Insan u malom i velikom džihadu – Mirsad Mulić (1959–2022)

Kada kažem i napišem riječ insan mislim na postojanog i vjerodostojnog čovjeka sa stavom i karakterom. Kada je u pitanju mali i veliki džihad pozivam se na Poslanika i hadis koji je on izgovorio poslije jedne veoma značajne i odlučujuće bitke za muslimane: „Redže'ana mine-l-džihadi-l-asgari ile-l-džihadi-l-ekberi.“„Me-l-džihadu-l-ekberi ja Resulallah“. Kale: „Džihadu-n-nefsi!“– „Vraćamo se iz male u veliku bitku.“Iznenađeni i začuđeni ashabi uglas upitaše: „A šta je to velika i stvarna bitka?“A Poslanik odgovori: „Permanentna borba sa svojim vlastitim strastima i nedostacima.“

U odnosu na ljude džihad ima trodimenzionalno značenje: a) u okviru aktivne preventivne i permanentne odbrane čuvati, braniti i spašavati samog sebe ne čineći grijehe u skladu s hadisom: „Iz nefseke summe-n-nas!“– „Sebe uredi i kontroliši, pa onda ljudima kaži!“; b) čuvati, braniti i spašavati druge od sebe na svaki način na koji se o njih možemo ogriješiti i c) čuvati, braniti i spašavati sebe od drugih po svim pitanjima po kojima mi njih čuvamo i ne ugrožavamo od sebe. Postupajući i ponašajući se tako 33-godišnji Mirsad Mulić se odmah početkom 1992., ne čekajući nikakav vojni poziv kao i većina muške omladine Mulića, Otoke, Arnauta, Puhovca, Briznika, Varde, Radinovića, Slivna, Hrastovca, Starposli, Dubovog Brda, Brnjica, Seoca, Luke i Babina, uključio u neupitnu i bezuvjetnu odbranu zemlje, domovine, države, slobode, ravnopravnosti, nezavisnosti izvana, a iznutra vjere, časti, dostojanstva, obraza, potomstva, porodica, žena, djece, braće i sestara, civila, slobodnih građana i ravnopravnih naroda. Ko je ustvari Mirsad Mulić?

Njegovom ocu hadži Salihu, koji je čitav radni vijek proveo u Zeničkom rudniku i majci h. Rabiji, domaćici iz istog sela Mulića kod Zenice, Allah je podario devetero djece, šest sinova: Atifa, Aliju, Ahmeta, Omera, Mirsada i Senada te tri kćeri: Senadu, Zumru i Fatimu. Trojica braće: Atif, Ahmet i Omer bili su profesionalni vozači u najvišim kategorijama i vozili su autobuse i od prvog dana u Teritorijalnoj odbrani i Armiji RBiH. Interesantno je da je rahmetli Ahmet kao suvozač autobusa, kada je dušmanski snajper pogodio vozača Arslana Vardu, hrabro, pribrano i snažno odmakao rahmetli Arslana koji je smrtno ranjen, preuzeo voziti autobus, a da nije tako bilo, autobus bi otišao u provaliju i stotinjak bi vojnika možda ostalo bez života.

O tim i takvim podvizima uglavnom slabo se i piše i govori. Ali, ipak, neka se zna. Druga dva brata, Alija i Senad su završili Gazijinu medresu. Alija je čitav radni vijek proveo u Islamskoj zajednici radeći kao imam u: Puhovcu, na Mošćanici, u Stranjanima, Boljakovom i Buća Potoku, a od jeseni 1990., godine radio je do kraja 2014., godine kao odgajatelj i 21 godinu kao pomoćnik direktora za Dom u Medresi. U godinama agresije od 1992. do 1996. zajedno je kao imam, hatib i muallim bdio i dijelio sudbinu s narodom Boljakovog i Buća Potoka na prvim linijama odbrane. Rahmetli Senad je veći dio života proživio u SAD. Sve tri kćerke: Senada, Zumra i Fatima su udate, dvije u svome kraju, a jedna u Gornjoj Zenici. Dvije mlađe: Zumra i Fatima su poslale tri kćerke u Gazijinu medresu.

Vratimo se rahmetli Mirsadu koji je svoju plemenitu dušu ispustio 27. 1. 2022., u četvrtak, a dženaza je klanjana sa stotinama klanjača u subotu 29. 1. 2022., u haremu džamije u Arnautima. Mirsad kao peti brat po redu, jedini je od šest braće koji nije bio ni profesionalni vozač ni medresanlija. On se sa svojim amidžićima, h. Hakijinim sinovima, od kojih su dvojica svjedoci vjere – šehidi, uključio u prve i čelne borbene redove, što je Poslanik nazvao malim džihadom. Sve dok nije teško ranjen u oslobađanju Vlašića, najvećem i najzahtjevnijem vojnom poduhvatu u toku odbrane. Mirsad je bio hrabar, neustrašiv, nepokolebljiv, smiren, pribran i sabran borac. Njegova postojanost, mirnoća, smirenost, pribranost, ustrajnost, uspravnost, optimizam, blagi i iskreni glas, osmijeh sa duše i uvjerljivost u srcu ulijevali su nadu i optimizam u svakog vojnika.

Od dana kada je ranjen na Vlašiću i kada je nekoliko sati ležao ranjen na snijegu, a da to njegove kolege nisu ni znale Mirsad je kao stopostotni invalid u kičmu – paraplegičar stupio u Veliki džihad koji je neprestano trajao punih 28 godina. Težini tolikog i takvog ranjavanja odgovorila je ništa manja plemenitost, pažnja, požrtvovanost, empatija i neprestana briga i hizmet žene Rukije rođene Rihić iz Mošćanice, dvije kćerke Mirsade i Mersihe i sina Sameda. Njih četvero niti su očekivali, niti su čekali, niti su pozivali i prozivali hitnu pomoć, bolnicu, opštinu, udruženje boraca i invalida, ni Patriotsku ligu, ni Teritorijalnu odbranu, ni Armiju, ni Kanton da im se brine i hizmeti Mirsadu. Svi znamo u kakve krize, vrisku, viku, galamu i nervozu zapadaju teški ranjenici invalidi i paraplegičari. Kod Mirsada je bilo sve drugačije i suprotnije. U velikom džihadu pokazao je snagu i vjeru i 28 godina saburio, bio sabran, pribran i svakog musafira je dočekivao s blagim i milozvučnim glasom i osmijehom s duše. Nije pokazivao ni bol, ni jauk, ni srklet ni očaj. Ni na koga se nije žalio niti je od koga šta tražio. Nije kukao niti optuživao, ni državu, ni Federaciju, ni kanton, ni grad, ni mjesnu zajednicu, ni socijalno, ni bolnicu. Nikada nije pripadao prezasluženima kojima je mali i američki budžet.

Čast mi je pisati o takvom čovjeku koji se u svakoj situaciji pokazao kao mumin i muhsin iznutra, a musliman i karakter izvana. Njegovoj blagosti iznutra ravna je njegova hrabrost izvana. O Mirsadu je lahko pisati zato što ispred njega idu, na vjeri utemljena, dobra djela.

„O vjernici, budite strpljivi i izdržljivi, na granicama bdijte i bojte se Allaha, da biste postigli ono što želite“. (Alu Imran, 200) U ovim okvirima je živio rahmetli Mirsad. Rahmetullahi alejhi rahmeten vasiaten.