Obesvećenje znanja: Nasrova promišljanja
Ujedinjujuća vizija koja je povezivala znanje s ljubavlju i vjerom, religiju s naukom i teologiju sa svim granama intelektualnog poduhvata konačno je izgubljena, ostavljajući svijet razdjeljivanja u kojem nema cjelovitosti jer je svetost prestala biti središnja briga, odnosno, u najboljem slučaju je svedena na osjećajnost.
Seyyed Hossein Nasr je prvi nezapadnjak i musliman koji je na Edinburgškom univerzitetu održao čuvena godišnja Gifford predavanja iz oblasti religije. Ta predavanja su sabrana u knjigu Znanje i sveto (1981) za koju je rekao da je u određenom smislu njegovo najvažnije filozofsko djelo i da je imalo, možda, veći utjecaj izvan kruga učenjakâ islamske misli nego bilo koji drugi njegov spis. Za Hustona Smitha to je jedna od najznačajnijih knjiga u dvadesetom stoljeću. Nažalost, još nije prevedena na bosanski jezik, zbog čega smo se odlučili predstaviti Nasrova razmatranja o obesvećenju znanja koja se nalaze u tom djelu. Drugi razlog je to što se u sadašnjim teološkim raspravama, koje se tiču znanja, obično (za)žmiri pred tom pojavom.
Udaljavanje razuma od Intelekta i Objave
Ovaj “mislilac svetog” (E. Karić) kazuje da je danas moderni čovjek izgubio osjećaj za divotu, koji proishodi iz osjećaja za sveto, do te mjere da je jedva svjestan koliko je čudnovata tajna inteligencije, ljudske subjektivnosti, kao i moć objektivnosti te mogućnost objektivnog spoznavanja. Naravno, čovjek je s određene tačke gledišta racionalno biće, kako ga definiraju filozofi, ali racionalna sposobnost koja je istovremeno produžetak i odraz Intelekta može postati luciferijanska sila i oruđe ako se razdvoji od Intelekta i Objave, a samo oni daruju znanju njegovu nadnaravnu kvalitetu i sveti sadržaj. Stoga, umjesto da čovjek definira sebe samo kao “racionalnu životinju”, čovjek se može definirati na načelniji način kao biće obdareno potpunom inteligencijom koja je usmjerena na Apsolutnog i stvorena da spoznaje Apsolutnog. Biti čovjek znači znati, ali i prevazići samog sebe!
Svođenje intelekta na razum te ograničavanje inteligencije na lukavstvo i domišljatost u modernom svijetu doveli su do toga da sveto znanje postane nedostupno, a nekima čak i besmisleno. Otuda, ponovno uspostavljanje prirodne uloge inteligencije, ponovno spajanje razuma s intelektom i ponovno otkrivanje mogućnosti postizanja svetog znanja uključuje i povratak uvažavanju važnosti prirodne teologije na njenoj vlastitoj razini, koja je nižeg reda od onoga što bi se moglo nazvati svetom naukom, ali koja ipak bijaše od velikog značaja u tradicionalnom krajobrazu zapadnog svijeta.
Lišavanje znanja njegovog svetog obilježja i stvaranje “svjetovne” nauke koja se onda koristi za proučavanje čak i najsvetijih učenja i obličja u srcu religije dovedoše do, kako tvrdi Nasr, zaboravljanja prvenstva mudrosne dimenzije unutar različitih tradicija i zanemarivanja tradicionalnog učenja o čovjeku koje ga je predočavalo kao biće što posjeduje mogućnost spoznavanja stvarî u načelu i načelâ svih stvari koje u konačnici vodi znanju o Krajnjoj zbilji.
Islamski vidik – sveta osobenost znanja
Sadržaj islamske poruke, prema ovom savremenom muslimanskom misliocu, ostaje povezan s mudrosnim gledištem i prvenstvom znanja. Svjedočanstvo vjere Lā ilāhe illallāh (nema božanstva osim Boga) jeste iskaz koji se tiče znanja, a ne osjećajâ ili volje. On sadrži suštinu metafizičkog znanja glede Načela i njegova očitovanja. Muhammed, a.s., reče: “Kaži: Lā ilāhe illallāh i budi oslobođen”, upućujući izravno na kvalitetu ishodišnog znanja. Sva tradicionalna imena koja se koriste u svetim spisima islama su vezana za znanje: el-kur’ān “učenje”, el-furkān “razlučivanje” i ummu-l-kitāb “majka Knjige”. Sâm Kur’ān gotovo u svakom poglavlju ukazuje na važnost umovanja i znanja, a upravo prvi objavljeni ajeti odnose se na učenje (ikre’), što podrazumijeva znanje, i na nauku (‘ilm - otuda ta‘līm, podučavanje - ‘alleme, podučio).
Čak je i etimologija arapske riječi za islamsku jurisprudenciju (fikh) povezana s umovanjem odnosno spoznavanjem. U islamu i civilizaciji koju je stvorio postojalo je pravo slavljenje znanja čiji su svi oblici bili, na ovaj ili onaj način, vezani za sveto, protežući se u hijerarhiji od “empirijskog” i racionalnog načina spoznavanja do onog najvišeg oblika znanja (el-ma‘rifeh odnosno ‘irfān) a to je jedinstveno znanje o Bogu, ne od strane čovjeka kao pojedinca, naglašava Nasr, već od strane božanskog središta ljudske inteligencije, koja, na nivou gnoze, postaje subjekt kao i objekt znanja. Zato se gnostik ili prosvijetljeni mudrac naziva el‘ārif bi’llāh – “gnostik koji spoznaje kroz, odnosno po Bogu”, a ne samo gnostik koji spoznaje Boga. Arapska riječ za intelekt el-‘aql je povezana s riječju “vezati”, jer upravo on veže čovjeka za njegovo Ishodište; etimološki se može usporediti sa samom religijom, jer je u ovom slučaju religio isto tako ono što veže i povezuje čovjeka s Bogom. Čak je i arapska riječ za poeziju (eš-ši‘r) povezana s korijenom koji znači svijest i znanje. Islamska tradicija predstavlja zasljepljujuće dokaze o konačnom svetom obilježju znanja i središnjem mjestu mudrosnog stajališta u duhovnom životu – stanovišta koje ostaje vjerno i svjesno spasonosne uloge znanja i prirode inteligencije kao dragocjenog dara od Boga koji, kad se aktuelizira Objavom, postaje najvažnije sredstvo zadobijanja pristupa Svetom, a sama inteligencija u krajnjem biva svetog obilježja.
Početak obesvećenja, račvanje znanja i mudrosti
Proces obesvećenja znanja na Zapadu, piše Nasr, počinje već kod drevnih Grka među kojima se prvi primjer uspona antitradicionalnog društva može vidjeti u ovom ciklusu ljudske historije. Gubitak simbolističkog duha što je već Platon osudio, pražnjenje kosmosa od njegovog svetog sadržaja u olimpijskoj religiji koje je dovelo do jonske prirodne filozofije, uspon racionalizma kao neovisnog umovanja i mnogi drugi važni preobražaji označavaju ovaj proces obesvećenja. Grčka tradicija bila je svjedok uspona sofizma, epikurijanizma, pironizma, Nove akademije i mnogih drugih škola zasnovanih na racionalizmu odnosno skepticizmu koje su skoro potpuno pomračile svetu ulogu znanja i svele znanje na ili razumsko zaključivanje ili jednostavne mentalne akrobacije, čineći tako nužnim razdvajanje znanja i mudrosti, kao i izazivanje reakcije protiv grčke filozofije u cjelini koja će doći s kršćanstvom.
Za razumijevanje procesa postepenog obesvećenja znanja na Zapadu, uloga učenjâ Ibn Sīne i Ibn Rušda u latinskom svijetu je od izvjesne važnosti, smatra Nasr. Avicenijanska filozofija, koja će u islamskom svijetu poslužiti kao osnova za ponovno izražavanje svete uloge znanja i umovanja od strane Suhraverdīja te mnogih kasnijih mudraca, stigla je na Zapad samo u skraćenoj verziji i u mnogo racionalističnijem ruhu. Ali čak i ono što je doseglo Zapad i dovelo do onoga što se naziva latinski avicenizam nikad nije uživalo istu popularnost ili utjecaj kao racionalističniji latinski averoizam. Štaviše, čak i u slučaju Ibn Rušda, koji je bio mnogo racionalističniji od Ibn Sīne te nije naglašavao melekansko prosvjetljenje uma kao što je to činio potonji, nema sumnje da je opet latinski Averroes sekulariziraniji i racionalističniji filozof od izvornog Ibn Rušda kad se čita na arapskom. Proučavanje sudbine ove dvojice učitelja islamske filozofije u islamskom i kršćanskom svijetu otkriva u kojoj mjeri se Zapad kretao ka racionalističnijem tumačenju ove filozofske škole, dok se islamski svijet kretao u drugom smjeru da bi ponovno potvrdio prvenstvo umovanja nad razumskim zaključivanjem. Pojava Suhraverdīja i škole prosvjetljenja (el-išrāk) svjedoči o novom potvrđivanju kvalitete znanja i u krajnjem “prosvjetljujućeg” obilježja cjelokupnog znanja u islamskom intelektualnom univerzumu.
No, na Zapadu, učenje o prosvjetljenju nije bilo to koje je došlo do izražaja, već nominalizam koji je
reagirao protiv pozitivne teologije trinaestog stoljeća. Premda je određeni obzir nominalizma bio ključan u pripremi terena za svojevrsnu apofatičku i mističku teologiju, ovaj pokret u cjelini označio je završnu fazu odsijecanja razuma od izvjesnosti. Time je stvorio filozofski agnosticizam koji je čak i u svijetu vjere podrazumijevao osiromašenje moći razuma i uloge spoznavanja u odnosu na sveto, uzrokujući prazninu koja je imala strašne posljedice po kršćanski svijet. Mada je vjera u okviru religije još uvijek bila isuviše jaka da dopusti agnostički racionalizam otvorenog tipa koji će se pojaviti tokom kasnijih stoljeća, nominalizam, u spoju s drugim silama, pomogao je da se pomrači vrsta svetog znanja koja je potrebna svakoj religiji ukoliko želi biti cjelovita i potpuna te kadra zadovoljiti mentalne i intelektualne potrebe svih svojih sljedbenika. Budući da je čovjek po prirodi biće u potrazi za izvjesnošću, filozofski agnosticizam nakon nominalističkog napada na srednjovjekovnu filozofiju morao se na ovaj ili onaj način prevladati.
Sveopća sekularizacija
Sekularizacija kosmosa bila je povezana i sa sekularizacijom razuma. Iako postoje brojni intelektualni i historijski razlozi za obesvećenje kosmosa, svođenje spoznavajućeg uma ili subjekta kartezijanskog cogito-a na čisto racionalistički nivo bio je zasigurno jedan od glavnih. Shodno Nasrovom stavu, nije slučajno to što se mehanizacija kosmosa i lišavanje svijeta njegove svete kakvoće odvijalo istovremeno s obesvećenjem znanja i konačnim razvodom razuma koji naučno “spoznaje” od svijeta vjere, s jedne, te Intelekta koji ishodišno i suštinski spoznaje, s druge strane.
Ni historija niti vremenski proces nisu bili pošteđeni sudbine koja je zadesila kosmos. Razum odsječen od svog korijena više nije mogao a da ne svede stvarnost na proces, vrijeme na čisti kvantitet, a historiju na proces bez transcendentne entelehije. Vrijeme je, a ne vječnost, postalo izvor svih stvari. Ideje, umjesto da se smatraju istinitim ili lažnim same po sebi, potpuno su potisnute u područje historijskih promjena te su smatrane značajnim samo kao historijski događaji. Historicizam je rođen, što je za posljedicu imalo istovrsno obesvećenje historije i samog vremenskog procesa koje se nalazi u filozofiji i nauci. Premda su mnogi savremeni kritičari shvatili siromaštvo historicizma te su nastojali historijski proces sagledati s drugih gledišta, historicizam i dalje opstaje kao preovlađujući način mišljenja u svijetu u kojem, za mnoge ljude, razum ostaje odvojen od dvojnog izvora postojanosti, naime, Intelekta i Objave, pa se sva postojanost svodi na postajanje. I uništenje kvalitativnog obzira vremena i svođenje svih zbilja na njihov odraz u toku postajanja posljedica su okretanja čovjekovih mentalnih sposobnosti od njegovog nepromjenjivog Središta ka promjenljivom rubu njegova postojanja. Odsječen od srca koje je sjedište Intelekta, razum nije mogao a da se ne zadubi u prolaznost i promjene koje su tad počele prisvajati ulogu i djelovanje trajnog.
Konačno, ustvrđuje Nasr, proces obesvećenja znanja stigao je do tvrđave samog svetog, to jest, religije. Zbog posljednjeg koraka kojeg je poduzeo Hegel da svede sveukupan proces znanja na dijalektiku neodvojivu od promjene i postajanja, svijet vjere se počeo pojavljivati kao nešto posve odvojeno ponorom od tla na kojem su stajali “mislećí” ljudi. Ujedinjujuća vizija koja je povezivala znanje s ljubavlju i vjerom, religiju s naukom i teologiju sa svim granama intelektualnog poduhvata konačno je izgubljena, ostavljajući svijet razdjeljivanja u kojem nema cjelovitosti jer je svetost prestala biti središnja briga, odnosno, u najboljem slučaju je svedena na osjećajnost. U takvom svijetu, onî s duhovnom i intelektualnom pronicljivošću nastojali su, izvan granica ovakvog okruženja, ponovno otkriti svoje tradicionalne korijene i potpuno djelovanje inteligencije koja bi još jednom darovala znanju njegovu svetu ulogu pa bi omogućila ljudima da obnove svoje živote na osnovu ovog ujedinjujućeg načela koje je neodvojivo kako od ljubavi tako i od vjere. Za druge, kojima takva kritika modernog svijeta i ponovno raskrivanje svetog nije bilo moguće, a koji se, u isto vrijeme, nisu mogli uljuljkati u san pred osiromašenim intelektualnim i duhovnim krajolikom koji im je bio predstavljen kao moderni život, postojalo je samo jadikovanje i očaj koji, u stvari, odlikuje veliki dio moderne književnosti.
Ali, veli “mislilac svetog”, pošto je Bog i milostivan i pravedan, svjetlo Intelekta nije moglo biti potpuno pomračeno niti je ova beznadežnost mogla biti posljednji usklik savremenog čovjeka.