Hafiz Emin-efendija Hadžijahić Jedan od najvećih karija
130 godina od preseljenja na ahiret
Prošlo je 130 godina od preseljenja na Ahiret jednog od naših najvećih učača Kur‘ana ikada što nam daje povoda da evociramo uspomenu na njega i da malo bolje osvijetlimo život i djelo ovog istaknutog alima.
Hadži-hafiz Muhammed Emin-efendija Hadžijahić, rođen je u Sarajevu 1837. godine u imućnoj i ulemanskoj porodici koja potječe iz Gornjeg Vakufa. Sin je hafiza Hasan-efendije, unuk hadži Jahja-efendije, praunuk hadži-Muhammeda. Hadžijahići vuku lozu od poznatog Mustafe Muhlisije, istaknutog kadije i alima, britkog pjesnika koji je pisao na orijentalnim jezicima. Djed mu hadži-Jahja-efendija umro je 1843. godine i ukopan u haremu Jahja-pašine džamije, a otac hafiz Hasan-efendija, kaligraf, vakif, imam i hatib Baščaršijske džamije, umro je 1850. godine i ukopan u istom mezarju. U Zborniku Muhammeda Enverija Kadića (br. 22, str. 22) zabilježeno je vjenčanje oca mu hafiza Hasan-efendije i Derviše Merjeme, kćeri hadži-Alije Vatrenjaka 1834. godine. Tri godine iza toga rođen im je sin Muhammed Emin, a nešto kasnije i drugi sin Jahja. Imali su i dvije kćerke, Zejneb i Nefisu. U Sidžilu GHB (br. 85, str. 78-80) upisana mu je ostavina sa procjenom vrijednosti imovine.
Hafiz Muhammed Emin-efendija niže i srednje obrazovanje pohađao je u rodnom gradu, a više i visoko u Istanbulu. Bio je nadaleko poznati kurrah, poznavalac i učač Kur‘ana i kao takav cijenjen ne samo u Bosni i Hercegovini nego i šire, pa i u Istabnulu i Mekki.
Nakon svršenih tradicionalnih i racionalnih znanosti, posebno Kur‘ana i kur‘anskih nauka, u Sarajevo se vratio oko 1864. godine. Kada je Gazi Husrev-begov vakuf ustanovio zvanje mudževvida 1868. godine, hafiz Muhammed Emin-efendija je postavljen na to mjesto. Bio je pune 24 godine mudževvid, džuzhan i devrihan u Begovoj, a imam i hatib u Carevoj džamiji još dulje. Kao mudževvid stekao je veliki ugled i priznanje za ovu vještinu u Bosni i Hercegovini.
Nakon zauzeća Bosne i Hercegovine od strane Austro-ugarske monarhije 1878. godine, mnoge su džamije bile pretvorene u skladišta pa je i Careva džamija bila zatvorena tri godine. Tako je hafiz Hadžijahić ostao bez izvora prihoda nakon čega odlazi u Istanbul da o tome obavijesti Portu i tu ostaje nekoliko mjeseci. Klanjao je džume i držao hutbe u raznim carigradskim džamijama, a novine bi donosile obavijest u kojoj će džamiji hafiz Muhammed Emin-efendija klanjati. Mnogo svijeta turske prijestolnice hrlilo je baš u onu džamiju gdje je Hadžijahić klanjao da čuju ovog uglednog bošnjačkog učača. Zbog ovih svojih sposobnosti umalo da Hadžijahić ne ostane u Istanbulu kao imam sultana Abdul Hamida.
Slušajući njegovo učenje Kur‘ana ljudi su padali u trans
Ostalo je zabilježeno da je Hadžijahić prilikom hadždža u Mekki prošao u hanefijski mihrab u vrijeme sabah-namaza, pa kada je zaučio jedan se Mekkelija od oduševljenja onesvijestio. Kada je za ovo čuo šerif Mekke, pozvao je hafiza Muhammeda Emin-efendiju da njemu i njegovoj sviti prouči suru Feth, što je on i učinio. Na šerifovo insistiranje dolazio je hafiz Muhammed Emin-efendija svaki dan i učio istu suru. Kada je napuštao Mekku šerif mu je ponudio pozamašnu novčanu nagradu, ali ju je Hadžijahić odbio. Dugo se o ovome pričalo u Mekki.
Hadžijahić je proučio dovu prilikom inauguracije prvog reisu-l-uleme Mustafe Hilmi-efendije Hadžiomerovića u Konaku u Sarajevu 15. 12. 1882., a nakon restauracije Begove džamije 19. 12. 1885. godine proučio je mevlud »tako svečano, kako se možda nikad prije, a ni poslije nije obavio u ovoj džamiji«. Godine 1887. uputio je molbu Vakufskoj direkciji da ga imenuje za šejhu-lkurra‘a u Carevoj džamiji što mu je i udovoljeno.
U Begovoj džamiji održavao je kurseve pravilnog učenja Kur‘ana. Jedan od polaznika tih tečajeva bio je i poznati hadži-Mujaga Merhemić. Imao je svoje učenike i u redovnoj nastavi, ali i izvan nje. On je 1882. godine, u Plovdivu u Bugarskoj, u povratku s hadždža, uručio idžazetnamu svome učeniku Muharemu, sinu Abdullaha Bošnjaka, za učenje poznate zbirke dova Dala‘il al-hayrat. Ova idžazetnama se čuva u NUB BiH, Rs 408-2. Godine 1886. bio je član Vakufske komisije u Sarajevu. On je jedan od 58 uglednih Bošnjaka i Sarajlija potpisnika poznate adrese caru i kralju Franji Josipu 1878. godine. Tu je potpisan kao hadži-Jahja Muhammed Emin Muhlisi.
Autor Apela protiv iseljenja Bošnjaka
Hafiz Hadžijahić bavio se i pisanom riječju, na našem i na orijentalnim jezicima. Prepjevao je „s osobitim uspjehom“Mevlud Sulejmana Čelebija. Važnija od toga je činjenica da je on autor značajne Risale ili Apela protiv hidžre (iseljenja) bosansko-hercegovačkih i sandžačkih muslimana u Tursku, na turskom i bosanskom jeziku. Sličnu je reakciju imao još samo reisu-l-ulema Azabagić, ali dvije godine nakon Hadžijahića. Ovaj Hadžijahićev apel pod nazivom Patriotizam (O seobi), na turskom jeziku, štampan je u sarajevskom Vatanu 1884. godine (br. 15-18), a djelimično iu Sarajevskom listu u oktobru iste godine. U broju 5 istog lista i iste godine objavio je tekst slične tematike Jedna riječ, o domovini i iseljenju. Evo uvodnog dijela Hadžijahićevog Patriotizma koji će dobro doći i sadašnjim, ali i budućim generacijama Bošnjaka:
Kao što čovjek svoju djecu i svoju familiju ljubi, tako treba da ljubi i svoju domovinu. I zaista treba domovini davati prvenstvo u počasti, jer naše tijelo je šaka zemlje naše domovine. Kad smo se na svijet rodili najprije smo svoju domovinu vidjeli.
Zar nas nije domovina u svoje naručje primila te nas svojim hljebom i svojom vodom odhranila?
Zar nas nije zajednica jezika i interesa i obrazovanje dovelo do toga da postanemo jednom familijom a naša domovina jednom kućom?
Kako da ne ljubimo svoju domovinu, zar ima nešto preče od vjere i domovine?
Zar možemo negdje, kad idemo, imati onu slobodu i onu sigurnost, koju u svojoj domovini uživamo?
Zar može sjajnost neke zemlje ili grada naše oči dotle zasjeniti da nam uništi naše osjećaje patriotizma?
Njegove hutbe koje je održavao petkom i prilikom bajram-namaza zapisivao je hafiz Mustafa-efendija Buturović i od njih sačinio izbor pod nazivom Marhum al-hadždž Jahja-zade al-hadždž hatib Muhammed Emin efendinin hutbelerinden muqtabasidir, na arapskom i turskom jeziku. Ovaj rukopis hafiz Buturović dovršio je na dan Arefata 19. marta 1902. godine. Rukopis zaprema tridesetak stranica menjeg formata. Čuva se u Historijskom arhivu Sarajeva, R-293.
Hadži-hafiz Muhammed Emin-efendija Hadžijahić preselio je na Ahiret 20. aprila 1892. godine, a njegovi džiheti prešli su na sinove hafiza Husni-efendiju i hafiza Džemal-efendiju, na prvog mudževvidluk, a na drugog ostala četiri. Njegov treći sin hafiz Hasan Senaja bio je advokat u Istanbulu. Umro je 1888. godine. Imao je i tri kćerke, Zehru, Habibu i Hajriju. Brat hadži-hafiza Muhammeda Emin-efendije, hadži-hafiz Jahja Hajri-efendija iselio je u Tursku, i pored toga što mu je brat napisao Apel protiv iseljenja,a umro je u Mekki prilikom obavljanja hadždža 1900. godine gdje je i ukopan (Kadić, Zbornik, br. 27, str. 354).
Učeni i plemeniti hadži-hafiz Muhammed Emin-efendija Hadžijahić zaslužio je svaki respekt generacija koje su dolazile i koje će doći poslije njega.
Rahmet mu plemenitoj duši!
Izvori i literatura: Sidžil GHB, br. 85, str. 78-80; Kadić, Zbornik, br. 22, str. 22; Kadić, Zbornik, br. 27, str. 354; Arhiv GHB, ZVK14-404/1887.; Bošnjak, kalendar za 1884., str. 92; Bošnjak, kalendar za 1886., str. 84; Spomenica GHB četiristogodišnjice, str. 153154; Ibrahim Kemura, „Dva patriotska apela bosanskih muslimanskih prvaka iz prvih godina austro-ugarske okupacije“, Glasnik VIS, XXXIII/1970., br. 9-10, str. 436-443; Muhsin Rizvić, Književno stvaranje muslimanskih pisaca u BiH u doba austrougarske vladavine I, Sarajevo, 1973., str. 74; Glasnik VIS, XLII/1979., br. 2, str. 204; Ahmed Mehmedović, „Naše ulemanske porodice“, Glasnik RIZ, LXVIII/2006., br. 11-12, str. 1145-1146; Lavić, Katalog NUBiH, Sarajevo, 2011., str. 218; Popara, Katalog HAS, II, London-Sarajevo, 2011., str. 674; Ahmed Mehmedović, Leksikon bošnjačke uleme, str. 208.