Zašto vjerovati u Boga?
1.
Izvođenje čovječanstva
u svijet
Uprethodne četiri crtice dati su i izloženi tek obrisi jednoga pokušaja kako da se usred mnoštva kurʼānskih kazivanja, i iznutar njih, umuje, razmišlja, intuira, kontemplira... o pitanjima “Zašto ima Bog?“, “Zašto svjetovi?“, “Zašto čovjek?“i “Zašto život?“Podsjetimo još jednom: Cjelina Kurʼāna sugerira čovjeku i čovječanstvu, tim svojim primarnim recipijentima i čitateljima, da prihvate da se o velikim pitanjima (Zašto Bog, zašto svjetovi, čovjek, život...?) u Kurʼānu ne raspravlja na način racionalne dijalektike koja do u beskonačnost iscrpljuje ljudske diskurzivne sposobnosti, već se u Kurʼānu nahodi jedan nagovor čovjeku i čovječanstvu da se prihvati ono neminovno i unaprijedno polaženje od toga, kao i prihvatanje toga, da Bog ima, da imaju svjetovi, čovjek, život... U Kurʼānu se čovjeka ne nagovora, niti ga se ohrabruje, da bude jedno pobunjeno biće, pa da kao razulareni ustanik i pobunjenik objavi ratove svemu tome što ima i postoji, svemu tome što je čovjek već zatekao bez i mimo svoje volje.
Prihvatanjem tih skrivenih nagovora Kurʼāna upućenih čovjeku o tome, na primjer, da čovječanstvo treba razmišljati “o stvaranju nebesa i Zemlje“(3:191), ali da je čovječanstvu dato “malo znanja“(17:85) da bi ono sāmo bilo u stanju postojanje metnuti pred sebe – eto, tim prihvatanjem svoje ljudske ograničenosti i omeđenosti lakše se saznaje stvarna pozicija čovjeka kao recipijenta kurʼānske poruke, ali i kao posmatrača svijeta. Značenja islāma (predanosti, pokornosti Bogu), kao i značenja riječi muslim (onaj ko je predan Bogu, onaj ko je pokoran Božijoj volji), uveliko predlažu čovjeku, predlažu čovječanstvu, da se povinuje postavkama Kurʼāna o svemu ovome što čovjeku prethodi, što ga nadilazi, što ga prevazilazi, što je vidio svojim prvim, ali i svakim kasnijim, otvaranjem očiju.
I kao što na stranicama Kurʼāna nemamo pojedinačnih ili izoliranih mjesta na kojima se doslovno postavljaju pitanja: “Zašto ima Bog?“, “Zašto postoje svjetovi?“, itd., također nemamo ni nekog pojedinačnog mjesta gdje bi se mogli zateći doslovni odgovori na pitanje “Zašto vjerovati u Boga?“Pogotovo se iz Kurʼāna ne vidi da su ti odgovori izloženi na način jedne racionalistički predočene matematičke tablice množenja ili dijeljenja, sabiranja ili oduzimanja.
Razlog ovome u tome je što je, praktički, cijeli Kurʼān (ili Kurʼān u svojoj cjelini) jedno obilje kazivanja. Ta njegova kazivanja daju odgovore na sva ta pitanja, iako ta pitanja u Kurʼānu izričito nisu vidljiva. Zadaća je čovjekova da ih iz Kurʼāna plijevi, da ih raskriva, raskrivajući time istovremeno i svoj položaj u Univerzumu.
Tako se pitanje “Zašto vjerovati u Boga?“samo po sebi posredno raskriva iz kazivanja o Božijem stvaranju svjetova i Božanskom činjenju u svijetu ili u svjetovima. Kad je posrijedi čovjek, Kurʼān svjedoči da je beznadežno svako razmišljanje koje čovjekovo post(oj)anje i bivanje vidi izvan Božanskog činjenja ili izvan one “Božanske dimenzije“. Naime, Bog je Taj Koji je “od potomaka Ademovih, iz kičmi njihovih, izveo potomstvo njihovo“(7:172).1 Bog je to primordijalno potomstvo [u jednom predegzistentnom stanju] pitao: “Nisam li Ja [Bog] Gospodar vaš?“- a potomstvo je odgovorilo: “Jesi! Mi to svjedočimo!“(7:172).
Slobodnije rečeno, ova scena o Božanskom “izvođenju čovječanstva“na svjetlo svijeta sama po sebi sadrži jedan poziv da čovječanstvo treba vjerovati da se jedno takvo grandiozno zbivanja dogodilo.
Prema retku 7:172., Bog se ne ustručava Sebe spomenuti u pitanju “Zar Ja nisam vaš Gospodar?!“: A lastu birabbikum?
ْم؟ ُك ِرب ِب ُت ْس ألَ
Am I not your Lord?2
Bin ich nicht euer Herr?3
Mudrije filozofije bi u ovom retku Kurʼāna (7:172) posve jasno vidjele činjenicu da je čovječanstvo, da su ljudi, odgovarajući da Bog jeste njihov Gospodar, priznali i to da su oni, ljudi, čovječanstvo, “pozvani na Ovaj Svijet“. Sami sebe nisu mogli ni stvoriti niti pozvati, to je pozicija ili objašnjenje Kurʼāna.
1 “И вот, Господь твой извлек из сынов Адама, из спин их, их потомство и заставил их засвидетельствовать о самих себе: “Разве не Господь ваш Я?“Они сказали: “Да, мы свидетельствуем...“Перевод Корана, Крачко́вский, str. ϭϭϲ.
2 The Quran, translated by Maulana Wahiduddin Khan, p. 126.
3 Der Koran, Neu übertragen von Hartmut Bobzin,
S. 146.
Ali, u retku 7:172., ima i jedno skriveno značenje: Očito je da se sam čovjek, sami ljudi, nisu sami pozvali u postojanje e da bi potom, iz /nakon/ svoje slobodne odluke dospjeli na njega kao pobunjenici protiv Boga, kao neprijatelji Božiji i kao neprijatelji svega oko sebe.
Božanska Riječ Kurʼāna čovjeku stavlja do znanja (npr. u 7:172) da prije bilo kakvog čovjekovog pitanja o samome sebi treba zaumiti jednu važnu činjenicu – onu da čovjek već postoji, da je dāt, da je pozvan u svijet, u postojanje. Upravo u tome postoje i imaju veliki razlozi koji daju odgovore na pitanje “zašto vjerovati u Boga?“Prema Kurʼānu, vjerovanje u Boga dariva čovjeka smirujućim kazivanjem o čovjekovom porijeklu. I o tome kuda poslije nakon što se već jeste čovjek!
U činjenici Božanskog “izvođenja čovjeka i čovječanstva u/na Ovaj Svijet“prozilazi, prema implicitnom nagovoru Kurʼāna, poziv čovjeku da u Boga vjeruje i da se u Boga pouzda. Ovim dolazimo do jedne važne riječi Kurʼāna – al-īmān ili īmān.
Īmān َمان( ِي )إ ili vjera u Boga, īmān na način vjerovanja u Boga, vrlo je frekventna riječ Kurʼāna. Osim što znači vjeru ili vjerovanje u Boga (tj. da Bog jeste!), īmān također znači i pouzdanje u Boga ili, pak, sticanje sigurnosti i spokoja sa vjerom da Bog ima i da On jeste. Īmān sadrži i značenje dobijanja jamstva ili izvjesnosti da se ovdje i tu jeste sa svrhom, da svijet nije koprena jedne uzaludnosti. Također, kurʼānski izraz alīmān njedri i značenje otklanjanja ili uklanjanja straha od pitanja “zašto smo izvedeni na Ovaj Svijet?“, “zašto smo pozvani da proživimo ove svoje živote na njemu?“
Ako Božansko stvoriteljsko izvođenje čovjeka (ḫalqu l-insān) i čovječanstva (ḫalqu l-insāniyya, ḫalqu n-nās) na Ovaj Svijet jeste nešto što u sebi ima prizvuk prisile i jednu strašnu tajnu (lat. Mysterium Tremendum), onda vjera u Boga i īmān, pouzdanje u Boga, imaju snažno smirujuće djelovanje koje samo po sebi znači kontinuirano sjećanje na Boga kao na Bespočetni Izvor i Beskonačni Utok. A tu već dolazimo do “sjećanja na Boga“ili ḏikr ْكر( ِذ ) o čemu smo govorili u prethodnim crticama.
Al-īmān ili kontinuirano vjerovanje u Boga ne znači ništa drugo nego daljnje po/uzdanje u Boga da će se ovo “izvođenje čovječanstva u postojanje“nastaviti Božanskim vođenjem i upućivanjem čovječanstva kroz vrijeme čovječanskog života na Ovom Svijetu, te, potom, dionicama života na Onom Svijetu.
2. Vjerovanje u Boga kao zahvalnost Bogu
Pristupimo li dalje razlaganju pitanja “zašto vjerovati u Boga?“, treba imati u vidu da se iz cjeline Kurʼāna razumije, ili se, pak, izričito kaže, da činjenica da Božansko stvaranje čovječanstva (ili, što se toga tiče, Božansko stvaranje bilo čega drugog) ima neposredne i dalekosežne posljedice.
Ako čovječanstvo svoje postojanje duguje Bogu, onda vjerovanje u Boga postaje jedna od čovječanskih ili čovjekovih dužnosti. A ta čovjekova dužnost ostvaruje se na način čovjekove zahvalnosti Bogu.
Praktički, Kurʼān počinje jednom himnom zahvalnosti Bogu:
َعالمين الْ ِّب َر ِه ِللَّ ُد ْم َح الْ
“Hvala Bogu, Gospodaru svih svjetova!“4
“All praise is due to God, the Lord of the Universe...“5
Prema cjelini Kurʼāna, budući da je stvaranje čovjeka izvan moći čovjeka, to onda znači da svoju postalost čovjek duguje stvoriteljskom činu Božijem. Upravo u tom stvoriteljskom činu Božijem koji je podaren čovjeku kao nešto svrhovito, smisleno, razložno i umom obrazloživo, u tom Božijem stvoriteljskom činu u kojem se očituje čovjekova postalost koja je neosporiva, jasno se vidi i razložnost i svrhovitost Božanskog poziva da ljudi vjeruju u Boga (alīmān) i da Mu na toj svojoj ljudskoj postalosti budu zahvalni (al-ḥamd, aš-šukr).
Sa svojih stranica Kurʼān poručuje: Na jednoj strani je Božansko stvaranje stvorenja, a na drugoj strani je zahvalnost stvorenja Bogu na tome što ih je On stvorio. Ukratko, to dvoje u Kurʼānu se podrazumijeva, ili izrijekom spominje, kao povezano, neodvojivo. Naime, sūra Oni koji pušu/aḏ-Ḏāriyāt (51:56) proglašava:
ِن ُدو ُب َيع ِل َّل ِإ َس ِلن َوا َّن ِج الْ ُت ْق َخلَ َما َو
4 Ktǀaranje KnjiŐeͬal-Fātiḥa, 1:1. 5 The Quran, translated by Maulana Wahiduddin
Khan, p. 1.
“A džine i ljude stvorio sam [Ja Bog] samo zarad toga da Meni [Bogu] robuju!“
“I created the jinn and mankind only so that they might worship Me!“6
S jedne strane je stvaranje (ḫalq), a s druge strane je iskazivanje pokornosti Bogu (taʻabbud, ʻibādat) ili iskazivanje štovanja Boga, a, u krajnjemu, to je već vjerovanje u Boga ili al-īmān.
Božanska Riječ Kurʼāna, različitim povodima, podsjeća čovjeka na to da je vjerovanje u Boga čovjekova dužnost prema Bogu. Ali samo realiziranje vjerovanja u Boga kao dužnosti prema Bogu ne smije se odvijati na štetu drugih Božijih stvorenja, ljudi, prirode, flore, faune. (Na primjer, sūra Krava/al-Baqara, 2:205., strogo zabranjuje čovjekovo “uništavanje biljaka i životinja“– al-ḥarṯ wa n-nasl).7 Kurʼān u čovjeku i u čovječanstvu razbuđuje saosjećanje spram svih drugih stvorenja. Tu dolazi do izražaja činjenica da sama stvorenost svega ukazuje na Boga kao Jedinog Stvoritelja. Status stvorenosti povezuje sva stvorenja. A sam čovjek, uzimajući uobzir brojne Božanske darove koje je dobio, svojim īmānom ima obaveze ne samo prema Bogu, već i prema svim stvorenjima: da u Boga kao Stvoritelja vjeruje, a da sa svim stvorenjima prijateljuje!
Ostajući i dalje kod tvrdnje da je vjerovanje u Boga čovjekov dug prema Bogu, ili oduživanje čovjekova duga zahvalnosti prema Bog na darovima kojim je On samim činom stvaranja obasuo čovjeka (i sva druga stvorenja), u Kurʼānu nailazimo, s vremena na vrijeme, na Božanska podsjećanja čovjeka i čovječanstva na taj dug.
U ovom smislu karakteristična je sura Rascjepljenje neba/al-Infiṭār (82:6-8), u njoj se oglašava kako pitanje, tako i opomena, čovjeku, to jest: Šta je to posrijedi pa navodi čovjeka na samo/obmanjivanje u vezi sa Bogom?! (Mā garraka bi rabbika l-karīm?).
Ovo mjesto iz Kurʼāna podsjeća čovjeka na činjenicu njegove stvorenosti (koja je posljedica Božanske moći i odluke - ḫalaqaka). K tome, čovjeka se podsjeća da je on, eto baš taj čovjek, stvoren “skladnim“i “uspravnim“, a sve to, ta sama čovjekova datost u obličju (ṣūrah) u kakvom čovjek jeste – sve to samo po sebi nije posljedica čovjekove volje ili autonomne odluke, iako se čovjek često usudi da se osovi na svoje noge i
6 The Quran, translated by Maulana Wahiduddin Khan, p. 400.
7 “А когда он отвернется, то ходит по земле, чтобы распространить там нечестие и погубить и посевы и потомство, - а Аллах не любит нечестия!“Перевод Корана,
Крачко́вский, str. Ϯϰ. gordo pomisli da je sve to pri njemu – njegovo!
Naprotiv, poruka Kurʼāna je da je čovjek stvoren, da u to treba vjerovati, da treba zaumiti da je takvim stvorenim sam sebe zatekao. Čovjek je kao takav sam sebi darovan, podaren. Ali, iz toga slijedi da čovjek treba brižno paziti “u šta će sve samoga sebe potrošiti“. Na jednom mjestu (Pokriveni/al-Muddaṯṯir, 74:38) Božanska Riječ Kurʼāna obznanjuje da “sam čovjek jeste zalog svoga činjenja i djelovanja“:
رهينة كسبت بما نفس َْ كل
“Всякая душа - заложница того, что она приобрела.“8
Ovakvih mjesta, uz različito oslovljavanje motiva i uz različita nuđenja sadržaja, ima na nekoliko mjesta u Kurʼānu.
Stoga ovaj odlomak sure Rascjepljenje neba/al-Infiṭār (82:6-8) sam po sebi uobziruje odgovor na pitanje “Zašto vjerovati u Boga?“:
ِم ِري َك ْل ا َك َربِّ ِب َك َّر غَ َما ُن َسا ِلن ا َها أيُّ ي
فعدلك ََ فسواك خلقك ََ الذي
بك َكَّ ر شاء ما صورة أي في
“O čovječe, šta te obmanjuje glede tvoga Gospodara plemenitoga,
Koji te je stvorio, i skladnim i uspravnim te učinio, i u obličju kakvom je htio tebe je sastavio?“
“О человек, что соблазняет тебя в Господе твоем щедром, который сотворил тебя, выровнял и соразмерил, в таком виде, как пожелал, тебя устроил!“9
I na ovom mjestu nahodi se podsjećanje čovjeka (kojeg ovdje Kurʼān oslovljava u jednini!) da je prema Bogu dužan odužiti veliki dug zahvalnosti sa svoje strane, dug kojim priznaje sebe kao stvorenje i Boga kao Stvoritelja. Vjerovanje u Boga ovdje se može posve slobodno protumačiti i kao zahvaljivanje Bogu na datom poretku stvaranja na koji čovjek, kad je posrijedi upravo on sām kao ʼgo čovjek i gola kožaʼ, nije mogao utjecati.
Ima redaka u Kurʼānu koji su dati na način jedne zamolbe čovječanstvu i ljudstvu da prihvati činjenicu svoje stvorenosti. Sura Događaj/ al-Wāqiʻa (56:57) kao da ovom zamolbom podsjeća čovječanstvo na sljedeće:
تصدقون ُِّ فلول َََْ ُكم خلَقنا َْ نحن َُْ 8
Перевод Корана, Крачко́вский, str. ϰϭϮ.
9 Перевод Корана, Крачко́вский, str. ϰϮϰ.
“A Mi [Bog] vas [čovječanstvo] stvaramo, pa zašto [onda] ne vjerujete?!“10 Ovdje spomenuti Božanski čin stvaranja (ḫalq), formuliran i kao jedna opomena, na čovjekovoj strani traži čin pristajanja ili odazivanja toj istini (ṣidq).
Na taj način vjerovanje u Boga pomalja se i kao jedan oblik predočavanja istine o svijetu. Prema Kurʼānu, vjerovati u Boga znači pristajanje na Boga kao Istinu cjelokupnog poretka Stvarnosti. Bog jeste Onô Sveobuhvatno koje svemu stvorenome, naročito čovjeku i čovječanstvu, daje smisao i razložnost za ono pitanje “rašta sve ovo?“
3. Vjerovanje u Boga kao potraga za smislom
bivstvovanja
“Rašta sve ovo“u Kurʼānu se posredno oslovljava. Ljude se nagovara da poranjaju u Kurʼān (yatadabbarūna al-qurʼān) pa da raskriju to “rašta sve ovo“? Pa iako Kurʼān tako usrdno nagovara čovječanstvo da po/vjeruje u Boga, iz cjeline Kurʼāna doznaje se da vjera u Boga pred čovjeka nije stavljena kao moranje niti kao prisila (usp. Krava/al-Baqara, 2:256).11
الدين ِِ في إكراه َََِْ ل
Lā ikrāha fī d-dīn.
“There shall be no compulsion in religion...“12
“Нет принуждения в религии.“13
Štaviše, iz cjeline Kurʼāna doznaje se da vjera u Boga na način prisile ne bi imala nikakvog smisla. Pogled Kurʼāna na Boga i čovječanstvo nije pogled na čuvara logora, s jedne, i na logor u koji je satjerano svekoliko čovječanstvo, s druge strane!
Upravo iz ovog razloga mnoge stranice Kurʼāna pomaljaju nam se kao raskošni grozdovi riječi koji čovjeka oduševljavaju za vjeru u Boga, ali koji ga ne prisiljavaju na vjeru. Ovdje dolazimo do kurʼānskog predstavljanja svijeta i svjetova kao jednog neizbrojivog skupa znakova ili znamenja (āyāt - .)آيت U ovom pogledu sūra Rimljani/ar-Rūm (30:2025; 30:46) izdvaja se kao ona koja cijeli svijet sagledava kao jedan živi i razvijajući prizor Božanskih Znakova. Naravno, to znakovlje Božije dato je da ga se posmatra, da se iz njega uzima poruka, da se ono saznaje, da se i posredstvom njega dođe do
10 “We have created you: why then do you not accept the truth?“The Quran, translated by MauͲ lana Wahiduddin Khan, p. 412.
11 Usp. Kraǀaͬal-Baqara, 2:256.
12 The Quran, translated by Maulana Wahiduddin Khan, p. 259.
13 Перевод Корана, Крачко́вский, str. ϯϭ. smisla čovjekove esencije i egzistencije. Prema Kurʼānu, samo u Boga se vjeruje, a Božije Znakovlje je tu da se iz njega uzima spoznanje, osvjedočenje i znamenje o porijeklu svega, o smislu Sveobuhvatnoga.
Kurʼān vrlo strogo upozorava protiv toga da se Božansko Znakovlje divinizira, da se ono idolatrizira. Sūra Objašnjenje/Fuṣṣilat (41:37) obznanjuje da su “među Božanskim znakovima noć i dan, Sunce i Mjesec!
“[O ljudi!] Ne klanjajte se ni Suncu, ni Mjesecu!
Ničice padajte samo Bogu koji je sve njih stvorio!“
والقمر َوالشمس َوالنَّهَاُر ُل اللَّْي ِه آَيِت ْن َوِم
ِذي الَّ ِه ِللَّ ُدوا ُج ْس َوا ِر َم َق ِللْ َل َو ِس ْم َّش لل ُدوا ُج ْس ت ل
َخلَقهُن
“Из Его знамений - день и ночь, солнце и луна.
Не поклоняйтесь солнцу и луне, а поклоняйтесь Аллаху, который сотворил их...“14
Na ovaj način vidljivo je da ove poruke Kurʼāna vjeru u Boga objašnjavaju ʼprirodnoʼ, to jest sama priroda, svi svjetovi, na svoj način posvjedočuju Boga, to čine iz same svoje stvorenosti, iz svoga bivstvovanja kao takvog. S druge strane, čovjekova je privilegija da svoje vjerovanje očituje iz svoga pristanka, iz svoje slobode. Sama priroda, svi svjetovi, čovjeku mogu pomoći da posredstvom njih, ali i svoje ljudske prirode, u svome vjerovanju pronađe smisao i svrhu. Kao i znanje o svome ljudskom položaju u Kosmosu.
Recimo na kraju ove crtice da Božanska Riječ Kurʼāna podsjeća čovjeka na to da imaju dvije vrste horizonata ili obzorja (al-āfāq), vanjski i unutarnji. Svi ti horizonti razbuđuju vjeru u Boga, sva ta obzorja daju smisao čovjekovom životu, kao i dragocjena znanja o položaju čovjeka usred svijeta u kojem se našao. Sūra Objašnjenje/Fuṣṣilat (41:53) oglašava:
ُفسهِم أَن َوِفي ِق اْلفَا ِفي َيتنَا آ ْم ِه ِري َسنُ
ُّق َح الْ ُه أَنَّ ْم لَهُ َن يتبَيَّ ٰى حتَّ
“Mi [Bog] ćemo čovječanstvu pokazivati Znakove Naše
u prostranstvima obzorja (prostranstvima svemirskim), i u njima [ljudima] samim, sve dok im jasno ne bude da je on [Kurʼān] istina!“
Ovim se čovjeku poručuje da vjerovanje u Boga znači i saznavanje istine o Postojanju, o svim svjetovima.
(...)
14 Перевод Корана, Крачко́вский, str. ϯϯϰ.