Mezarje uz Ali-pašinu džamiju u Sarajevu
Nije moje da ulazim u to koliko su rahmetlije što se ukopavaju uz Ali-pašinu džamiju “zaslužni” tog naročitoga mjesta, samo sam siguran da Ali-pašina džamija zaslužuje mnogo više poštovanja od svih onih koji bi, kao građani i kao muslimani, morali poštovati kulturno naslijeđe kojemu se pripada...
Prije gotovo četrnaest godina, pokušao sam tekstom objavljenim u Oslobođenju skrenuti pažnju na kontinuirano urušavanje kulturnospomeničkog kompleksa vezana za Ali-pašinu džamiju u Sarajevu. Tekst je, pod naslovom “Kulturna svaština”, objavljen u mojoj tadašnjoj redovnoj kolumni u
Oslobođenju “Konstitutivna zoologija”. Bilo je to 31. marta 2008. godine. Glavni i odgovorni urednik Oslobođenja bio je moj zemljak i prijatelj Vlastimir Mijović (1956.-2022.), jedan od najčasnijih i najbosanskijih novinara kojega je Bosna imala.
Na samom početku tog moga teksta iz marta 2008. godine bilo je napisano
sljedeće: “Prošle je sedmice kraj Ali-pašine džamije u Sarajevu ukopan još jedan istaknutiji član ovdašnje društvene zajednice. A kako je u pitanju bio penzionirani general Armije RBiH, dženaza je obavljena i uz prigodne vojne počasti. Nemam nikojeg razloga ne složiti se s onima koji kažu da je cijenjeni rahmetlija bio dobar, čestit, patriotski odgovoran čovjek, ali se imam razloga upitati, i kao građanin i kao musliman, postoji li na nivou Islamske zajednice u Sarajevu, u BiH, ili, pak, na nivou Uprave Grada Sarajeva, sarajevske Općine Centar, Kantona Sarajeva, itd. naprema ’gore’ u bh. državnoj hijerarhiji, ikakav pravilnik, zakon, odluka kojim je jasno naznačeno ko sve ’može’ a ko ’ne može’ biti ukopan baš uz sami tzv. nacionalni spomenik...”
Od te 2008. godine su uz Ali-pašinu džamiju ukopani još mnogi bosanski zaslužnici. Moj tadašnji tekst-apel nije se, očito, ticao nikoga i ničega unutar postojećih naših društvenosti, kao što nikoga nisu dotakli ni apeli mnogih drugih koji su nastojali skrenuti pažnju da je Ali-pašina džamija proglašena nacionalnim spomenikom najviše kategorije i da bi tu činjenicu valjalo uvažavati i poštovati.
I u tom tekstu naveo sam da je državna Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, na osnovu člana V stav 4 Aneksa 8 Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH i člana 39 stav 1 Poslovnika o radu Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj od 25. do 31. januara 2005. godine, donijela Odluku da se “Graditeljska cjelina – Ali-pašina džamija sa haremom u Sarajevu” proglasi “nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine”. U daljnjem obrazloženju Odluke navedeno je da se “nacionalni spomenik nalazi na lokaciji označenoj kao k.č. broj 1611 (novi premjer) k.o. Centar Sarajevo IV, što odgovara k.č. broj 145 (stari premjer) k.o. Sarajevo L, upisanoj u zk. uložak broj L/104, Općina Centar Sarajevo, Federacija Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina”.
Dobro nam je poznato da je Ali-pašina džamija u Sarajevu izgrađena u klasičnom istanbulskom stilu. Njezina kupola pokriva prostor za namaz, a tri kupolice prekrivaju trijem. Zbog svojih proporcija smatra se ponajljepšom potkupolnom džamijom na našim prostorima. Sagradio ju je Hadim Ali-paša, budimski begler-beg, 1560.-1561. godine, u vrijeme kad je upravljao Bosanskim pašalukom. U džamijskom haremu nalaze se mali šadrvan i dva turbeta: Avde Sumbula i Behdžeta Mutevelića, te više bašluka rahmetlija iz osmanskoga i kasnijega doba. Davno sam iz više usta čuo kako je grupa mladih sarajevskih komunista neposredno iza Drugoga svjetskog rata, koji su bili iz muslimanskih porodica, dakako, bahnula u kabinet jednog od tadašnjih moćnika vlasti u Bosni i Hercegovini Rodoljuba Čolakovića s idejom da se Ali-pašina džamija makne sa svoga mjesta, da se sruši zarad neke nove, socijalističke urbanizacije ovoga dijela Sarajeva, a da je revolucionar, političar i književnik Čolaković gotovo naglavačke izbacio iz svoga kabineta i predlagače i njihov suludi prijedlog.
Ni prije četrnaest godina ni, evo danas, nije bilo moje da ulazim u to koliko su rahmetlije što se ukopavaju tik uz sarajevsku Ali-pašinu džamiju, u neposrednoj blizini zgrade državnog Predsjedništva, zgrade Općine Centar i Kantona Sarajevo, “zaslužni” baš tog naročitoga mjesta, samo sam i dalje siguran da Ali-pašina džamija, sa svojim haremom te duhovnom i kulturnospomeničkom pozicioniranošću, zaslužuje mnogo više poštovanja od svih onih koji bi, kao građani i kao muslimani, morali poštovati kulturno naslijeđe kojemu se pripada. Ne mogu vjerovati da je redanje mezarova uz Ali-pašinu džamiju nezaustavljiv proces. U nekim drugim sretnijim i organiziranijim društvenim zajednicama postoje grobljanske parcele koje se zovu alejama velikana, u Sarajevu je, nažalost, stanje takvo kakvo jest i, izgleda, kao da se nema volje da bude drukčije. Pripremajući se za ovaj tekst u serijalu
Iverje, obišao sam u prošlo nedjeljno ikindijsko vrijeme mezarje uz Ali-pašinu džamiju. Mnoge rahmetlije sam lično poznavao, s mnogima prijateljevao. Nikada u svome životu nisam proučio toliko Fatiha u nizu. Dobro se sjećam onoga januarskog dana 1993. kad je, na putu prema Sarajevskom aerodromu, presretnuto vozilo UNPROFOR-a i u njemu ubijen potpredsjednik Vlade RBiH Hakija Turajlić (1937.-1993.). U ratnim dnevničkim bilješkama od 8. januara 1993. pitao sam se je li u pitanju bio paljansko-unproforsko dogovoreno ubistvo: “Govori se da je francuski oficir UNPROFOR-a Sartre (vjerujem da nije u srodstvu s velikim francuskim piscem, filozofom, autorom antiratne romaneskne trilogije ‘Putevi slobode’) otvorio vrata transportera i kao da je rekao: pucajte, gospodo četnici, puno vas iz Pariza pozdravlja vaš vjerni prijatelj Mitterrand, i četnici su
zapucali...” Safeta Isovića 1936.-2007.) posljednji put sam susreo u ljeto 2006. godine ispred zgrade BZK “Preporod”. Pamtim njegovu rečenicu: “Šta nam ovo dušmani rade, Hadžeme?” Znali smo obojica da su dušmani svi oni koji relativiziraju uzroke i posljedice agresorskog rata u Bosni. Dugo smo pili kahvu u tadašnjem “Preporodovu” restoranu... Teufik Velagić (1925.-2013.) bio je i gospodin, i predani i odgovorni Bosanac, i duša od čovjeka. Nikad u životu nisam susreo zabrinutijega čovjeka za Bosnu i za Bošnjake... Kod Mustafe Pamuka (1937.-2017.) došao sam u njegov kabinet u vrijeme kad je on bio guverner Kantona Sarajevo, sa mnom je bio i profesor Enes Karić, muku smo mučili tih godina oko stana i stanovanja. U mojim dnevničkim bilješkama zabilježeno je da to bijaše 14. februara 2001. godine, a ja, evo, 14. februara 2022. godine sklapam ovaj tekst... Upamtio sam i jedno ratno druženje s velikim komandantom u Armiji RBiH Zaimom Imamovićem (1961.1995.), bilo je to u privremenom, ratnom stanu prijatelja Šemsudina Gegića 1993. godine... Dugo smo u jednom popodnevu, uoči same pandemije Covida 19, sjedili mi iz Instituta za jezik Univerziteta u Sarajevu sjedili s profesorom Hasanom Muratovićem (1940.-2020.), bijaše to u restoranu na Bendbaši. Profesoru Muratoviću će pandemija koronavirusa pomoći da ode s Ovoga svijeta. Kao i Seadu Jamakosmanoviću (1949.-2020.), istaknutom medicinskom stručnjaku iz oblasti pulmologije s Kliničkoga centra u Tuzli i jedno vrijeme guverneru Tuzlanskog kantona... Živo se sjećam jednoga intervjua za Ljiljan profesora Nijaza Durakovića (1948.-2012.). S profesorom i političarem Durakovićem razgovarali smo skupa kolega Sejo Omeragić i ja. Tad mi je Nijaz prigovorio kako sam u jednom svome tekstu za neko njegovo javno obraćanje napisao kako je to “pjanska politika”, a ja sam samo dometnuo: “Mora da sam, Nijaze, i ja bio pri rakiji”. Silno smo se ismijali, intervju je mogao početi... Profesora s Katedre za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu Ibrahima Tepića (1947.-1997.) posljednji put sam sreo koji mjesec pred njegovu smrt blizu Vrela Bosne, u privremenom izbjegličkom domu Alije Bešovića. S nama je bio i Alijin sin Zaim Bešović, komandant Fočanske brigade u Armiji RBiH; najviše smo razgovarali o epohalnom izdavačkom projektu Historijski atlas Bosne i Hercegovine, gdje je i profesor Tepić dao izuzetan autorsko-znanstveni doprinos. Valja pamtiti da je Ibrahim Tepić od prvoga dana bio u Armiji RBiH... Dugo mi je u mobilnom aparatu stajao SMS Envera Čauševića Čaše (1954.-2005.) iz juna 2005. godine, kako bi, obavezno, trebalo “da se vidimo u ponedjeljak“, ja sam bio na nekom putu, a Čaša je uvijek imao neke ideje, projekte, planove, sazivanja saradnika, ali taj ponedjeljak nije dočekao, pomalo misteriozno je otišao s Ovoga svijeta preko vikenda, sa zvaničnom bilješkom kako se ugušio u moru negdje kraj Makarske. Čašin SMS je nestao kad mi je ukraden taj mobilni aparat.
Nisu to, dakako, svi oni koji su već na Ahiretu a čija su tijela položena u mezar blizu Ali-pašine džamije u Sarajevu. Bilo bi mučno licitirati koliko neko “jest zaslužio” a koliko neko “nije zaslužio”. Ja u ovome tekstu ponovo skrećem pažnju da je Ali-pašina džamija, samim tim i ukupni njezin haremski kompleks, “nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine”, kako stoji u Odluci Komisije za nacionalne spomenike od januara 2005. godine. Sasvim je razumljivo da su svoje mjesto tu našli neki od sarajevskih političara i ratnih komandanata, poput Hakije Turajlića, Zaima Imamovića, Safeta Zajke (1959.-1993.) i dr., njihove dženaze su obavljene u vrijeme opsade Sarajeva, ali današnje nastavljanje s tom praksom smatram doprinosom devastaciji jednoga važnog kulturnospomeničkog prostora. Da i ne spominjem da su u neposrednoj blizini i važne domaće političke institucije, od općinskog i kantonalng nivoa pa do najviših, državnih institucija.
Hvala Bogu da niko od smrtnika na zemlji nije opunomoćen dijeliti “certifikate” za Džennet. Problemi, međutim, mogu nastati kad se ignorira duhovno-kulturni aspekt vlastitoga nacionalnog naslijeđa i njegova povijesnog kontinuiteta, kad se ignoriraju nacionalni spomenici, prepoznatē univerzalnē zajedničke vrijednosti, kad se isključivo od svoga vremena i svoje veličajne sadašnjosti nastoje napraviti neke svevremene vrijednosnosti i spomeničnosti, kojima se, kao, moraju diviti ne samo generacije koje dolaze, nego i generacije čije ćemo tragove zatrijeti svojim bahatim ovovremenim nemarima. Svaki put bi se, naprimjer, moglo gorko zaplakati na Alifakovcu šta mu je sve učinjeno.
I šta god se mislilo, osjećalo, pisalo i one već daleke 2008. i ove 2022. godine, plaši me odsustvo volje da se o pristupu vlastitome nacionalnom naslijeđu počne mnogo ozbiljnije i, naprema budućnosti, svrhovitije, racionalnije, odgovornije razmišljati i djelovati.
U slijedećem broju: “Priča o čovjeku koji je u mome
zavičaju pravio kuće”