Kad je žena ženi vuk

(Homo homini lupus est)

Nakon što je izrekla istinu u Narodnoj skupštini manjeg bh. entiteta o presuđenosti Vojske RS za genocid nad Bošnjacima, srpski mediji i političari pritišću i zastrašuju parlamentarku iz Potočara Begiju Smajić. Begija kao vrijeđa Republiku Srpsku, unatoč imunitetu prema kojem „poslanici u Narodnoj skupštini i članovi Vijeća naroda neće biti krivično ili građanski odgovorni za bilo koji postupak izvršen u okviru njihovih dužnosti u zakonodavnim organima Republike Srpske“.

“Iz izjave poslanika u Narodnoj skupštini Republike Srpske, Begije Smajić, a kako navodite u vašem upitu, ‘Vojska RS osuđena za zločin genocida u Srebrenici', ne proizilazi postojanje elemenata krivičnog djela Povreda ugleda Republike Srpske i njenih naroda iz člana 280a KZ RS”, navodi se u odgovoru Okružnog tužilaštva Banjaluka, a pitali su novinari. No, prof. Vitomir Popović, iz Istočnog Sarajeva, inače blizak SNSD-u Milorada Dodika, tvrdi da zastupnica Begija Smajić može odgovorati za izgovorene riječi da je Vojska Republike Srpske “genocidna” jer je, kako je kazao, „vrijeđanje ugleda VRS-a zapravo vrijeđanje ugleda Republike Srpske, ali je neophodno da joj bude oduzet imunitet od krivičnog gonjenja“. Ova hrabra žena, Srebreničanka, preživjela žrtva genocida kazala je općepoznatu stvar. On (Ćamil Duraković) je juče istakao samo svoje nezadovoljstvo, kao i nezadovoljstvo svih žrtava Srebrenice, što ste obukli uniformu VRS koja je osuđena za zločin genocida u Srebrenici, obraćajući se u maskirku odjevenom trebinjskom musketaru Vukoviću.

Krenule su, s lavinama napada iz RS-a, i pojedinačne odbrane zastupnice Begije. Među prvima je potpredsjenik Salkić pozivao: „Krenite putem katarze, distancirajte se od presuđenih zločinaca iz vašeg naroda, prestanite ih smatrati herojima, prestanite negirati genocid i onda će vam istina lakše padati. Zastupnica Begija Smajić je rekla presuđene činjenice na bazi utvrđene istine van razumne sumnje pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu, ali i Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Pozivam vas da prekinete neosnovanu, neargumentiranu i anticivilizacijsku hajku na gospođu Smajić koja je iznijela činjenice koje je civilizirani svijet prihvatio kao dokazane i presuđene.“

Begija veli: „Možete li zamisliti da mene, kojoj je u genocidu u Srebrenici ubijeno 10 članova najuže porodice, kćerka osuđenog ratnog zločinca Radovana Karadžića, Sonja Jovičević-Karadžić poziva da se izvinim. Je li njoj? Kakav cinizam! Ja nisam nikoga uvrijedila“– kategorična je. Uslijedili su i drugi akteri braniti slobodu govora u jednom parlamentu, istina nesvakidašnjem jer u njemu se brani presuđeni čin genocida, poput bivšeg reisa Cerića, publiciste Bursaća… Podsjetili su nas da je za genocid u Srebrenici šest pripadnika VRS je osuđeno na doživotne kazne i još 46 na 798 godina zatvora. U Presudi Haškog tribunala stoji da su pripadnici VRS uz Policiju odgovorni za genocid počinjen u Srebrenici. U neoborivoj presudi Međunarodnog suda, baziranoj na više hiljada dokumenata, materijalnih dokaza, forenzičkih ispitivanja i nebrojeno mnogo svjedočenja, na doživotne kazne zatvora za genocid u Srebrenici osuđeni su Ljubiša Beara, načelnik za sigurnost GŠ VRS-a, Zdravko Tolimir, pomoćnik komandanta za OS poslove GŠ VRS-a, Vujadin Popović, načelnik sigurnosti Drinskog korpusa VRS-a. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju donio je još 2001. godine u predmetu protiv generala VRS-a Radislava Krstića presudu kojom su zločini u Srebrenici okarakterisani kao genocid. Na doživotnu kaznu zatvora osuđen je i general Ratko Mladić komandant VRS, za genocid u Srebrenici, za progone Bošnjaka i Hrvata i teroriziranje građana Sarajeva. Počinitelji VRS i MUPRS.

Od svega ovoga važnije je ko je sve šutio na bijedu poretka koji se iživljava na ženi parlamentarki. A šutjele se sve ostale bitne žene iz javnog miljea koje inače često zauzimaju stav, brane, spašavaju i štite žene. Niko od NVO ni s lijevog ni s desnog spektra nije se oglasio. Niko od političarki ni s lijevog ni s desnog spektra nije se oglasio. Ne oglašava se ni ombdusmenka koja inače grlato štiti prošle i često imaginarne nasrtaje na ženska bića, šute članice kantonalnih skupština iz Federacije BiH, federalne im koleginice, šute i one iz državnog saziva Parlamenta BiH. Pa šuti predsjednica Federacije, šute dežurne javnomnijenske dive, izgleda da pišu projekte i čekaju fondove za novu godinu pa ugađaju donatorima. Ne stižu vidjeti šta se to pred licem i očima svih događa u Banjoj Luci. Stiče se dojam da je najgore od svega u ovoj Bosni ponosnoj biti žena s hidžabom, ona nije kao dovoljno bitna za zaštitu, ona kao iskače iz EU-fondovskih draftova, ona je manje vrijedna i obilježena kao stigmom, nije ona ta prava manjina, nije u bojama duginim svrstana, nije u bojama fgr-a svrstana, nije raja iz mog kafića… Ona je naprosto neka tamo strana, tuđa, nebitna, neka pomotana kao i novinarka iz Vareša, njih ne brane ‘svjetske žene svijeta', ne brane ih pčelice i nahlice, na brane ih udruge i udrugice iz maenstriem oluka novca. A ima ih više stotina…

Svjedočila sam kako propada jedan politički sistem a nasljeđuje ga drugi. Gledala očima kako kao na vjetru suho lišće otpada sve što je zvonko visilo i kikotalo se na sve strane Sarajeva sve čudeći se da li je to moguće. Meni se činilo da neće nikad nestati to zvonko kikotanje toliko je bilo zadriglo i oholo. Shvatila sam iz miliona pročitanih stranica, hiljada pređenih kilometara svjetske geografije i stotina iskustava, više loših nego dobrih, kako ipak dođe to vrijeme čišćenja. Vrijeme katarze i sve lažno kikotanje nestane bestraga, a ostane samo ono što je po Božijem emeru trebalo ostati. Ova estetska i ezelska vratolomija misli može se shvatiti i kao doba kad se vrijednosti i ljudi zajedno s njima podijele – na one na pravim i one na krivim stazama. Većinom u općoj pomami i padu morala koji s jedinke začas se prelije na svo društvo, ostanu oni rijetki, dostojanstveni, oni koji brinu kako je ugroženima. Kako je gladnome, kako je žednome, kako je poniženome, kako je potcijenjenome, kako je ušutkanome. Jednom riječju – kako je žrtvi koja pati i bol boluje, dok se drznici naslađuju. Jer njih zanima lični profit! Kao i ‘njihove ambasade', koje ni ‘zabrinutost ne izražavaju' više, ta muslimanka je posrijedi…Kad je mrav ponio kap vode da gasi vatrenu bugiju koju je pod pejgambera Ibrahima potpalio zlovladar rekli su mu ti to ne možeš ugasiti, a on im je mudro odgovorio: ‘Ne mogu, ali idem nek se zna na kojoj sam strani'.

Ako ne moja malenkost, drugi će posigurno svjedočiti kako propadaju hiljade ovih kvazera i kvazerki, kako ih vjetar Božijeg emera krši ko suho lišće koje pada pred kapijama slobode. Jedan je mudri šejh ovdje pred posljednji rat ponavljao, Allah ovdje hoće pobjedu, a vi vidite koju ćete stranu zauzeti. Po svemu sudeći izjava je bila i za ovo naše postratno doba važi, i čeka da se iskoli…