Nastavnikove šibe

Uvijek je tu, u kakvoj sjeni, uz porušenu kuću, u nekakvoj udolini, sakriven, čučao taj plavi tamić. On nas je strpljivo čekao, vjeran poput psa. Ni u koga od nas čovjek se nije mogao tako pouzdati, i zato bi, svi, bez izuzetka, čim bi mu prišli, dlanovima zalupali po haubi, veselo, kao kad starog prijatelja kojeg dugo nisi vidio potapšeš po ramenu. Tek onda si se pozdravljao sa Zubejdom, kojem to nije bilo ime a opet svi smo ga tako zvali, a da mu tako nije ime znali smo jednostavno po tome što takva nikom od nas nisu nadijevali, čak ni našim djedovima. Zubejd nije mario što niko ne zna njegovo pravo ime i dočekivao nas je bunovan i mutnog pogleda i uvijek istim riječima, eh da hoće ovaj rat više da se završi pa da se čovjek s mirom naspava, ko čovjek.

(...)

Uvijek isti, natmuren i težak, ipak nije nas nervirao. Voljeli smo ga jednostavno i sasvim iskreno pa barem samo zbog toga što je njegovo lice bilo prvo koje bi vidjeli nakon šume i divljine i stoljetnih bukava i hrasta i poneke jele i neprijatelja i sve nam se to na glavu popelo. Zubejd je jednostavno bio takav, ravan i jednoznačan, a što mi nismo bili takvi niko nam nije kriv. S njim si mogao zbijati šale do daske, i preko nje, a da se nikad ne naljuti, ako je uopšte i znao šta to znači, naljutili se.

(...)

Zubejd nas je uvijek dovozio ovdje, na stadion našeg lokalnog kluba pred kojim je stajala kuća koju su svi zvali oružarnica a da se do rata niko nije zapitao zašto. Mi, koji nismo trenirali nogomet, nikako nismo mogli shvatiti da oružarnica može biti mjesto gdje se ostavljaju kolačke, i štucne, lopte i dresovi i sve ono što je služilo za igranje nogometa i da se ova kuca zvala tako i prije rata i džaba nam je to bilo objašnjavati. Pogotovo nam nije išlo u glavu da se čovjek koji radi u takvoj kući u kojoj su smještene svlačionice i tuševi i koji se brine o opremi za fudbalere, oduvijek, i prije rata, zvao oružar. To nam je bilo smješno. Ali nikad se nismo nasmijali, ne zbog zbunjenosti koju bi svaki put osjetili kada smo razmišljali o tome, već zbog Ese, čovjeka koji je cijeli život radio u ovoj kući i koji je konačno dočekao vrijeme da bude pravi pravcati oružar, a njegova kuća oružarnica, i mi smo tu ostavljali oružje da nas čeka do sljedeće smjene.

(...)

A Eso je i tad mislio na nas. Dok bi bili odmoru, on bi u rastvor pepela potopio naše uniforme i one bi nas čekale suhe i mirišljave poput karoserije na Zubejdovom tamiću. Uh, dok bi predavali oružje, Zubejd bi se naprosto izgubio i niko od nas ne bi ga vidio sve dok sljedeći put ne bi došli pred oružarnicu pred koju niko nije mogao stići prije njega.

Ali tog dana sve je bilo drugačije, kao da se vrijeme iščašilo. Čim smo vidjeli Zubejda kako, umjesto u kabini svog kamiona, sjedi na stepeništu pred vratima i, gledaj ga, ne spava, znali smo da nešto nije kako treba.

(...)

“Granata ga raskomadala juče u voćnjaku”, kao da su vrata što su se tog časa otvorila izgovorila ove riječi. One su nas vratile u stvarnost i pogledali smo prema ulazu, na kojem nas je, uvijek nasmijan i blag, poput oca, čekao naš Eso. Umjesto njega, gore, preko skršenog Zubejda, vidjeli smo nastavnika Hikmeta. Izlazio je iz oružarnice i gledao na sat, kao da nam želi poručiti kako nemamo vremena za žalopojke, ali umjesto onog što bi najrađe rekao u ovom trenutku, govorio je kako je on zamijenio Esu i kako ćemo od sada od njega zaduživati oružje. Upotrijebio je riječ koju Eso nikad nije koristio.

(...)

Tad nam je nastavnik Hikmet rekao da civilno odijelo više nećemo moći držati u svlačionici jer tako je naredio komandant bataljona. Sa nekakvom groznom svečanošću u pokretu pokaza naredbu uokvirenu i zakucanu na zidu, kao da nismo znali da ju je komandant bataljona izdao prije pet mjeseci kada mu je neko ocinkario da i farmerke držimo ovdje, ali Eso je nije zarezivao ni za suh glog i mjesecima je čučala u ladici na spratu. E to je prelilo čašu. (...)

Mirsad ju je razderao, nemilosrdno, pitanjem koje je već dugo zviždalo ponad naših glava kao klateća sablja: “Sjećate li se, nastavniče, kako ste nas mlatili”, upita i istog časa ništa ne čekajući, samom sebi odgovorio: “Ko volove.”

(...)

“A meni je bio razrednik”, reče Mehaga nakon kraće stanke, sred koje je, poput roja pčela, zujao odjek onog reskog udara zatvarača u utrobi puške. “Sjećaš li se kako si nas izmlatio, samo zbog toga što se nismo ošišali? Dvadesetpet šiba, da ti oči istrče, majka mu stara.”

“A meni je odvalio takvu šamarčinu da sam se tri puta okrenuo oko sebe, i pao bih, da me klupe nisu dočekale”, kazao je Ismir.

Nastavnik Hikmet sad se tresao cijelim tijelom i samo je pogledom, unezvijereno, prelazio po nama u nadi da će se naći neko ko će ovu iznenadnu i surovu igru potjerati u drugom smjeru.

“A moja sestru je toliko išibao da smo je vodili u bolnicu, i na sud smo išli. Sjećaš li se Mirzete nastavniče”, upita Mumin.

“Šta ćemo sad”, uzviknu Reuf. “Ljudi...”, zavapi nastavnik i krenu prema nama, poput osuđenika na smrt kojeg pokreće još samo jedna, tanka i nevjerovatna nada, da ubijedi streljački stroj da cijevi, umjesto u njega, svi, upere u komandira voda.

(...)

“Jeste li odlučili koga ćete poslati po šibu,” upita Reuf jako ozbiljan, bijesan, kao da nije htio pokazati kako je moguće gurnuti u provaliju zaborava Muminovu sestru Mirzetu, koja je bila mlađa od nas i svi smo znali za taj slučaj kada ju je ovaj ovdje nastavnik Hikmet izmlatio da su je vodili doktoru i da su ga poslije tužili i ta je teka tada, pošto je neizbrisiv i cjeloživotni strah utjerao u kosti generacijama, prekinuo sa svojom surovom rabotom i prestao da šalje đake po šibe, vrbove, pored rijeke.

“Zna se,” prihvatio je igru, uvjeren kako hoćemo još malo, dok ne ispušimo cigarete i ne pozdravimo se s njim, da zbijamo šegu. Onda je načinio kratku pauzu, kao dobar glumac koji dobro zna da ponekad prostor između njih zna biti trista puta efikasniji od riječi. Uvjerivši se da je tom pauzom punom neizvjesnosti produbio u nama dovoljno nestrpljenja odlučio je da nas riješi svake dileme, prišao je Mehagi, prigrlio ga preko ramena i privukao sebi kao da će ga poljubiti. Mehaga je ustuknuo, prestrašeno, kao da ga ovaj želi povući u onaj nemili dan kada je njih trojicu osudio na po dvadesetpet šiba zbog toga što nisu izvršili njegovo naređenje i ošišali se. Upitao je koji će prvi, a Mehaga se odmah javio da odradi svoje pa da onda, trljajući dlanove među koljenima, gleda kako fasuju i ostala dvojica, zadovoljan, jer on je kroz sve to prošao. Otresao je dlanovima poslije svakog udarca i skakutao s noge na nogu kao da će tako pravilnije rasporediti bol. Borio se sa suzama koje jednostavno nisi mogao spriječiti da ne krenu same, svojom voljom, i sad se, evo, miješaju s krvlju koja je počela da curi iz prutnica na dlanu i kaplje na smeđi pod. I grdno se prevario. Nakon dvadesetpete šibe, kada ga jednim marš na mjesto, džukelo, poslao nazad u klupu, nastavnik je ipak uvidio da je dvadesetpet previše. Ta, dosjetio se tad, tek su peti razred i koža im je tanja od onih uosmom, i ostaloj dvojici smanjio je za deset, pa su fasovali samo po petnaest šiba i krv im nije krenula iz zapaljenih dlanova.

(...)

“Idemo, nastavniče”, prekinu svaku sumnju Ismir i pokaza na puške složene u sohama. “Izaberite ili da vam biramo.”

“Ali”, protisnuo je i opet okružio pogledom po cijeloj prostoriji, molećivo pružajući ruke prema nama.

“Nema, ali”, sasvim ga je presjekao Mumin i dodao mu pušku. “Dosta si se kiselio.”

“Imam ženu i djecu i ko će...”, zavapio je, grozničavo proganjajući posljednja zrnca nade i držeći onu pušku kao metlu. (...)

“Mogu li telefonirati”, upitao je poput kakvog prepadnutog đačeta.

“Kome”, pitao je Mumin dok ga je gurao između nas.

“U komandu bataljona”, govorio je, držeći sada pušku na ramenu, nespretno, poput domobrana koji su se predavali u partizanskim filmovima i jedva čekali da se riješe oružja, svuku uniformu i pobjegnu kući.

“Telefoniraćeš kad se vratimo”, rekao je Mehaga, uzimajući ga ispod pazuha, dok ga je Mumin prihvaćao ispod drugog i tako su ga ubacili u karoseriju, u prvom pokušaju, dok je Zubejd drugi put okretao ključ i kamion se protezao kao konj.

(...)

“Hajmo, dosta šege, pustite čovjeka”, rekao je Zubejd, a u glasu mu iskri smiješak jer je i on zasigurno vjerovao da ovu pasiju igru moramo negdje prekinuti, a najbolje je ovdje, sad. na početku. Nastavnik se promeškoljio, opet se nasmiješio, odhuknuo, otresao glavom kao da se konačno želi probuditi iz grozomornog sna, i pridigao se, ali ga jedan snažan trzaj Muminove ruke povuče nazad i on svom težinom udari u stranicu karoserije.

T misliš da se mi zezamo”, bijesno upita Mumin.

“Naravno da se zezate”, reče Zubejd i pogledom potraži pogled komandira voda, ali ovaj samo odmahnu dlanom, kao da ga se ništa ne tiče.

“Nećeš valjda dozvoliti”, sad potpuno ozbiljan upita Zubejd.

“I mene je mlatio i fizika mi nikad nije išla”, reče komandir voda i pogleda u nastavnika. “I te kako me mlatio.”

(...)

“I mene je moj učitelj mlatio, pa šta”, pokuša Zubejd sa druge strane doći do samilosti u nama.

“Vozi”, reče komandir onim glasom kojim je prekidao svaku našu neozbiljnost i nakon koje je počinjala najsurovija stvarnost.

“Neću”, odvrati Zubejd.

“Vozi, kad ti kažem”, ljutito odbrusi komandir i krenu prema izlazu, gazeći po nasim nogama.

“Vozi ti”, odlučno odbrusi Zubejd i skoči sa ceste i ljutitim i dugim korakom zaputi se prema potoku.

I dok smo svi očekivali da će ga komandir vratiti i narediti nam da napokon pustimo nastavnika, on navuče beretku, jednim ljutitim pogledom ošinu nastavnika Hikmeta i krenu prema kabini.

“Ko će sa mnom”, upita.

(...)

Iznerviran, komandir voda je udario po gasu, kako Zubejd nikada nije. Kamion se sav protresao i poskakivao da smo se jedva držali da ne poispadamo. Potajno smo se nadali da će uskoro, nakon još kojeg kilometra, kada ispuca sav svoj bijes, zakočiti i reći nam da pustimo čovjeka, ali on je samo ubrzavao stišćući papučicu gasa bjesomučno, kao da se sveti cijelom dunjaluku. Kao da je iznenada povjeri da ovaj Zubejdov tamić može probiti zvučni zid i poletjeti kroz vrijeme i iznijeti nas na drugu stranu ovog vremena iščupanog iz svakog mogućeg kruga i odvaljenog od stvarnog vremenskog protoka kojim otkucava bilo normalnog svijeta van ovog našeg kaveza u kojem cvrkućemo, godinama, besmisleni, poput zatočenih kanarinaca. Kao da je u to, ponesen suludim ushićenjem, povjerovao i Mirsad, pa je otkočio pušku i sasuo skoro pola okvira kroz ceradu iznad naših glava kroz koju je sunce, vrišteći u mnogobrojnim rupama, prodrlo kao kroz cjediljku i zaskakutalo po našim licima, zazujavši poput roja svjetlosnih pčela, sablasno. Odjednom svjetlosne životinjice su grozničavo zaplesale van svakog ritma, haotično, sve se protreslo, zaljuljalo, odskočilo tako silovito da smo glavama udarili o ceradu i popadati jedan po drugom, a onda smo počeli ispadati na sve strane dok je kamion uz stravičan hropot klizio na boku po nekakvoj njivi odvaljujući komade zemlje kao da ore. Ležali smo u travi smijući se kao blesavi, očajnički grizući nebo što se ljuljalo ponad naših lica. Po našim dlanovima sad su siktale mnogobrojne prutnice, zakrvavaljeni modri podlivi, kao da nas je neko čas prije dobro išibao. Nastavnik je išao od jednog do drugog i ljubio ih, našim dlanovima milujući svoje lice, kao da nam se želi zahvaliti. Zubejda nikad više nismo vidjeli. Možda smo i čuli nekad nešto o njemu, ali ga u njegovom pravom imenu nismo uspjevali prepoznati.