Metaživot i metasmrt

Ništa nije isto, osim čovjeka koji će se ravnati kako nose matrice svijeta i života od pamtivijeka. To smo mi, dobri i milostivi, loši i perverzni kadgod smo se našli, u svakom vremenu. A i pohlepni i prepotentni ili slabi na želju za vječnošću na ovome svijetu. Pa, opet, spremni da uvažimo činjenicu smrti kako umijemo.

Odavno smo navikli na prizor masa koje snimaju i fotografiraju ljude i događaje, obične svakodnevne situacije, one lijepe i stravične. Sve češće smo zgroženi onim šta sve ljudi mogu snimiti ili su u stanju snimiti. Nasuprot onih teorija zavjere o mogućnostima da svi mi živimo u jednoj simulaciji stoji činjenica da se radujemo i tugujemo i posredstvom raznolikih alata savremenih tehnologija. Sve je više rođenja i smrti pred našim očima. To je potpomognuto prijenosima u realnom i skoro pa realnom vremenu.

„Gluho i daleko bilo“je blizu

U februaru je svijet uživo pratio spašavanje marokanskog dječaka Rejjana iz bunara u koji je pao, u kojem je proveo gladan, žedan i uplašen pet dana. Slike dječaka i njegovog spašavanja obišle su svijet. Pozivalo se na molitve za malehnog Rejjana. Spašen je, ali nažalost, ubrzo je preselio na ahiret. Dašak sreće pretvorio se u još jedan val tuge. Naslovi iz nekih medija glasili su: “Gledajte uživo spašavanje petogodišnjaka koji je pao u bunar u Maroku.“Niz je reakcija koje mogu stajati pred nama nakon čitanja ovakvog naslova. U bilo kojem slučaju i u bilo kojoj reakciji kako, uopće, kazati da se čudimo? Pored toga, kako uopće i negativno reagovati na ovakav naslov ne strahujući djelimično da ćemo biti pogrešno protumačeni, da ćemo biti označeni kao bezosjećajni i nemarni spram nečije patnje? Ipak, neko se identificirao s boli jednog maksumčeta. Dakle, to je ono što i očekujemo i smatramo prirodnom reakcijom. A u istom momentu sasvim je opravdano pitanje je li moguće da takve i tako dramatične situacije pratimo uživo poput filma ili da se tako najavljuju u medijima?

Teško nam je povjerovati da je došlo do takvog izliva empatije u svijetu u kojem živimo. Zašto? Riječ je o istom svijetu u kojem ljudi prije posežu za svojim mobitelima da na ulici snime incident negoli što će prići nekome i pomoći u određenom vanrednom slučaju. Zato što je riječ o svijetu u kojem je uobičajeno svakodnevno nasilje preneseno u realnom vremenu postala atrakcija. Zato što se odavno ovaj svijet čini mjesto u kojem smo oguglali na smrti i patnje, ponajprije one smrti i patnje na „periferijama civilizacije“.

Kakogod, živimo i umiremo u okolnostima koje se značajno razlikuju od okolnosti naših predaka. U tome nam je zajedničko i dalje – i ostat će – radost života i tuga smrti. Uprkos svijetu u kojem smo omeđeni izostankom neposrednog dodira s prirodom i drugim čovjekom.

Sve što nam je doskora „gluho i daleko bilo“sada je tu, bliže nama. Život i smrt svoj glas imaju putem naših profila. Rođenja i smrti stvarnost su naših vremenskih linija. Snažna je tenzija između ta dva fenomena bila tokom cijele pandemije, ponajprije, jer je pandemija po svome intenzitetu podrazumijevala smrt, prije svega. U mnogo situacija, pa i prije pandemije mogli smo se upitati, da li ljudi zaista više umiru negoli prije. Posebno, da li to mladi ljudi umiru u većoj mjeri sada? Pojedine statistike o učestalosti brzih smrti u savremeno doba bi nas uvjeravale da jeste tako. No, ipak, mogli smo sebi pojednostaviti: oglasna tabla mjesne zajednice i bandera više nisu jedino mjesto na koje se lijepe smrtovnice. Sada su to naši – Facebook profili. Ako je stvarnost smrti odvajkada ista, kultura odnosa prema smrti promijenjena je. Jedna čitava epoha odnosa prema životu i smrti je iza nas.

Izražavanje saosjećanja, pa bilo kako, evidentno je na društvenim mrežama u sve značajnijoj mjeri. Toliko istaknuto da se čini izvještačeno. Iako ne s namjerom izvještačeno, postalo je klišeizirano te potpomognuto i jeftinim slikovnim prikazima kroz emotikone, gifove i ostale animirane prikaze ljudskih emocija.

Meta univerzum

U posljednje vrijeme Facebook (odnedavno Meta) i neke druge kompanije rade, razvijaju i govore o Metaverseu, virtuelnoj stvarnosti u kojoj ćemo, pored pisane i govorne forme, s drugima ostvarivati interakciju kroz svakodnevne situacije sada smještene u virtuelni svijet. Da podsjetimo, promjena naziva Facebook kompanije u Meta direktno je vezana za pojavu meta univerzuma, jer „metaverse je sljedeća evolucija društvenog povezivanja“, kako stoji na njihovoj zvaničnoj web stranici. Predviđeno je da u meta univerzumu možemo posjećivati kafane, organizovati izlaske, održavati poslovne i druge sastanke na različitim mjestima, trošiti i zarađivati novac i obavljati niz drugih radnji poznatih nam iz svakodnevnice, a sve to koristeći se avatarima ili našim likovima. Kada to postane učestalije, pomislimo kako će smrt izgledati u tom svijetu ili, štaviše, i o tome već nešto znamo.

„Sve što nam je doskora „gluho i daleko bilo“sada je tu, bliže nama. Život i smrt svoj glas imaju putem naših profila. Rođenja i smrti stvarnost su naših vremenskih linija“.

Nek’ ti je zdrava glava!

Počesto, naša nemoć stane u komentare utjehe i dove za neznane naše, ovdje bliže i tamo daleko, i one najbliže što su nošeni ispod srca i u srcu. I dalje ćemo pričati o smrti i nje se bojati. Nju nećemo iza sebe ostaviti, to je fakat, niti ćemo je prevazići. Svijet će vjerovati ili neće da je ona konačni kraj ljudskog ili preseljenje iz svijeta svega što smo zatekli i stekli u svijet koji će nas dopasti o čemu namaštavamo po onome što znamo. U svakoj opciji našeg poimanja i učešća u svijetu preostaje čovjek koji se rađa i umire, dovoljno sposoban da osvijesti svoj udio i svoju odgovornost.

Neupitna je čovjekova potreba da se izrazi, nekome se obrati, što jeste i izražavanje najdubljih osjećanja. Nekada je to porodica, nekada prijatelji, nekada mahala, pa da – i virtuelna zajednica znanih, neznanih, bliskih i drugih ljudi. Dijeljenje ljudskog iskustva sada daleko dopire. I kada s negativnom kritikom gledamo na izlaganje vlastitog života širim masama, ipak je svijet interneta svijet u kojem nekoga ima, za kojim neko poseže. Ipak je to svijet u kojem se, i kada se pojavi otuđenje od fizički najbližih ljudi, može kreirati zajednica uvezana snažnim osjećajem pripadnosti, pa makar to bila navijačka grupa Intera iz Milana, ravnozemljaši ili simpatizeri predsjednika Mujice.

Koliko je ljudima stalo do života i smrti govore i postovi o bolesnim ljudima za koje se traži da se dovi Bogu za njih. Uvijek se tražilo, samo sada jednostavnije i naširoko. I ljudi dove. Sigurno je to da pišu dove u svoje komentare i redom aminaju. Baš onako kako iskazuju saučešće, čestitke i pohvale. I tada se očituje pitanje posrednog ili neposrednog odnosa sa svijetom i drugima. Između nas je mnoštvo žica i valova, niz slomljenih, ali i postavljenih barijera. Takvo pitanje je pitanje osviještenosti o stanju i mogućem razvijanju našeg odnosa spram drugih. Mi tako tješimo i hoćemo utjehu. Razlika je u tome koliko utješimo i koliko nas utješe.

Nadživljavanje

Ništa nije isto, osim čovjeka, koji će se ravnati kako nose matrice svijeta i života od pamtivijeka. To smo mi, dobri i milostivni, loši i perverzni kadgod smo se našli, u svakom vremenu. A i pohlepni i prepotentni ili slabi na želju za vječnošću na ovome svijetu. Pa, opet, spremni da uvažimo činjenicu smrti kako umijemo.

Godinama se već rađaju djeca koja svoje prve dane na ovome svijetu mogu vidjeti na internetu, a da im to roditelji i ne pokažu, a čija će pisanja i fotoalbume nakon njihove smrti čitati / gledati na profilu društvene mreže umjesto u dnevniku i fotoalbumu ili u Wordu. I umirat će s pisanom i fotkanom ostavštinom na društvenim mrežama. Ljudi označavaju na društvenim mrežama one koji su preselili s ovoga svijeta. Među našim prijateljima i pratiocima na društvenim mrežama su i oni još uvijek. Podsjeti nas to i na sve priče i filmove o „spašavanju“ljudske svijesti koja će čovjeka učiniti besmrtnim, o vještačkoj inteligenciji i ljudskoj namjeri da ono meta (iza) ostvari sada. Dok je živ – ha!