BRČKO - 1997.

Grad više nije ni nalik sebi. Neopisiv je taj osjećaj duhovne praznine i nedavne smrti u njemu.

Grad bez zagrljaja i ravnoteže.

Na jednoj nozi, preko savskog mosta, uranja u krvavi zalazak sunca.

S puta, gledamo našu kuću k'o zapuštenu grobnicu, na smetljištu ratnih otpadaka.

Nekakvi ljudi, u zamagljenim prozorima, žive nekakve živote, pod njezinim krovom.

Vjetar se zalijeće, udara u prostrt veš, i pokreće slike, jednu - po jednu.