Zatočenici GEOGRAFIJE

U ovom trenutku traje agresija Rusije na Ukrajinu. U tom kontekstu predstavit ćemo analizu ruske geopolitike koju je izložio Tim Marshall u knjizi „Zarobljenici geografije: deset mapa koje vam govore sve što treba da znate o globalnoj politici“(Beograd: Laguna, 2019) koja je izvorno na engleskom jeziku objavljena 2015. godine. Autor objašnjava kako geografija, odnosno geografski položaj zemlje, rijeke, mora, planine, pustinje, glečeri itd. određuju strateške međunarodne odnose velikih zemalja i velikih sila. Ideologije mogu doći i proći, ali geopolitičke činjenice traju.

Poznata tvrdnja Sir Halforda Mackindera (1861-1947), jednog od osnivača geopolitike, glasi: “Onaj ko vlada istokom Evrope, vlada ‘srcem svijeta'; ko vlada ‘srcem svijeta' vlada Svjetskim ostrvom (Euro-Azijom); ko vlada Svjetskim ostrvom, vlada svijetom. Mackinder je pod heartlandom (srce svijeta) smatrao ogroman prostor koji se proteže od Baltika na sjeverozapadu do Karpata na jugozapadu, preko Kavkaza i Hindukuš planina na jugu i Altajskih planina ja jugoistoku do Istočnog sibirskog mora na sjeveroistoku. Dakle, u središtu Mackinderova geopolitičkog „srca svijeta“nalazi se Rusija, odnosno srednja Azija. Naravno, ne misle svi kao Mackinder, i ne misle da njegov silogizam ima presudan značaj za međunarodni poredak.

Opisujući Rusiju, Churchil je rekao da je ona “zagonetka uvijena u misteriju unutar enigme”. Marshall naglašava da je Rusija najveća zemlja, koju Ural dijeli na evropski i azijski dio. Zapadnu Rusiju čini istočni dio Sjevernoevropske ravnice koja se prostire preko Ukrajine, Poljskoj, preko sjeverne Njemačke, Holandije i Belgije pa sve do sjevera Francuske. Istočno od Urala je Sibir, koji se praktično produžava ka dalekom istoku do Beringova mora i Tihog okeana. Ovaj autor ističe da stoljećima Rusi s oprezom gledaju na Sjevernoevropsku ravnicu, zato što ona omogućava prodor iz Evrope u Rusiju. Iako se nameće pitanje ko bi uopće želio napasti Rusiju, ruski stratezi ga ne smatraju besmislenim. U prethodnih pet stoljeća iz Evrope su napadani nekoliko puta. Poljaci su Rusiju napali preko Sjevernoevropske ravnice 1605. godine, Šveđani pod vođstvom kralja Karla XII 1708. godine, Francuzi pod Napoleonom 1812. godine i Nijemci dva puta, u oba svjetska rata, 1914. i 1941. godine. Od Napoleonove invazije 1812. do 1945. godine, uključujući Krimski rat i dva svjetska rata, Rusi su se borili na Sjevernoevropskoj ravnici i oko nje u prosjeku jednom u svake tri-četiri decenije.

Poslije disolucije Sovjetskog Saveza, Rusi sa zebnjom posmatraju kako im se NATO približava ulazeći u zemlje koje su prije nekoliko decenija bile u sastavu Sovjetskog Saveza ili su bile pod njegovom kontrolom: Češka, Mađarska, Poljska, Bugarska, Estonija, Latvija, Litvanija, Rumunija, Slovačka i Albanija. Rusija, poput svih velikih sila, razmišlja stotinu godina unaprijed i o tome šta joj se može za to vrijeme dogoditi.

Rusija, kao ideja, potiče iz 9. stoljeća i labavog saveza istočnoslavenskih plemena poznatog kao Kijevska Rusija, koja se prostirala duž rijeke Dnjepar. Usljed najezde Mongola, ruska prijestolnica je premještena u Moskvu koja je također nezaštićena prirodnim preprekama, kao što su planine ili velike vodne površine. Nakon što je stupio na prijestolje, Ivan Grozni je krenuo u osvajanja teritorija. Proširio je teritoriju do Urala na istok, do Kaspijskog jezera na jug i sjeverno do Arktičkog pojasa. Kasnije se Rusija proširila na istok iza Urala. Time su Rusi imali djelimičnu prirodnu zaštitu i zaleđe, odnosno strategijsku dubinu, gdje su se mogli povući u slučaju invazije. Petar Veliki je započeo širenje Rusije ka zapadu, što je nastavila Katarina Velika. Širenje je nastavljeno dok nije zauzet prostor Ukrajine i veći dio prostora baltičkih zemalja, odnosno do Karpata na jugu. Konačno, granice Rusije su proširene do Tihog okeana. Rusi su imali veliki prsten oko Moskve, od oblasti Baltika i Ukrajine do Karpata i Crnog mora, Kavkaskih planina i Kaspijskog jezera, i preko Urala stizao opet do Arktičkog kruga. U 20. stoljeću komunistička Rusija je stvorila Sovjetski Savez koji se poslije Drugog svjetskog rata protezao doslovno i posredstvom satelitskih država od Tihog okeana na istoku do Berlina na Zapadu, od Arktika na sjeveru do Afganistana na jugu. Bio je vojna, politička i ekonomska supersila čiji je jedini suparnik bila SAD.

Rusija je duplo veća od SAD ili Kine, pet puta veća od Indije, a sedamdeset puta veća od Velike Britanije, ali ima srazmjerno mali broj stanovnika – oko 140 miliona. U azijskom dijelu Rusije živi svega 22 procenta njenog stanovništva. Zbog toga postoji pretpostavka da bi Kina mogla kontrolisati dijelove Sibira u budućnosti, ukoliko se nastavi smanjivanje broja Rusa i useljavanje Kineza, što je jedan od razloga za oprez u saradnji Moskve sa Pekingom.

Nedostatak morskih luka na toplim morima oduvijek je bio slaba tačka Rusije, a luka je za nju strateški jednako važna kao i Sjevrnoevropska ravnica. Rusija je tu u nepovoljnom položaju. Petar Veliki je u svome testamentu 1725. godine savjetovao svoje nasljednike da se “približe što je moguće više Konstantinopolju i Indiji. Ko tu vlada biće istinski vladar svijeta. Samim time stalno izazivajte ratove ne samo sa Turcima već i u Perziji…Probijte se sve do Perzijskog zaliva, idite čak do Indije”, govorio je ruski car.

Države bivšeg Sovjetskog Saveza, uz još neke države nekadašnjeg Varšavskog pakta, sada se mogu svrstati u tri grupe: neutralne, prozapadno opredijeljene i proruski orijentisane. U prvoj su grupi Uzbekistan, Azerbejdžan i Turkmenistan. Prozapadno su orijentisane Ukrajina, Gruzija i Moldavija. U ovoj skupini su još i članice bivšeg Varšavskog pakta – Poljska, Latvija, Litvanija, Estonija, Češka, Bugarska, Mađarska, Slovačka, Albanija i Rumunija, sve članice NATO-a. U proruskom taboru su Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan, Bjelorusija i Armenija.

Dok je u Kijevu bila proruska vlada, Rusi su bili sigurni da će njihova neutralna zona ostati netaknuta i čuvati Sjevernoevropsku ravnicu. Opcija u kojoj bi Ukrajina mogla ugostiti mornaričku bazu NATO-a, očito neprihvatljiva je za Moskvu. Dok je predsjednik Ukrajine Viktor Janukovič balansirao između Brisela i Moskve, bio je prihvatljiv za Moskvu. Kada je bio pred potpisivanjem velikog trgovinskog ugovora sa EU, koji je kasnije mogao dovesti Ukrajinu do članstva u EU, Vladimir Putin je počeo vršiti pritisak, jer za elitu ruske vanjske politike članstvo u EU je prikrivena kandidatura za NATO, što oni smatraju neprihvatljivim. Nakon pritisaka iz Kremlja, Janukovič je odustao od EU i okrenuo se Moskvi. Nakon toga su uslijedili protesti i došlo je do njegovog svrgavanja sa vlasti i formiranja prozapadne vlade. To je Putin iskoristio kao povod da Rusija okupira Krim. Ovladavanje lukom Sevastopolj je pravi razlog okupacije jer je ona za njih od strateškog značaja. Svakako, treba imati u vidu i to da je Kremlj donio zakon koji obavezuje vladu da zaštiti “etničke Ruse” u svim zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza u slučaju kada procijeni da su ugroženi, što ruska vlada pred domaćom javnošću iskorištava kao izgovor za provođenje svojih imperijalnih namjera i napad na Ukrajinu.

Još jedan strateški problem za Rusiju je taj što u slučaju rata njena mornarica ne može izaći niti iz Baltičkog mora, jer je moreuz Skagerak pod kontrolom članica NATO-a Norveške i Danske, kao i prolaz GIUK pod kontrolom Ujedinjenog Kraljevstva. Sada je Rusija svoje probleme pokušala riješiti napadom na Ukrajinu, s ciljem uspostavljanja marionetskog režima i širenja sigurnosnog prstena na svojoj granici.

Kada je Rusija anektirala Krim, nijedna Zapadna zemlja nije ništa bitno poduzela kako bi Ukrajina zaštitila svoju teritoriju koja je površinom veća od Belgije. Pojedini autori, s dozom cinizma, ističu kako su mnogi na Zapadu odahnuli što Ukrajina nije u NATO-u, jer bi morali vojno intervenisati. Ukrajinsko rukovodstvo je moglo znati, ističe Marshall, da “ako niste u NATO-u, Moskva je blizu, a Vašington je veoma daleko.”

Ruske akcije u ratu sa Gruzijom 2008. godine bile su poruka NATO-u da njegovo daljnje približavanje nije prihvatljivo za Rusiju, jednako kako je NATO poslao poruku Rusiji da će braniti svaku svoju članicu, šaljući u ljeto 2014. godine borbene avione u baltičke zemlje i pripremajući vojne vježbe sa Poljskom. To je bio signal da je NATO spreman da se bori, jer ako to ne bi uradio bio bi beskoristan. Ta poruka je važna prije svih za baltičke zemlje, jer bi Rusija mogla koristiti svoj zakon o zaštiti “etničkih Rusa” u baltičkim zemljama kako bi intervenirala.

U Estoniji i Latviji je svaki četvrti stanovnik etnički Rus, a u Litvaniji živi 5,8 procenata etničkih Rusa. U tim zemljama već postoje formirane političke stranke koje zastupaju taj dio stanovništva i služe kao poluga za vršenje utjecaja Moskve na tamošnje prilike.

Rusija gleda još i na Moldaviju kao državu koja bi, u viđenju moskovskih stratega, morala biti neutralna, ako već nije njen saveznik. Zbog toga mnogi upozoravaju da, ako Rusija sada ostvari svoje ciljeve u Ukrajini, sljedeća će na meti biti Moldavija. Rusi imaju veliki utjecaj u moldavskoj oblasti Pridnjestrovlje, dio Moldavije istočno od rijeke Dnjestar, koja se graniči sa Ukrajinom. Staljin je u tu oblast naselio veliki broj Rusa, jednako kao što je uradio i na Krimu. U Pridnjestrovlju danas živi do pedeset procenata stanovnika koji govore Ruski i koji su orijentisani ka Rusiji. Kada je Moldavija stekla nezavisnost 1991. godine, prorusko stanovništvo se usprotivilo i poslije kraćih borbi proglasilo Republiku Pridnjestrovlje.

Rusija ima slične zahtjeve u pogledu Gruzije, još jednog svog susjeda, čije je oblasti Abhaziju i Južnu Osetiju već stavila pod potpunu kontrolu. Iako Gruzija traži članstvo u NATO-u, ovaj savez oklijeva je primiti upravo zbog oštrog protivljenja Rusije, odnosno kako bi izbjegli sukob sa njom.

Međutim, najmoćnija ruska sredstva vanjske politike su plin i nafta. Što država ima bolje odnose sa Kremljom, manje plaća za energente. Finska je postigla najbolje cijene od svih baltičkih zemalja. Zbog takve situacije i poluzavisnosti od ruskih energenata, mnoge evropske zemlje nastoje da osiguraju dopremanje plina iz drugih destinacija i da se postepeno oslobode te zavisnosti.

Oko 25 procenata plina i nafte koje Evropa koristi dolazi iz Rusije. Slovačka, Finska, Estonija i Latvija u potpunosti zavise od ruskog plina. Češka, Bugarska i Litvanija 80 procenata, Grčka, Austrija i Mađarska oko 60 procenata, dok polovina plina koji se troši u Njemačkoj dolazi iz Rusije.

Iako je plan o izgradnji skladišta za tečni prirodni plin (LNG), koji bi se dopremao iz SAD, aktuelan nekoliko godina, nema nikakve sumnje da će sadašnji rat Rusije protiv Ukrajine ubrzati realizaciju tih planova u cilju oslobađanja evropskih zemalja zavisnosti od ruskih energenata. Tečni plin neće u potpunosti zamijeniti ruski plin, ali će sigurno otkloniti trenutnu ranjivost evropskih zemalja zbog velike zavisnosti od ruskog plina. Zato Rusija gleda prema Kini kao alternativnom kupcu. Od 2019. godine Rusija u Kinu isporučuje plin preko Sibira, za što su postigli tridesetogodišnji sporazum. To joj donosi olakšanja zbog buduće manje zarade od plina isporučenog Evropi, ali i stanovite zebnje zbog mogućeg širenja kineskog utjecaja u Sibiru.

U ovom trenutku je teško pretpostaviti kako će se okončati agresivni rat Rusije protiv Ukrajine, ali je sigurno da će geografija i dalje imati važnu ulogu u ruskoj vanjskoj politici, kao što je ima u politici i drugih velikih sila.