Imam koji je promijenio Babinski sliv s 13 sela
Biografije brojnih naših imama jesu primjeri posvećenosti islamu i dobrobiti cijele zajednice, ali i svjedočanstvo našeg naroda
Ubosanskom jeziku pojam hodža označava osobu odnosno vjerskog službenika koji predvodi vjernike u namazu, ali uz jedno opširnije značenje i funkcije. U ovom kontekstu nazivi imam, hodža i efendija se često koriste kao sinonimi. Etimološki dolazi od turskog hoca ili hace, što vodi porijeklo od perzijskog ḫāǧe, te se u tome se smislu koristio u označavanju uleme, to jest vjerskih učenjaka, odnosno duhovne inteligencije
Šta to hodža ustvari radi?
Hodža je taj koji organizira rad džemata, centralna poluga na koju se naslanja vjerski život jedne muslimanske mikro-zajednice. Hodža je taj koji kroz mekteb i druge sadržaje organizira rad s djecom i mladima, uči ih kroz mekteb da postanu bolji ljudi i bolji vjernici, da se spremaju za ahiret, da utječu pozitivno na društvo u kojem žive. Spremaju ih za hatme, za nastupe na prigodnim vjerskim programima, organizuju njihov boravak u džamiji ali nerijetko i na izletima i druženjima. Pored toga, hodže predvode namaze u džematu, vode džematske knjige i evidenciju, pripremaju dersove i vazove, organiziraju ramazanske aktivnosti kroz teravih-namaze, mukabele, pomažu u organizaciji za iftare i sijela te nerijetko vode edukacije za odrasle, u vidu kurseva, i predavanja. Dokumentiraju i vode podatke o progresu džemata, spremaju hutbe i predvode džume i Bajram namaze. Nerijetko organiziraju obvezu kurbana, uče akike rođenima, predvode dženaze umrlima a mnogi ih i pripremaju za dženazu kroz gasuljenje i opremanje. Hodže su na raspolaganju džematlijama, dostupni za kritike, ali i prijedloge. Uče mevlude, tevhide i ikrar-dove. Dijele informacije sa džematom i često slušaju mnoge teške i neutemeljene kritike. Bore se sa onima tipa ‘'neće grijeh u usta nego iz usta'' kao i sa onima kojima je sve bidat, kufr i širk. Ima i onih, češće u dijasporalnim džematima, koji rade još jedan posao, često i neprimjeren njihovom obrazovanju, da bi olakšali džematu i kako ne bi ostali na teretu svojoj zajednici jer je istinski vole i žele joj napredak. Ili ako ne rade ništa drugo, i cijeloga sebe posvete džematu, pa pitanje je šta drugo mogu raditi ako su 24 sata džematu na raspolaganju? A mogu li živjeti od have ko meleki?
U vrijeme kada su hodže živjele «kao meleki” i nisu imale socijalno zdravstveno i penziono osiguranje, a plate ako su imali nisu bile redovne, odnosno bile su po onoj muhtadž logici, po kojoj ako se što god skupi za hodže, to da mu se i dadne, baš u to vrijeme rodio se, živio, službovao, i u tome se vremenu vratio svome Gospodaru imam kojem ovaj tekst i posvećujemo. Njegovo ime je Salih.ef. Čolaković. Rođen je 1930. a preselio 1973. godine u Zenici.
Imamski poziv i služba
Salih-efendija Čolaković svršenik je Pošćanske medrese kod Zenice i bio je imam u džematima Babino, Ričice, Babići G. Mahala, Ponirak i Šerići. Oni koji su ga poznavali stavljaju akcenat na džemat Babino i kompletan Babinski sliv koji je tada brojao 13 sela. Tu će Salih-efendija ostaviti neizbrisiv trag, o čemu svjedoče njegove džematlije, i učenici od kojih su mnogi svršenici medresa i istaknuti članovi društvenog i vjerskog života naše domovine.
Vrijeme je to u kojem se musliman od nemuslimana razlikovao samo po kapi - jedni su nosili šešire i kačkete a drugi francuzice - a svi ili većina pekli su rakiju jer je tih godina kada je Salih-efendija došao na službu poseban urod šljiva b. Njegovim dolaskom mnogi su se počeli vraćati Dragom Bogu, a njihova djeca su krenula pohađati mejtef. Mektebska nastava odvijala se u staroj babinskoj džamiji u blizini današnje škole. Izgledom je podsjećala na Potočku džamiju u Zenici.
Stara džamija u Babinu jednim je dijelom prenesena, a drugim dijelom srušena 1958/9. godine, po naredbi tadašnjih vlasti zbog, kako je rečeno, gradnje škole. Veliki doprinos izgradnji nove džamije dao je i Salih-efendija. Džemat Babino je za vrijeme Salih-efendije i mutevelije hadži Miralema Muračevića u novoizgrađenoj džamiji organizovao daleko poznate hatme, koje će prerasti u svojevrsne događaje godine. Na hatmama su, oni koji se sjećaju, ispiti trajali više sati, a džamija je bila ispunjena djecom i uglednim ljudima iz sela uz pun džamijski harem. Čula bi se djeca koja perfektno uče Kur'an, djeca koja bez prekida i pomoći klanjaju namaz i uče dove s prijevodom. Učenici koje je Salih-efendija obučio sposobni su dakle sami klanjati teravije, mujeziniti u drugim selima tokom ramazana kako bi se vjerski život ojačao i oplemenio. Što se Božjom voljom, naravno i dogodilo.
Do dolaska Salih efendije u Babino, kada je u pitanju vjerski život, mnogi će kazati da je to bila jedna zapuštena šikara. Salih-efendija je po sjećanju Mustafe Spahića Mujkija, koji ga je lično poznavao, bio prvo muallim i odgajatelj pa onda imam i hatib. Iskren, uspješan, vjerodostojan, energičan, nadasve hrabar efendija koji je koristio metodički, sistematski, vjerodostojan rad na odraslima i djeci.
Da je Salih-efendija svojim dolaskom zaista donio vjersko moralnu revoluciju, kazuju i svjedočanstva da je tadašnji općinski komitet u to vrijeme često zasjedao, a tema je uglavnom bila jedna te ista: Salih-efendija, odnosno kako to, da jedan čovjek pokrije toliki prostor i da ima toliko uticaja na odrasle i djecu? A odgovor je vrlo jasan i jednostavan bio: Salih-efendija je sve rješavao silom argumenata, argumentom ličnog primjera, lične žrtve, napora, uvjerenja i rada. Nikada ništa mu nije bilo teško. Bio je dio svake porodice i kuće. Ako djeteta nema u mektebu kako navode njegovi učenici, Salih-efendija odmah obiđe tu porodicu. Bio je, dijelom radosti veselja i tuge, ukratko prisutan uz svakoga džematliju.
Srcem izgarao na putu Istine
Zbog toga je privođen više puta na razgovor, tako da su mu isljeđivanja i zastrašivanja bile dobro poznate metode tadašnjih vlasti. Međutim, ništa ga nije pokolebalo na putu dobra i imamskoj misiji koju je s ljubavlju obnašao. Salih-efendija je bio posvećen upravo ovoj autentičnoj, vjerodostojnoj, iskonskoj, misiji koju je srcem radio i izgarao na tom putu. Salih-ef. je prefektno govorio arapski i turski jezik. Imao je bliske kontakte s Ulemom iz Istanbula i Damaska.
Uskoro je pola stoljeća od smrti Salih-efendija Čolakovica, a skoro je na Bolji svijet preselila i njegova supruga rahmetli Ramiza Čolaković rođena Ribo. Rahmetli Ramiza je rano ostala bez Salih-efendije i sama je s Božjom pomoći i nadljudskom snagom i borbom odgojila i na pravi put izvela pet sinova i kćerku. Vakif je nove džamije u Nemili. Bila je muallima koja je gasulila i učila tevhide na cijelom Nemilskom slivu. Poštovana i cijenjena od svih. Uzorna i čestita. Milostivna i veliki dobrotvor, cijeli svoj život bila posvećena Kur'anu i tako se ponašala, hodila, djelovala i s Kur'anom na jeziku i usnama ispustila dušu u prisustvu svoje djece.
Njena djeca i dan-danas dobro se sjećaju kako ih je rahmetli majka savjetovala i odgajala. Kako kažu, uvijek s puno ljubavi i pažnje, i snažne vjere u dragog Boga. Kao primjer majčinske brige, i ljubavi, navodimo za svrhe ovog teksta i kratku uspavanku, kojom je kako kažu rahmetli Ramiza hanuma, uspavljivala svu svoju djecu:
Ja legoh Ja Allah, ako ustadoh inšallah, ako ne ustadoh ešhedu en la ilahe ilellah.
Ja legoh u grad, oko mene Ja’sin duvar, Kur’an kapija, elham avlija, ključ bismillah, katanac elhamdulillah.
Ukopana je u Orahovici u haremu stare džamije pored muža Salih efendije i sina Adema koji je poginuo. Dženazu joj je klanjao njen sin Mustafa-ef. Čolaković. Da je riječ o zaista izuzetnoj ulemanskoj porodici, govori i podatak da su potomci rahmetli Salih-efendije i Ramiza-hanume Čolaković, također svršenici medresa u BiH, a njihova praunuka Amela Huseljić, isto tako, trenutno pohađa Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu.
Uskoro je pola stoljeća od smrti Salih efendije, ali on i dalje živi. Njegova djela, učenici, porodica i potomci. Neka je vječni rahmet njegovoj plemenitoj duši, njegovoj supruzi rahmetli hadži Ramiza hanumi Skomorki i njihovom sinu Ademu Čolakoviću.