Romane bih mogla napisati o njoj
Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu Allahovom voljom hiljade bošnjačke djece pogibijom, najčešće, očeva postali su jetimi - siročad. U takvom stanju, uglavnom, dvoroditeljsku ulogu preuzimale su majke i brinule o svojoj djeci. Jedna među sebi sličnim je i Ramiza Abdić (Kovačević). Ona je svoju misiju brižne majke obavila časno i odgovorno. Kada je njen muž Sakib kao borac 505. viteške brigade 15. 4. 1994. godine preselio na ahiret iza njega je ostalo troje malodobne djece. Tada je njihov sin Šemsudin imao 6 godina, kćerka Šemsa 2, a Fatima je imala samo 29 dana. Suočena sa smrću svoga muža i s velikim bolom u duši supruga Ramiza je ostala stamenita i razborita. Iako je bila u svojoj 27. godini života čvrsto je prigrlila svoju djecu i odlučila da ostaje s njima u kući svoga svekra i svekrve u Lubardi, zaseok Abdići. S čvrstim pouzdanjem u Allaha, dž.š., neizmjernim saburom i velikim odricanjem Ramiza je bdjela nad djecom i svim se bićem trudila da zadaću majke obavi dostojanstveno.
Uspješno su završavali osnovnu, srednju i visoke škole. Zbog dobrih ocjena i rezultata koje su ostvarivali učestvovali su na raznim takmičenjima, bili pohvaljivani, nagrađivani, kićeni priznanjima. Sve troje su poslije srednje škole upisali fakultet i stekli visoka zvanja. Šemsudin je s diplomom inžinjera zaštite okoliša, Šemsa je magistar inžinjerske hemije a Fatima doktor dentalne medicine. Beskrajno su zahvalni Stvoritelju Allahu što ih je uputio pravim putem i majci što se upornošću i strpljivošću izborila da svoj evlad izvede na selamet. Ramiza ne zaboravlja potporu i oslonac koji su joj pružali svekar, hadžija Kasim, i svekrva, hadžinica Rabija, dok im je to zdravstveno stanje dozvoljavalo. Sve što su mogli činili su da bi svojoj unučadi ublažili nedostatak oca, pazili ih, bodrili i savjetovali. Snaha Ramiza o svekru, svekrvi i njihovoj ulozi da budu uz unučad - jetime kaže: “Pored raznih tegoba imala sam sreće da sam u odrastanju djece imala podršku svekra i svekrve. Kako su ih godine, nemoć i bolest pritiskale sve više su posustajali i bivali u poziciji da i sami iščekuju tuđu pomoć i pažnju. Zahvalna sam im na svemu šta su učinili za mene i moju djecu tj. svoju unučad. Molim
Allaha da im se smiluje, grijehe oprosti i džennetom ih obraduje.”
Kćerka Fatima o svojoj majci kaže: “Romane bih mogla napisati o svojoj majci kao ženi, o iskustvima koje je proživjela, o uspomenama koje ima… Nije putovala po svijetu, ali cijeli jedan svijet ima u svom srcu, bogat svijet. Nije često prelazila granicu, ali je dostigla granice ljudske vrijednosti i onog istinski dobrog u sebi. Skroman je insan, nije završila fakultet ali je doktorirala s najvećim priznanjem, onim ljudskim. Sa sigurnošću mogu reći da je ponosna na svoje troje djece. Naše diplome pričaju o njenoj hrabrosti i poduzimanju koraka čije odluke je bilo teško donijeti. Govore o tome da uz vjeru u uzvišenog Allaha ništa nije nemoguće, da je znanje najveći dar od Boga. Diplome nas djece, osim što su diplome znanja, ujedno su lijepe i teške životne priče, koje govore o tome koliko je naša majka bila hrabra u istrajavanju na teškom majčinskom putu. Učila nas je da čuvamo uspomenu na svoga babu šehida, da je vjera smisao života, odnosno sinonim za sabur, nadu i smiraj. Učila nas namazu, ramazanu, Kur'anu i sretni smo zbog bogatstva vjere koje je prenijela na nas djecu.”