Vratimo džamijama njihove najljepše ukrase
U susret ramazanu
Bliži nam se najodabraniji mjesec, vrijeme posta i ibadeta te neizmjerne Allahove milosti i bereketa. Hvala Bogu, ove godine u drugačijim okolnostima od prethodna dva ramazana kada nam je pristup džamijama i zajedničkim namazima bio ograničen pa nismo mogli osjetiti onu ramazansku atmosferu na koju smo navikli prije pandemije: zajedničke iftare, pune džamije, razne ramazanske aktivnosti, mukabele, druženja i zikr do samog sehura i sl.
Konačno nam blagoslovljeni mjesec dolazi u koliko-toliko normalnim okolnostima, barem što se tiče ograničenja i mjera uzrokovanih pandemijom. Ipak, naša briga da će nam džamije i ovoga ramazana biti poluprazne je potpuno opravdana. To možemo naslutiti na osnovu sadašnjeg stanja u našim džematima, u domovini i u dijaspori. Dnevni namazi, druženja, predavanja, vjerski programi, sve je mnogo manje posjećeno nego što se očekivalo – i to kada se konačno možemo vratiti u naše džamije i džematske prostorije.
Da li se radi o tome da nam ipak treba malo više vremena, možda smo nesigurni ili strahujemo još uvijek? Ili smo se, ne daj Bože, previše otuđili od džamije, od džemata i jedni od drugih? Da li smo prešli u stanje komfornosti, zadovoljni da putem društvenih mreža pratimo poneko vjersko predavanje ili ramazansku mukabelu – sami, u udobnosti svojih domova, ne želeći da to promijenimo? Da li smo zamijenili prisustvo u džamiji online prisustvom?
Zajednica, džemat, je jedan od veličanstvenih principa naše plemenite vjere. Poslanik a.s. kaže: “Allahova pomoć je uz zajednicu”. (Tirmizi)
U toku svog života, Muhammed, a.s., je često naglašavao vrijednost zajednice i džemata i podsticao na zajedničko obavljanje namaza, sugerišući da namaz u džematu za svakog vjernika ponaosob vrijedi 27 puta više nego kada ga obavi samostalno (Buhari). Jedan od razloga tolike vrijednosti jeste i što nas taj zajednički ibadet zbližava i povećava ljubav jednih prema drugima, u ime Allaha, dž.š. Da bi se ovaj princip ukorijenio u dušama muslimana, propisano je zajedničko obavljanje i nekih drugih ibadeta, poput hadža i džuma-namaza, naprimjer.
Poslanik, a.s., se upravo zbog te vrijednosti i plemenitog cilja trudio da svi njegovi sljedbenici osjećaju ljubav prema džamiji i džematu. Čak i majkama sa malom djecom koja su plakala je, skraćujući namaz, dao na znanje da su dobrodošle u džemat. Umjesto da nekoj majci kaže kako njeno dijete ometa namaz drugih i kako bi možda trebala razmisliti o tome da ne dolazi u džemat dok joj djeca ne odrastu, on je skratio namaz da bi ona znala važnost svog prisustva u džamiji, u džematu. Dao joj je do znanja da je i ona cijenjen član zajednice te da njen duhovni rast i razvoj ne moraju ispaštati jer ima malo dijete. Radije bi skratio namaz nego da žene s djecom ne dođu.
Zbog toga je to bila zajednica duhovno jakih muškaraca i žena. Samo tako su mogli odgajati snažne i uspješne naredne generacije muslimana koje su dale maksimalan doprinos širenju islamske vjere te nauci i dobrobiti čitavog čovječanstva.
Zajedništvo, zbližavanje te međusobna ljubav i uvažavanje, doprinose boljoj budućnosti svih ljudi. To osnažuje porodicu, džemat, zajednicu i, konačno, cijelu državu. Takav ambijent skupova ljudi, socijalna bliskost i kontakt, odlikuje upravo Božije kuće. Džamija, dakle, može i treba biti mjesto odakle polazi pozitivna promjena u društvu, centar naše sreće i uspjeha na oba svijeta.
Materijalne konstrukcije bez ljudi u njima su propale investicije. Najljepši ukras džamije je upravo njen džemat. Poslanikova džamija je bila mala, jednostavna i skromna. Nije imala ukrašene zidove, klima uređaje, niti udobne tepihe, ali su se na poziv mujezina svi odazivali, i mladi i stari, i muškarci i žene, i bogati i siromašni.
Ramazan je posebna blagodat koja donosi čistoću srca i duše. Prilika da se otvorimo jedni prema drugima i da se kroz zajednički ibadet u našim lijepim džamijama približimo i povećamo prisnost. A to nam je najpotrebnije u ovom vremenu punom straha i neizvjesnosti, virusa i bolesti te političke nestabilnosti kada sve više zaboravljamo jedni na druge. Sada nam je, više nego ikada, potrebno da otvorenih ruku i srca pokušamo da se – vraćajući se Allahu i našim džamijama – vratimo sebi i jedni drugima, da crpimo tu duhovnu energiju iz Božije kuće, iz namaza i posta u mjesecu Allahove milosti koja će nas okrijepiti i dati nam snage za životna iskušenja. Zajednički se lakše podnose poteškoće i do rezultata uspješnije dolazi zajedničkim naporom cjeline – džemata.
Ako smo prethodna dva ramazana mi plakali za našim džamijama, ne dozvolimo da one sada plaču za nama!