Bosna kao moderno rizično društvo

Mi u XXI stoljeću živimo u takozvanom rizičnom društvu. (U. Beck) Moderni rizici su određeni (i) medijatizacijom rizika, a to su sve one situacije kada mediji značajno doprinose dafiniranju društvene stvarnosti i uslova socijalne kulture. To veli S. Hjavard jedan od značajnijih američkih teoretičara i mislilaca. Masmediji postaju centralni, središnji pojam u teoriji i praksi rizika i rizičnih društava. Ponekad vrše ulogu ‘moralne panike', (Cohen), ponekad vrše amplifikaciju rizika (Kasperson) a ponekad tvore stanje ‘društva rizika' (Beck).

S. Cottle smatra da sami mediji mogu uvećati pažnju na posljedice ekoloških nesreća, pandemije i slično. Posebno ako nedostaje institucionalnih odgovora na ta pitanja. Kad se slegne prašina oko bilo koje krize ili rizika ispostavi se da je tu bilo vrlo malo utemeljenih i naučnih informacija o određenim rizicima koje predstavljaju. Također, ako valoriziramo vijesti o rizicima naći ćemo da one ne odgovaraju stvarnoj manifestaciji rizika i to obično bude odraz profesionalne selekcije vijesti koja preferira parcijalni dio nekog događaja. Mi smo naprosto uronjeni u svijet koji ima što više informacija, a sve manje smisla.

Bosanskohercegovački mediji imaju intenciju negativnog prije nego pozitivnog pristupa gotovo svim temama, antisocijalnog prije prosocijalnoga i skandaloznog prije uozbiljenog i objektivnog. Autor Gerbner kaže u teoriji kultivacije da često medijska prezentacija rizika ne reflektira društvenu stvarnost. Malo bude stvarno utemeljenih informacija, podataka, činjenica, fakata... Tako se desi da ako s nečim mediji pretjeruju to onda vodi do medijske prezasićenosti, kognitivne prezasićenosti, nerazumijevanja i paradoksalno – do pravog neznanja o toj materiji o kojoj se tako puno govori, piše, snima, slika... I to onda postane dobro i pogodno tlo za manipulaciju.

Kaže se općenito, što je više informacija manje je znanja i manje je smisla, još je to uočio Baudrillard. Prema teoriji agenda settingsa – mediji imaju funkciju da definiraju naš svijet, to je bitno zbog što mediji tada sami naturaju - kaže se koloniziraju stvarnost - i nameću teme, aktere, ideje, a to ne mora uopće biti realno tako, da su to teme, akteri i ideje.

Stoga je povratak realnom životu najbolja moguća stvaralačka ideja u Bosni. Ko je prihvati izbjeći će stres, depresiju, anksioznost i opći osjećaj beznađa.

Još 1927. g. teoretičar Lazarsfeld H. je definirao teoriju hipodermičke igle koja kaže da se mediji uvlače pod kožu i stvaraju naše stavove, oblikuju naše vrijednosti pa također plasiraju i naše stavove i rizike i strahove od rizika.

U rizičnom društvu vlada tzv. bumerang efekt, kako veli Beck. To znači da mi kao akteri često budemo pogođeni onim rizicima koje smo sami producirali, sami proizveli, sami osmislili, ili to budu rizici koji su nam nekad donijeli neku korist. U svakom slučaju, u svakom društvenom riziku jedni profitiraju, a drugi gube. I tu je glavno polje sukoba, s jedne strane gubitnika i s druge strane dobitnika u društvenom riziku. Zato se ulozi medija posvećuje dužna pažnja. Naime, mediji strukturiraju znanja i poluznanja. Šire ih kroz proces informiranja ili educiranja pomoću medija, ili čak i putem zabave, jer je i to imanentna funkcija svih medija.

Upravo zbog nauke koja je moderna religija modernih sistema i društava i mediji su ti agensi ili činioci koji konstruiraju društvo rizika, pošto je moderno društvo rizika društvo znanja, društvo nauke, medija i informacija, veli Beck. I tu upravo niču novi antagonizmi gdje bismo pomislili da je sve uredu i pod stručnom kontrolom. Antagonizmi nastaju između:

- onih koji definiraju rizike i

- onih koji te rizike konzumiraju.

Najčešći odgovor na rizike bude trojak: - ne prihvataju se rizici, - rizici izazivaju apatiju – ili rizici transformiraju ljude koji su u društvu rizika. Dakle, na trojak način ili načine se događa reagiranje ljudi, građana, masa na rizike u društvu. U BiH najčešće se rizici ne prihvataju, potom ako se latentno ili iznutra i prihvate izazivaju apatiju društvenosti ili u rijetkim prilikama nas transformiraju u pozitivnom ili dobrom smislu riječi i mogućnosti. Jer nema ko da preusmjeri energiju ljudi u fazi društvenog rizika na bolju transformaciju osoba.

Najveći problem kod rješavanja rizika u rizičnim modernim društvima (a to su npr. zdravlje, bolest, bogatstvo, siromaštvo, nejednakost, jednakost, kontrola) ne može se faktički objektivno i naučno neutralno utvrditi nivo rizika. Sve se te rizične situacije ustvari rekonstruiraju iz postojećih vjerovanja, uvjerenja i recikliraju preko i pomoću različitih aktera u društvu.

Altheide pak smatra da strah nije individualni neuspjeh već je strah proizvedeni odgovor na ono što je proizvela simbolička mašina masovnih medija. Stoga je važno u eri medija ostaviti ih na trenutak i biti s prijateljima, družiti se s ljudima, životinjama, biljkama, šumama, rijekama, razgovarati licem u lice, istraživati sam rizike oko sebe. Tako se naime smanji količina manipulacije. Npr. šta će svaki dan informacije o E. Jahović ili L. Breni koje se ne skidaju s lokalnih portala? Ko to sve plaća? Ko to konzumira? Čemu to služi? Za povećavanje lajkanja, konzumiranja, šeranja, malograđanštine, zavisti, ljubomore, primitivizma kod lokalne a najčešće ženske publike. Takve medije treba prepoznati i izbjegavati, što bi se podvelo pod modernu medijsku pismenost. Također, lične tragedije iz Srbije i Hrvatske spadaju u ta oruđa uvećanja straha kod publike, a s njima lokalna publika nema nikakve veze. Čak i ne prepoznaje da je to ubistvo npr .bilo u Kraljevu ili Petrinji... I to je dio medijske pismenosti bh. građana.

„One koji kada ih kakva nevolja zadesi, samo kažu: Mi smo Allahovi i Njemu ćemo se vratiti. To su oni kojima pripadaju blagoslovi od Gospodara njihova i milost: ti su na pravom putu.“(El-Bekare, 156, 157). Dok s formalnog izgovora i ponavljanja ova pokretačka snaga ne uđe u naša tijela, naše duše, naša srca, naše umove i naša svakodnevna djela i djelovanja neće nam biti bolje.

To bolje sami gradimo!