Zemlja po kojoj se znamo

Rođena u Pakistanu, Huma Dar je Kašmirka i krvlju i ljubavlju. Pomislili smo da ćemo s ovom profesoricom iz SAD-a pričati isključivo o političkom Kašmiru i svemu političkom što se oko njega plete, ali nismo mogli. Ne bi to bio razgovor s Huma Dar.

Otac joj je porijeklom Kašmirac. Provodeći život od Pakistana do Amerike, na nekoliko decembarskih dana se našla i u Sarajevu. Došla je da sluša i kazuje o Kašmiru. I o Bosni da uči. A da zna slušati, uvjerili smo se. Kada smo počeli priču o zavičaju, prisjetila se riječi Emira Suljagića s Russell Tribunala za Kašmir održanog u Sarajevu tih dana, kada je govorio o geografiji u kontekstu genocida i zločina, pa pojasnio na primjeru sarajevske okoline: “Ova brda nisu moja brda”, kazavši da se rodio dvije stotine kilometara istočno.

Nju je to dojmilo s obzirom na svu vezanost koju osjeća prema zavičaju njenih predaka, u kojem nije ni rođena. “To je moja priča. Rođena sam u mjestu koje nije moje, već drugih ljudi”, kaže Huma. Njena je familija sada u Pakistanu, Indiji, Kanadi i SAD-u. “Jednom kada se raštrkate, izgubite dio sebe”, veli. Povremeni je predavač na Univerzitetu California u Berkeleyu, na kojem je ranije i doktorirala. Bavi se temama muslimanskog identiteta, religije, rasnih pitanja, nacionalnih politika Južne Azije, rodnim, temama o seksualnosti i drugim bliskim temama.

Borba za riječ

U profesorskom angažmanu ističe da želi biti slobodna. Bila je angažovana i na California College of the Arts. “Želim biti slobodna, nevezana za mjesto, posebno, jer u Berkeleyu ima mnogo indijskih profesora koji nas ne puštaju da se oglasimo. Imaju veliki Odsjek za južne i južnoazijske studije na Univerzitetu. To je javni univerzitet. Njihova odgovornost je bila da podučavaju i predaju o Kašmiru, jer su obje zemlje, Indija i Pakistan u konfliktu. Nisu. U dvije godine imali su samo jedan događaj. Na taj jedini događaj nisu pozvali nijednog Kašmirca, tako da sam se žalila, te napisala e-mail i objelodanila ga”, priča nam Dar. Pozvano je tek jedno od dvoje ljudi koje je predložila, i to kada su je napokon upitali za mišljenje o tome koga treba pozvati. Ne dopuštaju Kašmircima da govore o Kašmiru. Pozivaju indijske ambasadore i ministre povezane s Modijevim ili drugim režimima na snazi.

Nije rođena u Kašmiru, i ne govori košur. Otac je govorio, a majčina porodica je već stoljeće i po u egzilu, tako da se jezik izgubio te nisu mogli međusobno komunicirati osim na urduu. “To mi je dalo slobodu, prednost da mogu pričati istinu na mjestima kao što je ovo, i ne bojati se da bi oni mogli povrijediti moje roditelje ili braću i sestre. Drugi profesori koje znam imaju majke, očeve, sestre i braću koji žive u Kašmiru i oni moraju da ih spašavaju, jer, ako oni progovore, uznemiravat će njihovu rodbinu. Ako pišeš, govoriš pod svojim imenom, ne možeš se ni vratiti. Neće ti dati vizu. Neće ti dati da posjetiš svoju majku, čak i ako umire, jer govoriš istinu o Kašmiru”, veli nam Huma. Tu, ustvari, kako ističe, njeni nedostaci postaju njene prednosti, što je, ustvari – priznaje – vrlo tužno. “Posjedujem vrlo malo. Moj sin me podržava. On mi je kupio kuću. Ali, ja ne očekujem ni od koga. I, kao samosvjesna osoba, ja poštujem Boga”, veli ona.

Spoznavanje privilegija

U Kašmiru je bila samo jednom, prije petnaest godina, na tri sedmice. Na aerodromu je trebao dočekati rođak, priča nam. “Kada sam stigla na aerodrom u Kašmiru, poljubila sam zemlju. Pomislila sam, ne znam kako izgleda moj rođak. Vidjela sam čovjeka s leđa i kazala sam: ‘Mislim da je to on!' I, stvarno, bio je to moj rođak”, nastavila je Huma. Prepoznala ga je po načinu kako je držao ruke na svojim leđima, a vidjela ga je prvi put. “To je vrsta misterioznog prijenosa znanja koje ne možeš objasniti, ali je tu”, veli Huma.

Tamo je učila i istraživala. Posjetila je svako mjesto. “Moja familija se smijala, jer, zbog mene su vidjeli Kašmir kakav sami ranije nisu vidjeli. Vodila sam ih u svaki grad, u svaku tekiju, na svaki mezar, u svaku džamiju, u udaljene džamije... Plakala bih na tim mjestima”, priča Huma. Vojsku je primjećivala na svakom koraku. Rođak joj je govorio da ne izlazi napolje, osim kada je neophodno. Bio je ponukan vlastitim iskustvom poput onog kada ga je indijski major, koji se vozio u automobilu iza njega, zaustavio i gnjavio zbog toga što vozi presporo, a on je samo poštovao saobraćajne znakove. Gnjavio ga je pred suprugom i tetkom. Razlog zbog kojeg nam prepričava ovo jeste njeno čitanje ovakve situacije: “On se osjećao manje muškarcem ispred njih.

On, iskusni birokrata, nije mogao učiniti ništa. Mogao je biti ubijen. Ne može zaštititi žene. Vojnik ih je mogao silovati, on bi bio bespomoćan”.

I pored žara koji osjeća, tokom boravka u Kašmiru nije mnogo zapitkivala. Privilegijom smatra činjenicu da nije izložena takvom nasilju. “Kada moja djeca idu u školu ne moram stavljati našu adresu u njihovu torbu, u slučaju da se nešto desi, kako bi njihova mrtva tijela mogli donijeti kući. To je privilegija. Moja privilegija je da nisam izložena silovanju na isti način, tako da sam bila vrlo skromna, nisam ih zapitkivala, jer previše zapitkivanja je nepristojno”, veli ona. To je primijetila i njena rodbina. Još su u kontaktu, a očekuje i susrete u SAD-u. To je, kako veli, i krvna i srčana veza te poštovanje.

Dehumanizacija, krađa zemlje i historije

Podsjetila nas je na historiju Kašmira i vrijeme različitih vlasti u Kašmiru, još od vremena Mogula, a posebno na vrijeme hindu Dogra dinastije (1846-1947). Od 25 do 30% dobiti u to vijeme vlast je ostvarivala od prisilne prostitucije kašmirskih muslimanki, istakla je Huma naglasivši kako teče proces dehumanizacije. “Naše žene nisu smatrane svetima – kao majke, kao sestre, poštovane, časne, dostojanstvene – ne kašmirske muslimanske”, podvlači. Od hindusa bi se uzimale vrlo male takse, dok je kašmirske muslimane slijedovalo davanje takse do čak 80%, što ih je osiromašilo do te mjere da nisu ni tu taksu mogli davati ili nahraniti djecu. “Kada nismo mogli davati novac, vlast bi odvodila kćerke na prisilnu prostituciju, a sinove i muževe odveli na prinudni rad, što je kao forma ropstva. Ponekad besplatno, ne bi davali novac, tretiralo ih se kao životinje”, veli ona. Muškarci su na taj način gubili mnogo tjelesne težine na teškim poslovima u planinama, nisu imali šta ni jesti, a rad je bio intenzivan. Na taj način su muškarci umirali, a žene morale podizati djecu i brinuti o roditeljima. “Zemlja je ukradena ispod naših nogu”, kaže Huma prisjećajući se izlaganja Dževade Šuško o agresiji na Bosnu na Tribunalu za Kašmir. Poljoprivredna i vakufska zemlja, sve se to desilo u njihovom slučaju, ne samo s indijskim kolonijalizmom, nego i u vrijeme Dogra kolonijalizma kao i za vrijeme sikske kolonijalne vladavine. “Siki nam nisu dozvoljavali da učimo ezan tri godine... Imamo džamije poput vas. Zamislite, da vam nije dozvoljeno da učite ezane. U našim džamijama su vezivali konje i magarce”, priča Huma. Kada je Šuško govorila o izgradnji toaleta na mezarima, ona se prisjetila mezara njenog djeda koji je u dvorištu kuće, jer ga nisu mogli ukopati na mezarje, a kuću je konfiskovala indijska vlada.

Bilo je mnogo valova iseljavanja Kašmiraca, veli ona. Kaže da je među kašmirskom dijasporom mnogo ljubavi i osjećaja pripadnosti, iako je prošlo i do dva stoljeća. “Zbog zuluma”, smatra ona. Ipak, ljudi zaboravljaju, a historiju pišu neobjektivni indijski historičari. “O Kašmiru se piše uvredljivo”, kaže Huma. “Kašmir se fetišizira, zemlja je predstavljena pornografski –atraktivne žene koje čekaju da imaju seks s kolonijalizatorom”, veli Huma i dodaje da i muškarce seksualiziraju, opisuju ih feminizirane, uglađene, itd.

Sjećanja su otpor

Huma istražuje, pokušava dokučiti odakle dolazi šutnja i zašto se ne govori. Interesuje se za usmenu historiju. “Naša sjećanja su naš otpor. Genocid je težnja, ne samo da se unište ljudi, već da se unište sjećanja o tome da smo ikada postojali, da smo ikada tu živjeli”, jasno će Huma.

Naposljetku, Huma se u priči vraća zemlji u koju se, kao muslimani, ukopavamo. “Ova zemlja je posijana krvlju tvojih predaka. Oni su u zemlji. Kao što je šehidsko mezarje koje smo vidjeli jučer. U Kašmiru je isto. Zemlja je posijana kostima naših predaka i kolonijalizatori to mrze i pokušavaju uništiti čak i naša mezarja. Grade iznad mezarja, jer ne mogu podnijeti da je to naša zemlja”, veli Huma na kraju. Ističe koliko je važno da vodimo komparativnu konverzaciju o genocidu i ratnim zločinima u Bosni i Kašmiru, da bismo bolje shvatili suštinu genocida.