Podijeljena Bosna
Nenamjerni narativ u svjetskim medijima
Iako članci i emisije svjetskih medija o Bosni dobronamjerno upozoravaju na rat i secesionističku politiku Dodika, čini se opravdanim strah da priča o Bosni na margini svjetskih događaja i političkih sastanaka uz ovakve medijske ‘analize’ izgleda kao medvjeđa usluga, jer se kreira narativ i normalizira scenarij kojeg priželjkuje Dodik, a probosanske snage ga apriori odbacuju jer kao: ‘neće to svijet dozvoliti’
Prije nekoliko godina na aerodromu u Turskoj, čekajući let, jedan Ukrajinac je insistirao na razgovoru sa mnom nakon što je saznao da sam iz Bosne. Bio je toliko uporan s određenim pitanjima koja su išla u pravcu da, prema medijima koje on prati, politička situacija u Bosni nije normalna, stoga šta je problem da se zemlja podijeli. U onom trenutku kada je kazao da smo ovdje na Balkanu svi isti narod, više u želji da konačno ušuti nego da pokažem neku visprenost kazao sam mu da se isto pitam zašto je Ukrajina nezavisna zemlja, kada je trebala ostati dio Rusije, a osim toga meni su Ukrajinci zapravo Rusi, što misli i većina ljudi u svijetu. Nema razlike. Još uvijek se sjećam njegovog izraza lica koje se mijenjalo iz sekunde u sekundu prvo od čuđenja, onda od ljutnje pa srdžbe praćene argumentacijom šta je Ukrajina i ko su Ukrajinci. Nisam toliko dobar čovjek da kažem kako nisam uživao u tom njegovom izbezumljenom monologu. Kada je zapucalo na Krimu pitao sam se gdje je ovaj Ukrajinac.
Uslijed složene političke situacije, koja se već uveliko naziva krizom a ne situacijom, sve su češći članci u svjetskim medijima o budućnosti naše domovine. Bez obzira što svi ili mnogi članci i analize nastoje ukazati na složenost situacije te animirati međunarodnu zajednicu oni kreiraju i jedan diskurs mogućeg „raspada“Bosne, odnosno navikavaju širu javnost da je ovo zemlja već podijeljena, problematična sama po sebi te da se teško može očekivati napredak, naročito ako se, skoro pa obavezno, istakne u članku da ni nakon više od dvadeset i pet godina situacija nije dobra. Kao da se ništa dobro nije desilo od 1995. do danas pa postoje dva trenutka u Bosni – Dejtonski sporazum i današnja situacija.
Rat je na vratima
Jeremy Bowen iz BBC-a u članku „Bosna drhti dok se vraća duh nacionalizma“ističe da su nakon 9. januara bosanski problemi došli u poseban fokus. Članak Milorada Dodika indirektno dovodi u vezu naslovom, opisujući ga srpskim moćnikom koji ne oklijeva dizati duhove prošlosti.
Članak direktno ili indirektno objašnjava da Dodik ima političku moć i desničarske prijatelje kao što je Orban, da postoje određene sankcije, ali i da je situacija složenija od toga da je Dodik jedini problem, jer i Srbi imaju svoja opravdanja odnosno zahtjeve, te da u „atmosferi zaraženoj strahom i mržnjom“, mali incidenti bi mogli brzo eskalirati u rat. Novinar je u Banjoj Luci sreo bivše srpske vojnike invalide koji su iskazali lojalnost svom bivšem komandantu, osuđenom ratnom zločincu Ratku Mladiću.
U članku od 6. januara u New York Timesu, čiji naslov upoređuje Bosnu s kutijom šibica, upozorava se na rat. Slikovito se opisuje kako se građani plaše rata, naročito mladi. U opisu susreta visokog predstavnika Kristijana Šmita (Christiana Schmidta) s mladima predstavljeni su njihovi strahovi. „Jedan učenik se prisjetio da su njegovi roditelji proživjeli užas sukoba u Bosni 1992-95. i upitao: ‘Možete li nam obećati da se ovo više neće ponoviti?' Drugi je rekao gospodinu Šmitu: 'Jedva čekam da napustim ovu zemlju u kojoj se riječ ‘rat' sve više koristi.'"
Kako se javnost može naviknuti da je rat očekivan, u morbidnoj političkoj analitici i ‘normalan', može se nazrijeti u našoj percepciji Palestine ili, pak, u našoj percepciji situacije u Ukrajini gdje, nakon naše stalne izloženosti ‘nekim' vijestima iz te zemlje, bez posebnog čuđenja govorimo da može doći do rata, vjerujući da je to daleko od nas. Kao što smo mi bili daleko od Evrope i svijeta 1992. godine.
Podijeljena zemlja
Ono što je problematično u članku BBC-ja jeste da se Banja Luka naziva de facto glavnim gradom Srba. Koliko god ovo bio samo nespretan opis i ukazivanje na koncentraciju političke moći u Banjoj Luci, međunarodna javnost se navikava na neki drugi glavni grad Bosne.
Također, ovaj članak je zemlju već podijelio. Naime, kao i u nekim drugim člancima govori se o tome da je Dejtonskim sporazumom zemlja podijeljena. To je potpuno mijenjanje teza, jer Dejtonski sporazum nije bio tu da dijeli međunarodno priznatu državu, i ovakvim pristupom priča o podjeli Bosne počinje ličiti na nešto što je ranije započeto.
Nije mudro slovo koristiti drukčiji pristup u objašnjenju institucionalnog rada države. Nažalost, oni koji to i pokušavaju naprave još veću podjelu. Tako američki NPR radio objašnjava da je Dejtonski mirovni sporazum iz 1995. godine, uz posredovanje SAD-a, okončao krvoproliće u Bosni, ali opisujući dva entiteta govori o Republici srpskoj i drugom (bez imena) dijelu zemlje u kojem „dominiraju uglavnom muslimanski Bošnjaci, preko polovine stanovništva Bosne, i katolički Hrvati“. Čemu ovdje služi religijska distinkcija?
Tako je Bosna već podijeljena: postoje dva dijela od kojih je jedan republika – jer nijedan medij ne objašnjava značenje riječi republika u bosanskohercegovačkom kontekstu – i to republika srpskog naroda, a drugi dio, često bezimeni, je većinski muslimanski i djelimično katolički.
Iako članci i emisije svjetskih medija o Bosni upozoravaju na rat i secesionističku politiku Srba, čini se opravdanim strah da priča o Bosni na margini svjetskih događaja i političkih sastanaka uz ovakve medijske ‘analize' izgleda kao medvjeđa usluga, jer se kreira narativ i normalizira scenarij kojeg priželjkuje Dodik, a probosanske snage apriori odbacuju jer kao: ‘neće to svijet dozvoliti'.
Da, kao što nije dozvolio NATO-u da odbije raspoređivanje trupa u Ukrajini. I kao što nije dozvolio mnogo toga 1992-1995. u Bosni.