NA PITANJA ODGOVARA: ENES LJEVAKOVIĆ, FETVA-I EMIN

Pitanje: Ukoliko osoba namjerava da učini grijeh svjesno, ali ga ne učini, ne zato što je odustala, već zato što joj situacija nije dozvoljavala da počini taj grijeh, da li je počinila grijeh samim htijenjem/ namjerom, ili taj grijeh ne postoji niti je upisan, jer nije ni učinjen? U ovom slučaju situacija nije dozvolila činjenje tog grijeha, a ne odsutajanje onoga koji je grijeh htio počiniti. Molim Vas za odgovor.

Odgovor: Slučaj opisan u pitanju može se posmatrati iz više uglova. Prvo, to što je osoba spriječena da učini grijeh unatoč ustrajnoj namjeri da ga počini, može se razumijevati kao znak Allahove milosti i pažnje, odnosno pružanja prilike osobi da preispita svoju lošu namjeru, da se pokaje zbog nje i da se odlučnije bori protiv sličnih primisli u budućnosti, a posebno da se čuva da ne dođe u fazu realizacije namjeravanog grijeha. S druge strane, ovo pitanje treba nas staviti u poziciju zapitanosti i zabrinutosti za samu namjeru činjenja grijeha pa i onda kada se ne realizira, posebno ako se osoba ne (po)kaje zbog nje. Namjera je ta koja razgraničava između onoga šta jeste a šta nije ibadet, onoga šta jeste od onoga šta nije grijeh. Namjera razgraničava namaz od tjelesne vježbe, post od dijete i običnog gladovanja. “Djela se prema namjerama vrednuju” - navodi se u poznatom hadisu kojeg su zabilježili Buhari i Muslim. U hadisu se doduše govori o namjeri u djelu koje je počinjeno, a ne onom koje nije počinjeno. Međutim, ako je osoba ustrajno namjeravala počiniti neki grijeh, ali je spriječena nekim objektivnim okolnostima, obično tu namjeru prati određeno planiranje, pripremne radnje, dogovaranje i sl., a sve to su djela. Prema tome, tu namjeru obično prati neko djelo, a kako je namjera loša i ta djela se tako prosuđuju. Poznat je hadis u kome Poslanik, a.s., kaže: „Ako se dva muslimana bore jedan protiv drugog oružjem, pa jedan drugog ubije, i ubica i ubijeni će u džehennem. Zašto i ubijeni - priupita neko začuđeno? Pa i on je želio ubiti svoga brata” - odgovorio je Poslanik, a.s. (Buhari i Muslim) Ovdje je, kako vidimo, uzeta u obzir namjera koju je imala ubijena osoba, iako je spriječena da realizira svoju namjeru djelom druge osobe. Hadis se, naravno, treba posmatrati i kao upozorenje i opomena muslimanima i muslimankama da paze ne samo na svoja djela, već i na svoje namjere prema kojima će im biti suđeno na ahiretu.

Hadis u kojem se, između ostaloga, navodi da “onaj koji nakani učiniti loše djelo, pa ga ne učini, Allah će mu upisati dobro djelo, a ako kani da ga učini, pa to i ostvari, upisat će mu se jedno loše djelo” (Muslim), sasvim je izvjesno da se odnosi na onoga ko se na vrijeme pokaje i svojevoljno, radi Allaha, odustane od činjenja lošeg djela, a ne na osobu koja, mimo njene volje, bude spriječena, jer bi to bila svojevrsna nagrada za lošu namjeru od koje se nije svojevoljno odustalo i pokajalo. U spomenutom slučaju, kao da je osoba počinila namjeravani grijeh. Zato je neophodno da se takva osoba iskreno pokaje i čvrsto odluči da to više neće činiti, odnosno namjeravati činiti. Napominjemo da se ovdje govori samo o grijehu, odnosno moralnim posljedicama namjeravanog, a zbog objektivnih okolnosti nerealiziranog zlodjela, a ne o pravnim posljedicama koje se vežu samo za stvarno počinjeno zlodjelo, a ne za samu namjeru. S čisto pravnog aspekta, to su dvije potpuno različite situacije.

Pitanje: Prije nekoliko godina osoba je pronašla izgubljenu stvar. Zbog situacije u kojoj je tada bila (što naravno nije opravdanje, ali se tako desilo), osoba nije oglasila pronalazak, kako je trebalo postupiti. Procjena je da nova takva stvar košta oko 500,00 KM. Molim Vas da kažete šta bi trebalo sada uraditi nakon proteka toliko vremena - da li sada oglasiti (ima li svrhe), podijeliti sadaku u tom iznosu, prodati pa dati sadaku ili nešto drugo? Treba li osoba koja je sve vrijeme u svom posjedu držala stvar dati zekat ili sadaku da bi se njen imetak pročistio?

Odgovor: Uzimanje pronađene tuđe imovine u posjed s ciljem da se sačuva i preda vlasniku smatra se pohvalnim djelom. To je jedan vid saradnje u dobru. Svevišnji je u Kur’anu kazao: „Sarađujte u dobročinstvu i bogobojaznosti...”. (El-Maide, 2) Vjerovjesnik, a.s., u jednom hadisu veli: „Allah pomaže čovjeku sve dok on pomaže drugima.” (Muslim) Ovaj propis se odnosi na osobu koja je sigurna u sebe, tj. da je pouzdan čuvar emaneta i koja se boji da bi pronađena imovina mogla dospjeti u ruke nepoštenog pronalazača koji će je prisvojiti za sebe. Ako se ne boji da će pronađeni predmet propasti, njeno uzimanje u posjed je samo dozvoljen, ali ne i pohvalan postupak. Ukoliko namjerava pronađenu imovinu uzeti za sebe, tada je taj postupak zabranjen (haram). U hadisu se navodi: “Zalutalu (zagubljenu) životinju neće prisvojiti osim onaj ko je zalutao“. (Nesai, Ibn Madže) U verziji koju je zabilježio Imami-Muslim navodi se dodatak: „Osim ako oglasi da je našao tuđu životinju.” Ova odredba se može primijeniti i na druge vrste pronađene tuđe imovine. Pronađena imovina ima status emaneta (predmet na čuvanju kod drugoga) u rukama pronalazača, odnosno posjednika. On odgovara za štetu na imovini samo ako je uzrokuje svojim nemarom. Pronalazač je dužan obznaniti da je pronašao izgubljenu tuđu imovinu na prigodan način. U ovom vremenu najbolje je pronađenu stvar prijaviti/predati u policijsku stanicu. U konkretnom slučaju pronalazač je pogriješio što je uzeo pronađenu imovinu u posjed s namjerom da je koristi za sebe, a ne da je sačuva i preda vlasniku. Zbog tog grijeha treba učiniti teobu (pokajanje), a potom uraditi ono što je propustio neposredno nakon pronalaska: oglasiti pronalazak izgubljene imovine, odnosno predati je policiji. Ukoliko se vlasnik javi i dokaže vlasništvo, treba mu predati imovinu i zatražiti halal za učinjeni propust i (ne)oglašavanje pronalaska. Ako je imovinu iskoristio za svoje potrebe, dužan je nadoknaditi njenu vrijednost i pokajati se za svoj postupak. U slučaju da je ostvario neku dobit korištenjem te imovine, vlasniku bi trebao (dobrovoljno) nadoknaditi propuštenu korist. Ukoliko se vlasnik ne javi, imovinu treba podijeliti u njegovo ime siromasima. Pronalazač nije dužan dati zekat na pronađenu izgubljenu imovinu, jer ona nije njegovo vlasništvo.