130 godina osnivanja jedne Bihaćke medrese
Naši jubileji:
Manje je poznato da je Bihać još u XVIII i XIX vijeku, bio veliki centar učenosti. U njemu je tada djelovalo čak pet medresa
Grad Bihać danas je najveći srednjoškolski centar Unsko-sanskog kantona sa najširim izborom srednjoškolskih obrazovnih ustanova i uz to i univerzitetski grad koji mladima sa ovog područja nudi širok spektar modernog visokoškolskog obrazovanja i otvara brojne mogućnosti na raznim fakultetima u ovom gradu. Grad na Uni je sjedište Bihaćkog muftiluka, on danas okuplja krajišku elitu učenjaka, rukovodilaca, profesora, magistara, doktora nauka – jednom riječju intelektualaca. Međutim, manje je poznato da je Bihać još u XVIII i XIX vijeku, bio veliki centar učenosti. U njemu je tada djelovalo čak pet medresa (tri su dobro istražene sa poznatim lokacijama uz postojanje osnovanih indicija za još dvije medrese) te se, poput Sarajeva, Mostara i Banja Luke, s punim pravom i Bihać može nazvati „gradom medresa“.
Medrese su škole za srednje obrazovanje, ali u turskom vremenu one su bile i u rangu viših i visokih obrazovnih institucija. U tursko doba skoro svaki bosanski grad imao je medresu. Bihać je jedan od rijetkih bosanskih gradova koji je u povijesti imao čak pet svojih medresa. Ovog puta prisjećamo se najmlađe bihaćke medrese, one koje se i dan-danas sjećaju najstariji Bišćani jer je egzistirala sve do 1946. godine. Bila je smještena u strogom centru grada na mjestu današnjeg Kantonalnog tužilaštva, preko puta upravne zgrade BH Telekoma i BH Pošte. Građani Bihaća, uz pomoć ostalih Krajišnika, novu su medresu, treću po redu u ovome gradu, svojim dobrovoljnim prilozima i fizičkim radom sagradili 1892. godine, tačno uz 300. godišnjicu dolaska Islama u Bihać. Prema tome, ove godine obilježavamo jubilej 130 godina izgradnje ove poznate Bihaćke medrese.
Najljepša građevina u Bihaću
Podignuta je u raskošnom postmaurskom stilu i bila je, svojevremeno, najljepša građevina u Bihaću, a prema ocjeni tadašnjih zvaničnika Islamske zajednice, i najljepša zgrada medrese u Bosni i Hercegovini. Bila je smještena u strogom centru grada, na samom uglu glavne bihaćke ulice između parka, glavne ulice i puta koji vodi prema Kapetanovoj kuli. Zgrada medrese je bila izuzetno djelo, arhitekture lepršavog izgleda i neobične ljepote. Postala je simbol ovog grada na Uni i nezaobilazni motiv bihaćkih razglednica. Jedan onovremeni hroničar će ustvrditi da je medresa, onakva kakva je bila, izgrađena „ne samo da se u njoj školuju muslimanska djeca, već da svojim veleljepnim izgledom veliča Otomansko carstvo i muhamedansku vjeru“.
Nova škola bila je veoma prostrana sa 22 prostorije: učionicama, kabinetima, bibliotekom, kuhinjom i restoranom, spavaonicama za đake itd. U jugoistočnom uglu, na lijevoj strani dvorišta nalazio se veoma lijep mesdžid - prostorija za klanjanje namaza, čiji se mahfil izdizao u gornji sprat, bez minareta na krovu. S lijevu stranu medrese do gimnazije nalazio se prostor slobodan za igralište medrese. Od 1924. godine bila je to jedina medresa koja je djelovala u Bosanskoj krajini na lijevoj obali Une. Bila je ovo posljednja medresa koju su podigli Bišćani i u kojoj je održan posljednji nastavni sat ratne 1943. godine, kada je zgrada medrese ozbiljno oštećena. Škola je imala veoma sređenu školsku i pedagošku dokumentaciju. Sticajem okolnosti, naročito ratnih, do danas se od toga ništa nije sačuvalo, izuzev pojedinačnih dokumenata i svjedočanstava. Medresa je uživala ogroman ugled ne samo u Bihaću, nego i šire u Bosanskoj krajini. Pored đaka medrese i njihovih profesora, u zgradi je bila smještena i ruždija (državna srednja škola), zatim prostorije Medžlisa Islamske zajednice, bivšeg Vakufsko mearifskog povjerenstva Bihać. U njoj je bio muftijski ured i u njemu je stolovao bihaćki muftija i njegov sekretar.
Medresa je uvijek okupljala gradsku elitu učenjaka, rukovodilaca, muderrisa, profesora, hafiza, sposobnih imama, kadija, muftija – jednom riječju ulemu. Okupljanje bihaćke uleme i, općenito, krajiških intelektualaca bilo je upravo u medresi. Svojim sveukupnim radom medresa se u značajnoj mjeri uključivala i u društveni i kulturni život grada. Medresa, najljepša bihaćka građevina, bila je i onovremeni kulturni centar grada. U njoj su održavane brojne i raznovrsne vjersko-kulturne manifestacije. Za ogroman ugled medrese zasluga pripada, prije svih, nastavnom osoblju i upravi medrese koji su svojim radom i zalaganjem, kao i ličnim primjerom pridonijeli ugledu škole i uspjehu njenih učenika. Među brojnim profesorima i direktorima Bihaćke medrese posebno se izdvajaju: prof. hafiz Hasan-ef. Smajlović, prof. Ibrahim-ef. Pašalić, prof. Sadik-ef. Ribić te muftija i upravitelj: prof. hadži hafiz Jusuf-ef. Jahić, zatim muftija prof. hafiz Abdullah-ef. Moranjak.
Značajno mjesto u historiji medrese imali su njezini polaznici kao nosioci najvećeg dijela aktivnosti i budućeg djelovanja i razvijanja vjerskog i kulturnog života grada. Ovu školu je, samo između dva svjetska rata, pohađalo oko 200 đaka. Medrese su odgajale vrlo sposobne imame i muallime koji su sve donedavno s uspjehom radili i širili islamsku prosvjetu diljem Bosanske krajine. Ogroman je broj onih koji su od medresanata sticali svoja prva saznanja o Islamu, među kojima i autor ovih redaka. U bivšoj socijalističkoj Jugoslaviji svršenicima Bihaćke medrese na razne načine je onemogućavan rad u okviru Islamske zajednice tako da su oni bili prisiljeni prelaziti u druge profesije. Kao najobrazovaniji ljudi svog vremena oni su nalazili zaposlenja u raznim drugim zanimanjima: kao nastavnici u prosvjeti, vrsni službenici u društveno-uslužnim djelatnostima, kao rukovodioci i direktori brojnih firmi itd. Bez obzira što su radili, većina njih se izdvajala kvalitetom znanja i odgoja stečenog u medresi.
Nije sačuvana nijedna zgrada
Do danas nije očuvana niti jedna zgrada od tri bihaćke medrese. Tokom Drugog svjetskog rata bombardovanjem je značajno oštećena ova posljednja bihaćka medresa. Nakon rata zgrada medrese, svakako, mogla se renovirati. Ali, prema odluci tadašnje komunističke vlasti zgrada medrese je „morala biti dorušena“! „Nije bilo mogućnosti“ni dobre volje da se „ovaj vjerski objekt eventualno renovira“. Objekt je vrlo brzo iza rata srušen i odmah pokrenuta procedura nacionaliziranja zemljišta na kome je bila smještena medresa. Ubrzo je Vakufsko povjerenstvo (ili današnji Medžlis Islamske zajednice) u Bihaću bilo prinuđeno da „čim prije“podnese prijedlog i o tzv. „cijeni zemljišta“na kome je bila medresa.
Novi neimari ponašali su se kao da su došli u neprijateljski grad. Ništa iz proteklih perioda nije im bilo vrijedno. Historija je počinjala sa njima! Jedan dio „nove klase“shvatio je da su spomenici simbol, metamorfoza misli, put ideja preko kamena do naroda, a to im očito nije odgovaralo. Tako je u okviru nemilosrdnog „brisanja truhle prošlosti“, koju su lokalni borci rigorozno provodili na različitim sektorima u prvim poslijeratnim godinama, stradala i Bihaćka medresa. Građevina najveće kulturne i historijske vrijednosti ustuknula je pred bezličnom zgradom koju je nova vlast podigla na uzurpiranom zemljištu gdje je nekad ponosno stajala zgrada medrese.
Danas samo stare fotografije svjedoče da je Bihać imao jednu ovako vrijednu građevinu. Na istoj lokaciji, „u skladu sa novim urbanističkim planom“, izgrađena je filijala Narodne banke, kasnije poslovni objekt Službe društvenog knjigovodstva i sjedište Zavoda za platni promet. Nakon posljednje agresije promijenila je više podstanara, a trenutno je u zgradi smješteno Kantonalno tužilaštvo US kantona. Islamska kultura i civilizacija prenosi se i preko materijalne kulture. Gradu Bihaću je učinjena velika nepravda jer su Medrese i svojom arhitekturom davale obol gradu, te svakako orijentalni izgled i vizure.
Na mjestu gdje je nekad bila medresa nikakav znak, spomen ploča, naziv ulice, ustanove ili nešto slično ne ukazuje da je tu postojala tako važna kulturno-prosvjetna ustanova.