Sloboda se osvaja, za nju se bori

Mostarska promocija knjige Robije Alije Izetbegovića:

Mostarska promocija knjige Robije Alije Izetbegovića, autora Fikreta Muslimovića i Mustafe Spahića u saradnji Fondacije „Alija Izetbegović“i hotela Kalima Resort održana je u petak 25. februara 2022. u Podveležju. Knjigu su promovirali Edhem Bičakčić, Mustafa Spahić i urednik izdanja Faris Nanić, dok je osvrt Fikreta Muslimovića pročitan tokom večeri.

Vrijednost knjige očituje se i u činjenici da su njeni autori osamdesetih godina bili na dva suprotna pola iste društvene stvarnosti, izrazito aktivna u dva idejna i ideološka sistema. „U nauci koautorstvo se percipira kao skup različitih radova o istoj temi, ovo djelo, pak, nešto je više od toga, ono svjedoči o približavanju, a potom i dijeljenu ideja i vrijednosti. Oni su, na prvi pogled, tako različitih stavova, a zbiljski tako su povezani na idejnoj i vrijednosnoj platformi“, ocijenio je Nanić, naglašavajući komplementarnost teza i mišljenja koje su iznosili. Otkrivajući te vrijednosti zapravo su akcentirali osnovne postulate životnog opredjeljenja i intelektualnog promišljanja Alije Izetbegovića. „To je fenomen ove knjige. Ona ima i druge svoje vrijednosti, zaintrigirat će čitaoca da kroz nju otkrije vrijeme, anomalije tog vremena i shvati koji su uzroci onoga što nam se desilo devedesetih godina“, istakao je Nanić. Knjiga je zanimljiva i zbog njenih autora, naglasio je, a u isto vrijeme je i analitična i sintetična, historična i filozofična, faktografska i deskriptivna jer u sebi objedinjuje različite metodologije, vještine i znanja oba autora koji imaju jedan te isti cilj. Djelo je, prema njegovom mišljenju, i upozorenje za ono što dolazi. „Moramo biti oprezni. Sloboda se osvaja, za nju se bori. Ona se ne poklanja“, zaključio je Nanić.

„Socijalistička čaša“

Od zapitanosti suštine ljudskog bića i njegove uloge na zemlji kojoj je tokom cijelog svog života bio privržen Alija Izetbegović, počeo je svoje izlaganje profesor Spahić, a kao ilustraciju naveo je podatak da je Alija čak i na završnom suđenju u svoju odbranu isticao jednu od tih filozofskih teza. Kroz nju je prema Spahiću, Izetbegović zapravo definirao vlastito biće, opredijeljeno za očuvanje iskonske primordijalnosti. Rekao je: „Svu sam ljubav poklonio vjeri, istini, pravdi, ljepoti, umjetnosti, porodici, a za politiku mi nije ostalo ništa.“No, to će, primijetio je Spahić, biti problem garniranom i usiljenom „bratstvu i jedinstvu i zajedništvu“gdje je vladala prestablirana „harmonija“, partijom uokvirena, a UDBom poravnavana. Činjenice i naučna saznanja takvom sistemu bili su suvišni. Upravo na tim spoznajama Spahić se tokom procesa nije htio braniti da NIJE..., već je smatrao da tužilaštvo treba dokazati da JESTE. Tako se desilo da, od 12 ubijenih Mladih Muslimana nakon Drugog svjetskog rata, nijedan nije razbio ni „socijalističku čašu“, a brutalno su presuđeni. „U komunizmu se nikad ne sudi za ono zašto je čovjek kriv. On je kriv kad partija iz perspektive budućnosti procijeni da bi neko mogao biti kriv“, kazao je Spahić. To se desilo i s Alijinom knjigom „Islamske deklaracije“koju je tužilaštvo prikazivalo kao inkriminaciju bez obzira što je Savezni sud Jugoslavije odbacio i kvalificirao kao djelo slobodnog mislioca. Referirao se i na izmišljenu i ničim argumentiranu rečenicu iz optužnice da su navodno htjeli, željeli i zahtijevali etnički čistu Bosnu i Hercegovinu. „Na toj rečenici je krenula agresija na Hrvatsku i na Bosnu i Hercegovinu. Takvim stavovima se opravdavaju i ohrabruju svi „Putini“na svijetu. Tako se ruši čitav međunarodni poredak, ruše temeljni postulati univerzalnih ljudskih prava i sloboda“, prokomentirao je Spahić.

Alija je zagovarao ustavnu demokratiju

Govoreći o moralnoj i misaonoj određenosti Alije Izetbegovića Spahić je naglasio kako je bio zaokupljen najvažnijim pitanjima muslimanskog svijeta u XIX i XX stoljeću koji se suočavao s kolonijalizmom, imperijalizmom, kapitalizmom kao vanjskim okvirima dok je na unutrašnjem planu pratio reformističke misli od Džemaludina Afganija, šejha Muhameda Abuduhua, Šeltuta, Fazlu Rahmana, Muhameda Iqbala i drugih tražeći podudarnosti i distinkcije sa savremenom evropskom filozofskom misli. Ta vrsta zapitanosti, naglasio je Spahić, bila je presudna da Alija provede cijeli život tražeći puteve slobode. Spahić se prisjetio da je Alija tokom zatvorskih šetnji svojim sagovornicima uvijek i iznad svega preporučivao i insistirao na učenju i istraživanju, kao osnovnom preduslovu za donošenje sudova o stvarima i pojavama koje ih okružuju. Kao jedan od ozbiljnijih problema u muslimanskim sredinama, nastavio je Spahić, Alija je smatrao nedostatak političke svijesti i političke kulture. „Demokratija nije vikanje po ulicama. Alija je zagovarao ustavnu demokratiju, vladavinu prava, općih i za sve građane istih zakona. Njega je mučilo sve što se dešava u muslimanskom svijetu“, prisjetio se Spahić. U završnim opažanjima sadržaja knjige Robije Alije Izetbegovića, Spahić je skrenuo pažnju na važnost posvećenosti svakog pojedinca na funkcionisanje državnih institucija i organa kroz koje je jedino moguće provoditi zakon i štititi norme. „Muslimanskom ljudstvu u XX stoljeću iz glave je izbijena svijest o institucijama, zato je Alija odmah nakon izlaska iz zatvora osnovao stranku da vrati Bošnjake na svjetsku političku scenu, da ponovo budu politički bitak“, zaključio je Spahić.

Islam kao mogući treći put

Važnost knjige Robije Alije Izetbegovića prema ocjeni Edhema Bičakčića ogleda se i u tome što bosanskohercegovačka javnost po prvi put ima cjelovito iskazanu hronologiju političkog djelovanja udruženja Mladih Muslimana od osnivanja organizacije do osnivanja Stranke demokratske akcije koja je odigrala vrlo važnu ulogu u buđenju preporodne društveno-sociološke misli Bošnjaka u XX stoljeću. Na tom putu stalno i beskrupulozno ideja slobode Bošnjaka suočavala se s teškim optužbama i osporavanjima. Premda je bio jasan i uočljiv njen antifašizam takvom idejnom obrascu sa strane su brutalno nametana, ponajviše u medijskom prostoru, ali i partijskim krugovima kvalifikacije terorizma. Bičakčić je govorio i o ličnom iskustvu s montiranog suđenja „Sarajevskog procesa“. Prisjetio se da je Izetbegović u svojoj odbrani argumentirao svoj filozofski pogled da bi treći mogući put, izvan komunizma i kapitalizma, mogao biti islam. „Paradoksalno je i to da je Savezni sud promijenio kvalifikaciju djela za koje smo optuživani i cijeli slučaj podveo pod verbalni delikt, a mi smo suđeni kao članovi grupe i optuživani smo za islamski fundamentalizam“, kazao je Bičakčić. Bez obzira na sve to optuženi su morali odležati zatvorske kazne. Alija Izetbegović je iz zatvora pušten 25. novembra 1988., no, to nije značilo i da je pušten na slobodu.