‘Svjesno razdvajanje’ vehabizma i Saudijske Arabije
Svjesno razdvajanje sekte i države nastajalo je godinama, ali do njega je došlo jer država više ne zahtijeva priklanjanje ionako praznoj ideologiji.
Na istaknutom podcastu prije dvije godine, saudijski akademik je govorio o potrebi ponovnog pisanja historije svoje zemlje odvajanjem priče o državi od borbe protiv neislamske prakse pokrenute uspostavljanjem plemensko-religijskog saveza između Muhammeda bin Sauda i Muhammeda ibn Adb al-Wahhaba 1744. godine. Dokle god su ove dvije priče povezane, tvrdio je Khaled al-Dakheel, Saudijce guši vehabizam i u zemlji i u inozemstvu. Dakheel, čija je knjiga o ovoj temi donedavno bila zabranjena, rekao je da bi Saudijci trebali naglasiti da je Kraljevina uspostavljena sedamnaest godina prije nego što je vehabizam stupio na političku scenu. Po njegovim riječima, kazanim saudijskom podcasteru Abdulrahmanu Abumalihu:
“Pogrešno smo pisali državnu historiju, što je nažalost razlog zašto većina Saudijaca ne poznaje historiju saudijske države ili Arapskog poluostrva. Sve ste to sveli na politeizam. Rekli ste ljudima da je cijela priča o politeizmu: Šejh Muhammad ibn Abd al-Wahhab je došao kako bi se borio protiv politeizma, Muhammed bin Saud mu se pridružio, te su se zajedno borili protiv politeizma... Tim činom, spriječili ste rast države. Umjesto toga, trebali bismo podučavati o historiji države, koja je opširnija od toga. Nismo učili historiju naše države; samo su nas učili riječima Ibn Ghannama i Ibn Bishra (biografa vehabizma) i to još uvijek radimo.“
Uklanjanje vehabizma
Dakhilove revizionističke primjedbe protiv vehabizma nisu bile naročito rijetke za saudijske intelektualce. Međutim, razgovor o potrebi ponovnog razmatranja historijske veze je značajan, a malo je vjerovatno i da se desio spontano. Započeo je u pozadini dosad neviđenih izjava i poteza koje je napravio prijestolonasljednik, Mohammed bin Salman, ili MbS, koji uključuju ulogu vehabizma u zemlji, od obuzdavanja vjerskih vođa do najave inicijativa za reviziju i ažuriranje vjerskih tekstova.
Posljednji od takvih poteza za marginalizaciju vehabizma je postavljanje novog zvaničnog datuma za obilježavanje osnivanja saudijske države (“youm al-ta'sees” na arapskom) 22. februara, pored uobičajenog nacionalnog dana (“al-youm al-watani”) 23. septembra. Nacionalnim danom u septembru obilježava se formiranje nacije pod imenom Kraljevina Saudijska Arabija 1932. godine, dok se novim datumom slavi osvajanje Dirije od strane Muhameda bin Sauda, koji se danas naširoko spominje kao “utemeljiteljski glavni grad” 1727. godine. Novi datum označava službeni početak nove dinamike na koju je Dakheel pozivao.
Ono što ovu priču čini značajnijom od jednostavne političke odluke da se ponovno ispiše nacionalni narativ je to što sudbina vehabizma više ne ovisi o Saudijskoj Arabiji, kao što i interesi Saudijske Arabije više nisu povezani s vehabizmom. Propadanje vehabizma kao pokreta se dešava godinama, a ovo je donekle povezano s političkom promjenom koju je potaknuo bin Salman - ali samo u određenoj mjeri. Ovaj nazadak je bio i prije njega i dogodio bi se bez ovih političkih promjena, iako ne istom brzinom ili isto tako tiho. Ova razlika je važna, jer znači da su drugi faktori pridonijeli opadanju moći vehabizma kako u Kraljevini tako i u široj regiji, a upravo to unutarnje propadanje i okolno okruženje čine današnje nevolje vehabizma dubokim i trajnim.
Sadašnje prijestolonasljednikovo uklanjanje vehabizma bilo je dio dvosmjerne kampanje koju su on i prethodni kralj vodili protiv šireg islamizma, kada su se krenuli pozabaviti novim problemima u posljednje dvije decenije. Umnogome je propadanje vehabizma prvenstveno jedna nenamjerna posljedica borbe saudijskog vodstva protiv neprijateljskih islamističkih i džihadističkih snaga u zemlji.
Bin Salman je bio brutalan i direktan s Muslimanskim bratstvom: zatvarao je vjerske vođe povezane s grupom i zalagao se za nacionalni narativ koji ih je označio kao stranu ideologiju. Muslimansko bratstvo je egipatsko, tako je išla priča; sururizam, hibrid selafizma i političkog islama, je sirijski; još jedan dio selefizma koji u velikoj mjeri bio inspirisan vehabizmom, ali povezan sa sirijsko-albanskim vjerskim vođom Muhammadom Nasirudinom, također je odbačen kao uvezen. S vehabizmom, jedinom neporecivo domaćom islamističkom ideologijom, slijedio je drugačiji i postepeni pristup pacifikacije i neutralizacije doktrine. Njegova kampanja započela je nagovještajima, koji su se vremenom intenzivirali da bi prošle godine nedvosmisleno proglasio kako Kraljevina ne bi trebala biti vezana za jednu osobu ili ideologiju.
Na neki način, sadašnji saudijski prijestolonasljednik radi vehabizmu ono što je njegov djed i osnivač “treće saudijske države” Abdulaziz ibn Saud radio s bivšim saveznicima 1929. Godinama ranije, nomadska i radikalna beduinska plemena poznata kao Ikhwan Min- Ta'-Allah (braća onih koji su bili poslušni Bogu) usprotivili su se ibn Saudu i nastavili s napadima na Irak, Jordan i Kuvajt, u ime širenja istinske i čiste poruke islama i osvajanja nevehabijskih zemalja. Ibn Saud je na koncu sproveo kampanju protiv ovih plemena i porazio ih u bici kod Sabille (ili Sbale) u proljeće te godine, a zatim odlučno u januaru 1930. Pripadnici plemena su se predali, a njihova pobuna je uništena. Neki od njih su bili apsorbirani u ono što je kasnije postalo Nacionalna garda.
Vanjski i unutarnji izazovi
Pokret je gotovo izumro, osim jednog očajničkog pokušaja da se zauzme Velika džamija u Mekki tačno pola stoljeća kasnije od strane Juhaymana al-Otaybija, jednog od potomaka vođe pobunjenika. Otaybijevo zauzimanje džamije okončano je 1979. godine, ali nije prošlo bez trajnog utjecaja na politiku. Ta nova pobuna uznemirila je tadašnjeg kralja Khalida bin Abdulaziza i navela ga da popusti vjerskom establišmentu i uspostavi konzervativnu praksu, često nauštrb decenija pokušaja modernizacije s pojavom prihoda od nafte. (Drugi geopolitički događaji kao što su iranska revolucija i sovjetska invazija na Afganistan 1979. jednako su pridonijeli novoj politici.) To je također značilo da je kraljevstvo u velikoj mjeri tolerisalo i vehabijske i islamističke aktiviste, posebno tokom 1980-ih. Ovo državno popuštanje od strane kralja Khalida i njegovih nasljednika bin Salman često navodi kao svojevrsnu prepreku u zalaganju za otvaranje zemlje i obračun s ekstremistima. Bin Salman se nosi s nekim istim prijetnjama pred kojima je njegov amidža pokleknuo prije gotovo pola stoljeća, a njegov djed okončao pola stoljeća prije toga.
Savremeni vehabizam se počeo suočavati s unutarnjim i vanjskim izazovima
uporedo sa sve većom upletenošću džihadističkih ideologija u regionalne ratove, s usponom satelitskih kanala, kao i tehnologije, te porastom broja mladih u kasnim 1990-im i početkom 2000-ih godina. Prije toga, vehabije su imale koristi od jednostavnosti, čistoće i jedinstva svoje poruke: povratak ranim generacijama islama i tevhid (monoteizam). Vehabizam je napredovao kada je mogao usmjeriti svu svoju energiju - s gotovo neograničenim resursima - protiv trojstva koje je etiketirao politeističkim ili heretičkim praksama: mističnog toka sufizma, heretičkih ideja naprednih ili umjerenih klerika, te “devijantnih” učenja šiitskog islama i drugih nesunijskih sekti. Puritanska i kategorička priroda njegove poruke bila je privlačna u selima i gradovima širom muslimanskog svijeta. Njegovi su propovjednici imali neizmjerna sredstva za raskošna prozelitska putovanja u Afriku, Bliski Istok, Južnu Aziju, pa čak i Evropu i Sjedinjene Države. Muslimanski iseljenici koji su radili u arapskim državama Perzijskog zaljeva mogli su lahko dobili sredstva za izgradnju džamija u svojim matičnim zemljama. Saudijske ambasade su pratile šiitsku prozelitizaciju i suprotstavljale joj se svom finansijskom snagom koju su imale, osiguranom od saudijske države ili dobrotvornih organizacija.
Jedan mikroskopski pogled na promjene koje su općenito zbrisale saudijski islamizam nedavno je ponudio Sultan Alamer, saudijski učenjak s Univerziteta George Washington. U njegovoj opsežnoj studiji objavljenoj prošlog novembra, Alamer prati intelektualne transformacije u Saudijskoj Arabiji u desetljeću koje je prethodilo Arapskom proljeću 2011. godine, tačnije od 1998. do 2001. On se usredotočuje na uvjete koji su doveli do pojave onoga što Saudijci nazivaju «tayyar al-tanweer” (prosvjetiteljska struja) i zašto je ona kasnije nestala iz javnog života. Tenvirije nisu monolitne, kako piše autor, ali imaju tendenciju odstupanja od islamizma i vehabizma u zalaganju za moderne vrijednosti i nesektaštvo. Uključuju širok raspon ličnosti, od Mansour al-Nogaidana, bivšeg islamiste koji je postao toliko sekularan da je na TV-u izjavio da mu je humanost postala jedina religija, a zatim napustio Kraljevinu i usvojio novo državljanstvo u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, do Salmana al-Awde, bivše ikone Islamskog buđenja koji je postao poznat po svojim progresivnim vjerskim i društvenim stavovima, a koji je zatvoren 2017. godine zbog izmišljenih optužbi za terorizam, za koje mnogi vjeruju da su zbog njegovog protivljenja saudijskoj i emiratskoj krizi s Katarom te godine, kao i mladog ekonomistu Isama al-Zamila, koji je 2017. zatvoren i osuđen na 15 godina zbog upozorenja na nemire zbog ekonomske politike prijestolonasljednika.
Alamer razmatra dva saudijska stajališta o usponu progresivnih ideja, od kojih jedan okrivljuje “Septembarski zemljotres” (9/11) koji je čitavu islamističku struju izveo na suđenje, što ju je zauzvrat oslabilo i učinilo manje popularnom. Ovo je, prema proislamističkom gledištu koje citira, ostavilo vakuum moći i omogućilo pojavu progresivne struje. Drugo gledište kaže da je progresivni pokret prethodio 11. septembru, posebno počevši od 1998. godine. Taj pokret u nastajanju uključivao je “tiho razdoblje bez napetosti, negativnog utjecaja ili reakcionarnih ideja”, kojim su dominirale revizionističke islamističke ideje koje su se počele udaljavati od radikalnih ideja iz kasnih 1980-ih i 1990ih. Taj kratkotrajni pokret poremetio je 11. septembar.
Alamer tvrdi da je najveći učinak kampanja nakon 11. septembra bio to što su ukinule ono što on naziva “Faisalovom formulom”, pod kojom se misli na saudijsko balansiranje, tj. dopuštanje islamistima da dominiraju javnim prostorom - bilo u obrazovnoj, vjerskoj ili društvenoj oblasti - bez miješanja u političke odluke kao što je odnos sa SADom. Ovaj čin ravnoteže uspostavio je kralj Faisal, koji je želio upotrijebiti islamiste za zaštitu domaćeg fronta, uključujući i protiv širećih ideologija poput komunizma, liberalizma i pan-arabizma oslanjajući se na SAD za vanjsku sigurnost. Formula, koja je postala temelj za suočavanje s prijetnjama nakon 1979., dovedena je u pitanje nakon Zaljevskog rata 1991. godine, a odgovor države prvenstveno je obuhvatao sigurnosne i autoritativne mjere bez ukidanja formule. Tokom tog razdoblja, islamistički aktivisti prvi put u saudijskoj historiji javno su prkosili fetvama koje je izdao službeni vehabijski establišment u korist rada sa SAD-om protiv Sadama Hussaina. Saudijske vlasti poduzele su korake za regulisanje javnog prostora i obuzdavanje povratnog udara. Zauzvrat, islamisti su formirali političku opoziciju u dijaspori, a radikalni elementi su pribjegli nasilju i objavili rat protiv SAD-a. Ipak, ovo razdoblje je uključivalo i pojavu progresivne struje s usponom satelitskih TV kanala, a kasnije i interneta.
A onda se dogodio 11. septembar. Neformalni pakt se raspao, tvrdi Alamer, a progresivci su bili jedno od oruđa koje je politička elita upotrijebila da ga okonča. Drugim riječima, dvojni stubovi Faisalove formule srušili su se s tornjevima blizancima. Kako je to Alamer kazao: “Baš poput grčkih heroja čija slava nije potpuna dok ne umru ispunjavajući svoja najplemenitija djela, ova struja je nestala u trenutku kada je Faisalova formula slomljena.”
Progresivne ideje za budućnost?
Arapsko proljeće predstavljalo je jednu dodatnu dilemu za Saudijsku Arabiju. Dok joj je progresivna struja pomogla da se suprotstavi islamizmu u smislu prava, manjina i društvenih sloboda, ona je također potaknula rasprave o demokratskim idealima i ustavnim promjenama. Pobjeda struje protiv islamizma dogodila se neposredno prije vala narodnih ustanaka koji su zahtijevali demokratske promjene u regiji, što je prirodno navelo Saudijce da zauzmu neprijateljski stav prema ovoj struji.
I dok je politički islam bio meta u ovom razdoblju, pobjednici i gubitnici nisu nužno bili ograničeni na dvije glavne strane borbe. Progresivci su možda oslabili, ali ne prije nego što su konceptualno i ideološki utrli put za nastanak novog pokreta, a svaka reforma uvedena u Kraljevini u posljednja dva desetljeća dogodila se uz njihovu pomoć ili tokom njihovog uspona. Progresivni pokret, suprotstavljen i islamistima i državi, vjerovatno nije izumro. Naprotiv, istovremeno je i latentan i oprezan. Razumljivo je da će svi takvi glasovi pažljivo koračati u trenutnom političkom ozračju obračuna i nedostatka jasnoće, ali korijeni ovog pokreta već postoje i ne moraju se graditi od nule. Anti-islamistički pokret vjerovatno će oblikovati ideološki krajolik u Kraljevini u nadolazećim godinama, dok snage islamizma nastavljaju jenjavati.
I politički islam i vehabizam su oslabili, dok progresivne ideje imaju prostor i budućnost u Kraljevini na način na koji prethodna dva nemaju. Vehabizam nije bio izravna meta državnog rata protiv islamizma, ali se pojavio kao gubitnik iz razloga koji prevazilaze pristup države prema njemu.
Ta privlačnost vehabizma se smanjila sredinom 2000-ih. Njegova dezintegracija je započela ranije, a posebno s napadima 11. septembra, međutim, pokret je i dalje imao koristi od mutne situacije jer je uspon džihadizma u Iraku i Afganistanu održavao na površini ideje poput tevhida. Džihadisti su iznijeli iste slogane, ali je trebalo vremena da se razlike i neslaganja između vehabizma i selefijskog džihadizma (pokreta koji je spojio revolucionarne ideje političkog islama s fundamentalističkim učenjima selefizma i vehabizma) pojačaju u javnosti. Selefijski džihadisti su imali koristi od ideološke infrastrukture ili temelja koje su postavili vehabizam i islamizam, ali su isklesali poseban prostor za sebe, posebno nakon 11. septembra i regionalnih ratova koji su uslijedili. Privlačnost vehabizma još se dodatno smanjila s arapskim ustancima, jer su se njihovi liberalni i radikalni suparnici pridružili sukobima protiv njihovih režima, dok je već fragmentirani i prazni vehabijski establišment čvrsto stajao pri statusu quo.
Konačni dvostruki udarac za vehabije uslijedio je kada su ih njihove saudijske pristaše prestale podržavati i kada je uspon grupe Islamska država 2014. godine usmjerio pažnju na vehabizam i
ekstremizam. Godinama prije nego što je prijestolonasljednik javno progovorio o vehabizmu, bivši kralj Abdullah bin Abdulaziz učinio je nešto bez presedana za jednog saudijskog monarha. Izašao je na nacionalnu televiziju, posjeo glavnu ulemu vehabijskog klera i ukorio ih, u jednoj izjavi o kojoj se naširoko izvještavalo i raspravljalo u Kraljevini. Kazao im je: “Vidim u vama lijenost i tišinu.” U Zaljevu bi se takva neslaganja ili izjave davale iza zatvorenih vrata. Ova sažeta primjedba o njihovoj nesposobnosti da se mobiliziraju protiv nove prijetnje bila je ponižavajuća za visoko cijenjeni i moćni vjerski establišment Kraljevine, odražavajući njegovo razočaranje njihovim slabim odgovorom na Islamsku državu - čiji su se vjerski poglavari nekada školovali pred vehabijama ili su u velikoj mjeri posuđivali iz vehabijske literature - dok je napredovala kroz dijelove Iraka i Sirije nakon što je proglasila historijski hilafet i obećala da će se proširiti na “zemlju dva sveta mjesta” u Mekki i Medini.
(Da budemo pošteni, ovo je bio problem koji su imali mnogi vjerski establišmenti u regiji, budući da su bili sporiji i više pedagoški u načinu na koji su se pokušavali odreći ili se suprotstaviti oštroumnoj i galvanizirajućoj džihadističkoj propagandi. Dvostruki napad liberala i džihadističkih polarnih suprotnosti također je dezorijentirao vehabizam i otežao mu kretanje novim političkim i vjerskim vodama u zemlji i u regiji.)
Osam godina nakon tog rijetkog komentara, bin Salman je borbu poveo mnogo dalje. On je iznio najjasnije primjedbe protiv vehabizma koje je dao jedan saudijski vođa u opširnom televizijskom intervjuu tokom mjeseca ramazana prošle godine, kada se porodice okupljaju oko televizora. Kazao je novinaru koji ga je intervjuirao da Saudijska Arabija nije vezana učenjima ibn Abdu-l-Wahhaba. Čak je i izbor voditelja intervjua bio značajan, jer je Abdullah Al Mudaifer poznat po intervjuiranju bivših ekstremista ili vjerskih predstavnika koji su ublažavali svoje stavove posljednjih godina. Bin Salman je rekao da je naglašavanje učennja utemeljitelja vehabizma ravno obožavanju čovjeka, što bi bilo protivno samom učenju šejha utemeljitelja. Puni odgovor na pitanje voditelja intervjua oštar je i osuđujući prema temeljnim načelima vehabijskog establišmenta:
“Kada se obvezujemo da ćemo slijediti određenu školu ili učenjaka, to znači da obogotvorujemo ljudska bića.“
Da je šejh Muhammad ibn Abdu-l-Wahhab danas s nama i da nas je zatekao kako smo slijepo predani njegovim tekstovima i kako zatvaramo naše umove za tumačenje i pravo, dok ga pri tome obogotvoravamo i pravimo svecem, on bi bio prvi koji bi se tome usprotivio. Ne postoje fiksne škole mišljenja i ne postoji nepogrešiva osoba. Trebamo se baviti kontinuiranim tumačenjem kur’anskih tekstova, a isto vrijedi i za predaje Poslanika.
Ne može se ponovo izmisliti točak. Svijet slijedi jasne zakone koji reguliraju živote ljudi. Naša uloga je osigurati da svi zakoni doneseni u Saudijskoj Arabiji odražavaju sljedeće: … da ne narušavaju Kur’an i predaje Poslanika, jer je Kur’an naš ustav; da nisu u suprotnosti s našim interesima; da čuvaju sigurnost i interese građana, te da pomažu u razvoju i napretku zemlje. Dakle, po tom postupku se donose zakoni prema međunarodnim konvencijama.”
Za saudijsko vodstvo vehabizam sada nije bio samo prepreka razvoju i modernizaciji zbog svoje krutosti, već se nedavno pokazao i beskorisnim kada je bio najpotrebniji u učinkovitoj odbrani države od nove prijetnje.
Gubitak tla pod nogama
U međuvremenu, višestruki razlozi, od učinaka arapskih ustanaka i uspona Islamske države do sve većeg utjecaja geopolitičkih suparnika u Iranu i Turskoj, sjedinili su se i učinili da se Saudijska Arabija više usredotoči na jačanje domaćeg fronta i odmakne od svoje globalne potpore vehabijskog pokreta.
Zatvorila je džamije i dobrotvorne organizacije diljem svijeta, uključujući one u Rusiji i Evropi. Tokom sastanka s Vladimirom Putinom u Moskvi u oktobru 2017., naprimjer, kralj Salman bin Abdulaziz je navodno pristao obustaviti finansiranje džamija i prozelitizaciju. U februaru 2018. Rijad je napravio sličan potez kada je odustao od kontrole nad najvećom džamijom u Belgiji, koja je postala ozloglašena kao leglo ekstremizma.
Vehabizam više nije bio podržan državnim planom na globalnoj pozornici, a njegova sposobnost da pomogne u uspostavi domaće agende na sličan je način izblijedjela, s ukidanjem zastrašujuće vjerske policije, ukidanjem zabrane vožnje ženama i popuštanjem društvenih ograničenja kao i restrikcija miješanja različitih spolova.
Jedan od istaknutih bivših pristalica vehabizma, Yasir Qadhi, govorio je o tome kako se vehabizam danas već drastično razlikuje od onoga kakav je bio u 18. i 19. stoljeću. Amerikanac pakistanskog porijekla, Qadhi je odrastao u Saudijskoj Arabiji, učio kod raznih vehabijskih klerika i školovao se na Islamskom univerzitetu u Medini. Godine 2014., nakon što se javno distancirao od vehabizma, Qadhi je govorio o tri transformacije kroz koje je vehabizam prošao, što je kulminiralo pokretom koji je danas previše razvodnjen u odnosu na to kako je započeo. Prema njemu, prva faza je bila izvorno razdoblje za života ibn Abd al-Wahhaba, koji je umro 1792. godine; drugi je uslijedio nakon ukroćenja pobune pod kraljem Abdulazizom, u kojoj je vehabizam značajno ublažen, koji utjelovljuje ideje Muhammada Ibrahima Al Sheika, koji je umro 1969.; treći je moderni “dezinficirani” koji su utjelovili Abdel Aziz Bin Baz i Muhammad ibn Uthaymeen, koji su umrli 1999. odnosno 2001. godine. Ne precizirajući njegovu prirodu, Qadhi je dodao da je četvrta faza u izradi.
Međutim, u šta god se vehabizam pretvorio, to neće dovesti do njegovog ponovnog oživljenja. U Saudijskoj Arabiji i šire, vehabizam gubi tlo pod nogama već dugi niz godina. Faktori koji su mu nekada pomogli rasti više ne postoje. Politički, državi više nije potrebna ideologija, koja bez države ne bi procvjetala. Čak i kada bi saudijska država odlučila promijeniti svoje gledište o korisnosti vehabizma, ne bi mogla preokrenuti trend. Vehabizam je ideološki ostao bez gasa prije nego politički. Ideologija, koja se ponekad smatrala posebnom sektom čak i iz sunitske tradicije iz koje je proizašla, dugo je projektirala moć nesrazmjernu njenoj stvarnoj privlačnosti i snazi jer je imala potporu moćnog i bogatog kraljevstva i goleme mreže bogatih i velikodušnih donatora. To vrijeme je prošlo, a vehabizam je smanjen na odgovarajuću veličinu manjeg igrača u muslimanskom krajoliku, progresivno uključujući i Saudijsku Arabiju.