Teologija apokalipse
Iako riječ apokalipsa u svom temeljnom značenju govori o otkrovenju ili otkrivanju Božanskog u djelima pojavnog svijeta, kroz povijest je riječ apokalipsa postala sinonimom kraja vremena, odnosno smaka svijeta, te tretira Sudnji dan kao središte pozornosti. Pratimo li naslove velikog broja knjiga koje se objavljuju na bosanskom jeziku i koje za teme imaju općenito islam, bez obzira jesu li samo prijevodi iz arapskog jezika ili pak autorska djela naših ljudi, dade se primjetiti, kako veliki broj tih dijela govori upravo o Smaku svijeta, Sudnjem danu, konačnom kraju ovozemaljskog života. Ta vrsta literature je postala vrlo obimna, kao uostalom i predavanja, vazovi pa i hutbe mnogih imama, vrlo često se bave temom Sudnjeg dana. Stalno su najavljuje kraj ovoga svijeta, predznaci su svi ispunjeni, pa se i ti predznaci dijele na velike i male i Sudnji dan eto ga, samo što nije nastao.
Vjerovanje u Sudnji dan predstavlja jedan od sastavnih dijelova vjerovanja u islamu i na osnovu sadržaja Teksta, jasno je koliko je to važna tema, no i sam Kur‘an na više mjesta podsjeća ljude, kako je znanje o Smaku svijeta jedino i samo kod Boga, (7:187).
Pogledamo li, općenito u nastanak ove apokaliptične literature kroz druge religijske tradicije, vidjet ćemo da postoje određene sličnosti u uvijetima u kojima je takva literatura nastajala. Tako na primijer, apokaliptična literatura u judaizmu je nastala u starome vijeku, kao neka vrsta otpora prema osvajačima, Rimljanima i Grcima. Upravo usred raznih političkih borbi i previranja tog vremena, nastaje taj narativ o nepravednosti prema potlačenim, njihovoj duhovnoj superiornosti, mesijanskom spasu itd. Slično je učenje i u ranom kršćanstvu o ponovnom dolasku Krista, koji će pobijediti sve zlo i loše na ovome svijetu. Danas vidimo da su takva učenja postala i temeljem pojedinih centara moći.
Imajući navedeno u vidu, jasno je da je iz istog razvoja svijesti, nastalo i među nekim muslimanima slično poimanje njihove vlastite teološke misli. Ovdje prije svega mislimo na određen broj naših bosanskih teologa, imama, predavača, aktivista na društvenim mrežama, koje prate desetine hiljada pratilaca. Skoro u pravilu, teme kojima se bave, pune su negativnog naboja. Kada su u pitanju muslimani, onda u tim obraćanjima prevaže govor o grijesima i greškama umeta, zalutalosti i prijetnja Sudnjim danom i kaznom džehenema. Nemuslimani su uglavnom predstavljeni kao vječni neprijatelji islama i muslimana, te kako je konačna pravda na Sudnjem danu, a njihovo vječno boravište je naravno vatra. Ovakav apokaliptični pristup vjeri, na žalost, umnogome prikazuje iskrivljenu sliku stvarnosti i realnog života, a da ne govorimo kako je to konstantno miješanje unutar Božijih prerogativa i preuzimanje na sebe znanja, za koje je Bog rekao, kako samo Njemu pripada. S druge strane, ovaj apokaliptični vjerski narativ, umanjuje i čini nevidljivim velike uspjehe koje muslimani danas postižu na svim poljima javnog djelovanja, posebno u zapadnim zemljama. Njihov trud se na taj način obezvrijeđuje, a istovremeno se podstiče na potpunu pasivnost i povlačenje u ulogu konstantne žrtve, koja nije u stanju bilo šta da uradi, nego je samo prisiljena da trpi nepravdu, zulum i čeka konačno oslobođenje i pobjedu u znaku Sudnjeg dana.
Da riješenje nije samo u čekanju i pasivnom vjerovanju, podsjećaju nas dvije faze u Objavi Kur‘ana, mekanska i medinska, koje kao takve predstavljaju temeljni princip islama vjerovanje-Meka i činjenje dobrih dijela-Medina. Stalno potenciranje eshatoloških tema, prijetnje džehenemom i kažnjavanjima, konstantna priča o „najispravnijoj akidi“ostavlja današnje muslimane stalno u „Meki“i onemogućava konačnu hidžru prema činjenju i „Medini“, odnosno aktivni rad na polju općeg dobra.
Poznato predanje od Poslanika a.s. možda i ponajbolje govori o prioritetima kad je u pitanju tema Sudnjeg dana. „Ako držiš sadnicu u svojoj ruci, a Sudnji dan je već nastupio, čak i tada, bez imalo dvoumljenja treba da tu sadnicu posadiš“.