj u Kataru, ukazao na rapidni pad stope nataliteta (broja rođene djece) na dva, širom svijeta. I pri tome je, možemo sada reći i paradoksalno, čestitao svima – jer cilj jeste bio ograničavanje broja ljudi na 10 milijardi.

Da bi potkrijepio svoje tvrdnje u samoj prezentaciji skrenuo je pažnju i na to da su pri izračunavanju u obzir uzeti i prihodi, zato što su neki tvrdili da se prvo moraš obogatiti da bi imao više djece. Ispostavilo se da to više niko ne mora! Ovo

„obuzdavanje“broja novorođenih desilo se svima, bez obzira na to koliko su bogate sredine u kojima žive. Također, odnosi se na sve religije, i istočne i abrahamovske. Pri tome je Rosling, predstavljajući podatke, pod zemljama koje pripadaju određenim religijama smatrao one zemlje koje imaju preko 50 % pripadnika jedne religije. Analizirajući brojeve (a s njima se nije raspravljati) ustanovio je da su šezdesetih godina prošlog stoljeća, za razliku od drugih vjera / zemalja, sve islamske zemlje imale stopu nataliteta šest do sedam. Već 2010. godine broj djece u većini zemalja je pao na oko dva djeteta po ženi. I sve to bez obzira na prihod, a što je vidljivo iz primjera Bangladeša i Katara. Jedini izuzeci su zemlje u kojima su bili ratni sukobi, kao što su DR Kongo i Afganistan gdje je smrtnost djece kompenzirana novorođenima.

Danas, gledajući u brojeve, u mogućnosti smo da „povezujemo tačkice u sliku“. U društvu su dominantne „nuklearne porodice“unatoč prikazivanju na TV-u „reallity-show“-a s višečlanim porodicama koje su interesantne jer su izuzeci. Možemo reći da je Rosling izjavom „Religije imaju veoma malo veze s brojem beba koje rađa svaka žena“ukazao na važnost preispitivanja izmijenjenog uticaja religija na broj članova porodice danas.

Urbaniziranje, popularna kultura i 5K

Stopa nataliteta je po mišljenju stručnjaka negativno povezana s bogatstvom i obrazovanjem. Svi vole jednostavnije reći kako ekonomski napredak i obrazovanost ostvaruju efekat kontraceptivnih sredstva, mada u toj jednačini nedostaje urbanizacija i dizajniranje porodice kroz arhitekturu. S porastom imovinske stabilnosti i povjerenja u državu (kao novi surogat porodice), ideja izvrsnosti u kulturi i društvu se pomjerila s posjedovanja minimalnog imetka na dodatno posjedovanje novog iskustva.

Pri tome se ignoriše roditeljstvo kao iskustvo ili društvena dužnost, budući da je kroz popularnu kulturu poticana ideja o prenapućenosti planete. I to je tačka na koju nadležni i uposleni u Islamskoj zajednici trebaju posebno obratiti pažnju i usmjeriti psihagoške aktivnosti.

Također se valja argumentovano suočiti s nosiocima pseudoekoloških razloga koji pomenuti demografski rast ljudi vide suvišnim, a samog čovjeka doživljavaju kao „štetočinu“. U tom su narativu i kliše-razlozi koji na pozitivan stav prema većem broju članova porodice reaguju sa „život je patnja i dolina suza“i „zar u ovakav svijet da donesem dijete?“. Katastrofirajući narativ se uglavnom nastavlja kroz govor o klimatskoj situaciji i prevelikom broju ljudi koji uništavaju planetu, a u svojoj suštini oni su samo pokušaj racionalizacije atomske porodice. Zbog toga bi konstruktivan stav prema ideji porodice kao obliku iskustva od posebnog značaja za oba svijeta trebao biti u centru pažnje IZ, posebno u urbanim sredinama. Razlog više za to je objava UN-a o promjeni broja ljudi koji žive u urbanim područjima, od 1950. do 2020. godine. Ustanovljeno je da od 2007. godine više ljudi živi u urbanim, nego u ruralnim sredinama, ali i da danas preko 56,2 % svjetske populacije živi u gradovima ili 4 milijarde. U Evropi 2020. godine broj onih koji živi u urbanim srednima iznosi tri četvrtine, tačnije 74,9 %. U sliku smanjenja porodica se odlično uklapa i arhitektura gradova oblikovana kroz garsonjere, dvosobne i eventualno trosobne stanove čime je izvršena i arhitektura porodica kroz popularnu kulturu, a u saglasnosti s “nuklearnom porodicom“. Ovom svemu treba dodati i razvijanje fobije od druženja zbog virusa u pandemijsko vrijeme. Sve su to faktori koji nepovoljno utiču na ideju planiranja porodice, što neposredno utiče i na život džemata.

Razmišljajući o demografskom kolapsu možemo samo imati jednu stvar na umu: niko od nas ne odlučuje koliko će djece imati. Jednostavno, društvene okolnosti su takve da svijest i stav o nepostojanju uslova za to, kao i to da se ne živi kao prije 100 godina, čine prirodnim odluke svih porodica da budu s jednim djetetom ili dva. Zato se čini suvišnim pitanje: da li je u ovakvim uslovima izvodiv psihogoški uticaj? On mora biti prisutan, ukoliko ne želimo da se od društva staraca pretvorimo u demografski opustošen krajolik.