Moj učenik iz medrese Muamer Zukorlić
Sarajevska medresanska generacija od početne školske 1984./1985. do završne 1987./1988. godine, u kojoj je bio i Muamer Zukorlić pokazala se kao jedna od najdarovitijih i najuspješnijih generacija iza Drugoga svjetskog rata... Rahmetli Muamer hodao je hodnikom Medrese nekako široko, hodao je, reklo bi se, za dvojicu, za trojicu, potpuno siguran u sebe i odlučan da dostigne ono što je naumio...
Kad sam u prošlom broju Preporoda najavio da ću pisati o rahmetli Muameru ef. Zukorliću (1970.-2021), koji je 6. novembra 2021. iznenada otišao s Ovoga svijeta, nisam ni znao da će me iznenadne okolnosti dovesti da ovaj tekst započnem pisati baš u Novom Pazaru, upravo u onoj prostoriji gdje smo se posljednji put Muamer-efendija i ja susreli. Bilo je to novembra 2018. godine, kad sam bio gost tamošnjih Sandžačkih književnih susreta... Bez obzira što je moj neposredni domaćin na književnim susretima bila ona novopazarska i sandžačka političkoideološka opcija koja je, nakon brutalnog cijepanja institucija Islamske zajednice u Sandžaku, u najširem luku zaobilazila i taj prostor i sve što se ticalo Mešihata Islamske zajednice sa sjedištem u Novom Pazaru, u kojemu je, do prije koju godinu, glavni muftija bio Muamer ef. Zukorlić, smatrao sam svojom prijateljskom obavezom da navratim i do prostorija na Trgu Isa-bega Ishakovića i da se sretnem i s nekadašnjim svojim učenikom iz vremena kad sam predavao u Gazi Husrevbegovoj medresi. (Nikada u Novom Pazaru nisam propustio priliku da se ne sretnem i s drugima, i s nekim trećima, četvrtima, sa svima, koliko god se svi ti jedni, drugi, ili treći, međusobno razilazili, uvijek se ustrajno nadajući da će jednom proći samoubistvene podjele i razmirice.) Razgovaralo se tog novembra 2018., u nešto širem društvu, o balkanskim političkim haosima, pa o medijima i pojedincima u njihovoj nacionalističkoj ostrašćenosti, te ukletim paralelnim svjetovima kad su u pitanju Bošnjaci u Sandžaku, Bošnjaci u Bosni, i svugdje gdje osobni interesi i kaprici nadvisuju sve druge potrebe i interese. Zukorlić je, naravno, kako je već navikao i sebe i druge, bio najgovorljiviji. Važno mu je bilo da se opravda zašto sudjeluje u polemičkim emisijama na nekim četničkoidiotskim beogradskim televizijima, kakva je, primjerice, Happy-televizija. Jedino tu mogu kazati ono što mislim i suprotstaviti se ratnim zločincima i ološu svih mogućih boja i formata, tako je, koliko se sjećam, rekao... I, trebalo je, eto, da se ovoga 27. januara 2022. godine, u prostorijama novopazarskog Fakulteta islamskih studija, održi promocija knjige filozofsko-poetskih eseja Fatmira S. Bačija Zalog svjetlosti te prigodna izložba slika ovoga autora... Bačijeva izložba i promocija nove knjige trebalo je, inače, da se održe u prvoj novembarskoj sedmici 2021. godine, sve je, međutim, bilo poremećeno iznenadnim Zukorlićevim odlaskom... Tako sam 29. i 30. januara 2022. godine, sjedeći u restoranu “Meydan”, na Trgu Isa-bega Ishakovića, ponovo se mogao prisjetiti i kahve s Muamerom Zukorlićem iz novembra 2018. godine, i mnogih ranijih naših kahvi, susreta u Novom Pazaru ili Sarajevu, pa i nekoliko druženja u Mekki i Medini tokom hadža 1995. godine, sve do onoga dalekog vremena u drugoj polovini osamdesetih godina prošloga vijeka kad je Muamer Zukorlić bio učenik
Gazi Husrevbegove medrese a ja profesor “srpskohrvatskoga” jezika.
Sarajevska medresanska generacija od početne školske 1984./1985. do završne 1987./1988. godine, u kojoj je bio Muamer Zukorlić, pokazala se kao jedna od najdarovitijih i najuspješnijih generacija iza Drugoga svjetskog rata.
Od šezdeset pet učenika, u dva odjeljenja, koji su u Gazi Husrevbegovoj medresi okončali svoje školovanje te 1987./1988. godine, njih trinaest su postali hafizi Kur'ana. Ne znam može li se tim podatkom pohvaliti i jedna druga medresanska generacija u posljednjih stotinjak godina. Generacija je imala trojicu muftija u administrativnovjerskoj organiziranosti Islamske zajednice na prostoru bivše Jugoslavije, to su Remzija Pitić, sadašnji muftija goraždanski, Muamer Zukorlić, dugogodišnji glavni muftija za Sandžak, i Mustafa Jusufspahić, muftija u Beogradu... Hafiz Senaid Zajimović je dugogodišnji direktor Vakufske direkcije Rijaseta Islamske zajednice, hafiz Mensur Malkić trenutno je direktor Gazi Husrevbegove medrese, mnogi svršenici iz te generacije bili su, ili trenuto jesu profesori u našim medresama, poput hafiza Dževada ef. Hrvačića, hafiza Nedžada ef. Ćemana, hafiza Mehmeda ef. Kudića, Seida Eminovića, hafiza Mirnesa ef. Spahića i drugih. Seid Eminović trenutno radi kao šef Odjela u Upravi za obrazovanje Rijaseta Islamske zajednice u Sarajevu. Profesor Ismail Palić je šef Odsjeka za bosanski, srpski i hrvatski jezik Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Izan Mustafić je bio ratni ministar u Vladi Usko-sanskog kantona te, nakon rata, jedno vrijeme direktor tamošnje kantonalne televizije. Profesor hafiz Adnan Kadrić je trenutni direktor Orijentalnog instituta u Sarajevu i jedan od onih istraživača domaćega duhovnog i kulturnog naslijeđa koji ima dva odbranjena doktorata. Mnogi svršenici te generacije bili su, ili trenutno jesu glavni ili istaknuti imami u pojedinim medžlisima Islamske zajednice, poput hafiza Hidajeta ef. Talića u Maglaju, Bilala ef. Husića u Kalesiji, Hidajeta ef. Polovine u Donjem Vakufu. Ibrahim ef. Husanović je imam u Ženevi (Švicarska). Mogao bih ovdje navesti i hafiza Enesa ef. Beganovića i hafiza Sulejmana ef. Rafunu, obojica rade u čaršijskim džamijama u Zenici. Doskorašnji glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Čelić hafiz Midhat ef. Beganović bio je jedno vrijeme predsjedavajući Općinskog vijeća Čelić, danas je imam u bošnjačkom džematu u Mannheimu (Njemačka). Ahmed Husić je savjetnik u Pedagoškom zavodu Hercegovačko-neretvanskog kantona. Ćazim Suljević, koji živi i radi u Brčkom, jedan je od najgorljivijih i najuspješnijih kulturnopromotivnih pregaoca u Bosni, bio je dugogodišnji predsjednik tamošnje Bošnjačke kulturne zajednice “Preporod”, sad radi u Arhivu Distrikta Brčko... Mnogi iz ove generacije bili su uspješni novinari, i tokom agresorskog rata, poput Alosmana Husejnovića, koji sad živi u Amsterdamu (Holandija),
i Hasana Eminovića (Mostar), koji je posljednjih godina saradnik Preporoda i drugih ovdašnjih medija.
Važno je istaknuti da su mnogi momci iz tadašnje medresanske generacije bili neustrašivi borci Armije RBiH u otporu agresorskom neofašizmu 1992.-1995. godine. Nekoliko njih su šehidi, ili civilne žrtve velikosrpskog fašizma: Zijo Krajina (u Sarajevu), Hasan Jusić (u Bihaću), Almir Mešić (u Doboju), a Mesud ef. Pezić bio je žrtva ustaškog terora u Busovači.
Rahmetli Muamera Zukorlića se sjećam da je hodnikom Medrese nekako hodao široko, hodao je, reklo bi se, za dvojicu, za trojicu, potpuno siguran u sebe i odlučan da dostigne ono što je naumio. Na nastavnom satu djelovao je mirnim i sigurnim u sebe. Sjedio je u učionici, čini mi se, u jednoj od posljednjih klupa u srednjem redu. Jednom je podignuo ruku i pitao me zašto “mi u Medresi moramo čitati knjige pisaca koji nisu muslimani”; ja sam tad jedino rekao: Sjedi, Muamere! Kasnije ćemo se više puta nas dvojica toga sjećati. Sjećam se kako je jednom u sportskoj sali u Medresi zataškan sukob između njega i kolege mu iz razreda Mustafe Jusufspahića nakon jednoga od sportskih takmičenja, bila je to, zapravo, mala tuča, gdje se Muamer nije mirio s porazom. Vrijeme će pokazati koliko će se kolege iz razreda Mustafa i Muamer razilaziti u kasnijim decenijama kad je u pitanju organiziranje Islamske zajednice na nekadašnjem jugoslavenskome prostoru, jedan će biti muftija u Novom Pazaru, drugi muftija u Beogradu, ali ono što bi se moglo smatrati “kuriozitetnim” u njihovim osobnim biografskim podacima jest činjenica da su i jedan i drugi rođeni istoga dana – 15. februara 1970. godine, Mustafa u Beogradu a Muamer u selu Orlje kod Tutina.
Kad smo se sreli kod Ćabe maja 1995. godine, Muamer je već bio sandžački muftija, podsjetio me na ono njegovo učeničko negodovanje zašto se moraju čitati i nemuslimanski pisci, pa mu je, kako je rekao, moja reakcija da jedino kažem: “Sjedi, Muamere” – pomogla da što više i što strpljivije čita. U septembru 2004., kad sam bio na “Ratkovićevim pjesničkim večerima” u Bijelom Polju, nazvao sam Muamera u Novi Pazar i rekao da, eto, mogu mu, konačno, doći na kahvu u Novi Pazar. Rekao mi je da ima “samo pedesetak kilometara”, mada sam uvidio da ima znatno više. Tako sam rekao da te ne pokolebam u dolasku, rekao je. Cijelo poslijepodne sjedili smo i razgovarali u jednom lijepom ribljem restoranu nadomak Novog Pazara. Oduševio me, i unekoliko zabrinuo, kojim je sve idejama, planovima za akciju, već postignutim organizacijskim rezultatima bio zanesen. Najviše smo, ipak, razgovarali o onome šta se čita u posljednje vrijeme; ponovo se, rekao je, vratio čitanju Selimovića, Crnjanskog, Krleže, čitao je, na moje radosno iznenađenje, i Faulknera, i dalje se prisjećajući svoje đačke ruke na nastavnom satu maternjeg jezika i književnosti u Medresi. U šali je rekao kako bi Srbima nacionalistima mi Bošnjaci najbolje doskočili kad bismo rekli da smo mi, kao narod, Turci, jer nas već zovu turcima, a da sve u tišini uradimo najbolje za Bošnjake. Nije se time ni šaliti, rekao sam mu... Tada sam se u jednom trenutku sjetio da su svi moji dokumenti ostali u bjelopoljskom hotelu “Bijela rada”, sve mi je ostalo u džepu druge košulje u hotelskoj sobi, i lična karta, i vozačka dozvola, i saobraćajna za auto, nekim sam čudom prošao još uvijek neudržavljenu crnogorsko-srbijansku granicu na Mehovu kršu (referendum za suverenu i samostalnu Crnu Goru bit će organiziran dvije godine kasnije), Muamer se nije nimalo zabrinuo. Na povratku prema Bijelom Polju, jedan od njegovih tjelohranitelja sjeo je u moje auto, mene su, kraj srbijanske i crnogorske policije, proveli drugim autom, i jedni i drugi policajci samo su nas uljudno pozdravili, onda sam, malo iza Rožaja, preuzeo svoj auto, i tad mi je postalo jasno da je muftija Muamer ef. Zukorlić već postao neko ko ima jasne poluge u onome šta radi i šta namjerava.
Kasnije godine, sve do, evo, ulaska u treću deceniju XXI. vijeka, pokazat će upravo na životnom, obrazovnom, vjerskoedukativnom, misionarskom, akademskom, pa i političkom primjeru Muamera Zukorlića, već doktora nauka, univerzitetskog profesora, akademika, političara, autora više naučnih knjiga, jednog od najprisutnijih i najdosljednijih polemičara na Balkanu, kako u svakoj povijesti i društvenim mijenama, ipak, prvenstveno sudjeluju odlučni i kuražni pojedinci, pojedinci koji ne kalkuliraju i principijelno brane svoje ideale i istine, pa šta god mislili oni koji ih ne prihvataju, koji ih ne vole, ignoriraju, ili, pak, oni koji u njihovu prijegoru prepoznaju najmotoričkiju moguću snagu u osvajanju prosperitetnijih životnih okolnosti na trusnim balkanskim prostorima.
Boraveći, krajem ovoga januara, nekoliko dana u Novom Pazaru, saznao sam da je rahmetli Muamer posljednjih godina imao ozbiljnih kardiovaskularnih problema, dugo je odgađao nužni operativni zahvat koji su mu predlagali doktori. Nuđeni su mu najbolji stručnjaci Vojnomedicinske akademije u Beogradu, bio je, međutim, nepovjerljiv, stalno je odgađao operaciju. Na kraju je, prijateljskim linijama, pronašao jednu uglednu kliniku u Njemačkoj, operacija je trebalo da se izvede, koliko sam razumio, u februaru 2022., baš negdje u vrijeme njegova rođendana, melek smrti došao je prije operacije. Ostaje nam da zamolimo Boga da na Onom svijetu rahmetli Muameru podari Džennet, a na Ovome svijetu da se ostvare potaknuti snovi kojima je Zukorlić cijeli svoj život posvetio.