Priča o čovjeku koji je u mome zavičaju pravio kuće
Bilješke o smrti, bilješke o životu
Sudbina je htjela da, kao i kod Ismetova oca Murata Hajdarevića i Ismetove majke Čelebije, Bega i Ismet dobiju sina također nakon što su već bili stekli pet kćeri. Sinu su te 1972. godine nadjenuli ime Ismir...
Od domaćinskih kuća koje su 1992. godine gorjele u dolini rijeke Sutjeske najviše je bilo onih koje su gradile ili, pak, suučestvovale u njihovoj gradnji majstorske ruke moga amidžića Ismeta Hajdarevića (1939.-2022.). Od sela Travnik i Šadića pa sve do Zaostrog i Kruševa! Hajdarevići su slovili kao pouzdani majstori u gradnji kuća, izradi stolarije, poljoprivrednih alatki, raznih kućanskih predmeta vezanih za dom i porodicu, i ne znam koga bih, pored Ismeta, mogao naročito izdvojiti, da li amidžiće Hamida i Safeta, svoga oca Agana, pa i svoga brata po ocu Habiba. Majstore se izuzetno cijenilo, pozivalo na pića, druženja i slavlja i, naravno, strpljivo čekalo da preuzmu ili nastave dogovorene poslove.
Seoske kuće građene šezdesetih godina prošlog stoljeća u mome zavičaju nisu imale nikakvih unaprijednih arhitektonskih rješenja, sve je ovisilo od želje domaćina kakvu kuću hoće i od domaćinovih finansijskih mogućnosti. Izgled je prvenstveno ovisio od inventivnosti majstora s kojim je “pogođena” gradnja kuće... Kuća se nije razumijevala isključivo kao stambeni prostor, morala je imati i mnoge dodatne sadržaje, poput spremišta za hranu i druge domaćinske potrebe, sve od podruma do tavana, potom avliju, vrt, odgovarajući prilaz objektima za stoku... Kuće su, najčešće, građene s prizemljem i spratom; i kao takve, nazivane su kućama “na dva boja”. Donji boj građen je od klesana kamena, a gornji od kombinacije drveta i čatme. Kasnije će doći blokovi te cigla i drugi građevinski materijali. Pored kuhinjskog prostora i mjesta za svakodnevni život porodice, naročita pažnja poklanjana je gostinskim sobama, koje su nazivane “primaćim sobama”, vođeno je računa da te sobe budu prostrte ćilimima i serdžadama “do iza vrata”, da budu namirisane, s izvezenim mahramama rastrtim po poredanim jastucima. U “primaćoj sobi” stajala je i baula, odnosno sehara, ako bi neka od kćeri već krenula skupljati djevojačko ruho.
Uživao sam pratiti tok nastajanja svake kuće, od kopanja temeljā pa do krova. Onoga dana kad je Adem Kršo, šezdeset i neke, zakopao temelj za novu kuću na Krendaljci, ne bih ni otišao u školu da se iz pravca Imamovića Stoca nije pojavio moj otac Agan. Svakog dana mogao sam vidjeti koliko je ozidao, omalterisao, istesao Ismet Hajdarević i drugi koji su sudjelovali u gradnji Ademove kuće... Dobro se sjećam, kad je Hasan Aharac pravio novu kuću u šadićkoj Begovini, za majstore je uzeo Ismeta Hajdarevića, iz Zaostrog, i Nurka Muslića, iz Basarića. Hasanu Aharcu, koji se, zapravo, prezivao Hasanbegović, bilo je jako važno da mu podrum u novoj kući bude potamam, da sve u podrumu može uredno rasporediti, onako kako je najbolje po hranu i druga dobra koja se čuvaju za zimu, pa, da bi ostavio što uvjerljiviji dojam na majstore Muslića i Hajdarevića koliko je podrum nužan svakoj domaćinskoj kući, Hasan se prisjetio rečenice nekog bega Šukala iz okoline
Foče: “Kuća bez podruma je k'o čo'jek bez trbuha!” E, morat ćeš, beže aharbeže, malo stegnuti svoj begovski trbuh”, doviknuo mu je Ismet Hajdarević, vidiš na kakvom se terenu gradi kuća, podrum može samo onoliko dokle je ukopan u ovoj strani, što nisi zakopao prostraniju kuću...
Uvijek sam s radošću dolazio u kuću Ismeta Hajdarevića u Zaostro, odakle su starinom moji Hajdarevići. Selo Zaostro se naslanjalo na moje Kruševo. Volio sam ići u kuće gdje je bilo puno djece, tako sam nadoknađivao svoju osamštinu... Tek u znatno kasnijim godinama saznat ću kakva je bila životna sudbina majstora Ismeta, njegovih roditelja i porodice. Nalikovalo je to sudbini svih muslimanskih porodica iz jugoistočne Bosne tokom XX. stoljeća.
Ismet je rođen kao šesto dijete Murata Hajdarevića i njegove supruge Čelebije, djevojačkog prezimena Spona, bilo je to 17. januara 1939. godine. Sin se našao nakon pet rođenih kćeri... Dvije godine kasnije započinje Drugi svjetski rat. Muslimanski živalj iz doline Sutjeske bježi pred četničkim zulumima decembra 1941. godine, spas je najprije nađen u Borču. Murat i Čelebija, sa šestero svoje djece, dolaze kod Čelebijina brata Adema Spone. Bježalo se po velikoj studeni i snijegu, mnogi su stradali, pogotovo nejač. Pričalo se o velikoj gladi, pomoći nije bilo niotkuda. Aprila 1942. partizanske jedinice navaljuju na Borač, ali kako je u partizanima bilo dosta prikrivenih četnika, muslimane se, govorilo se, ubijalo kao da su neprijatelji, zato tada mnogi bježe iz Borča. U bježaniju je, s ostalim narodom, krenula i Muratova porodica. Valjalo je pregaziti Neretvu, nabujalu od topljenja snijega. Tu ih gonioci sustižu. Murat biva ranjen, kao i najstarija Ismetova sestra Nazifa, imala je sedamnaest godina. Trogodišnjeg Ismeta preka Neretve prenosi njegov (i moj) amidža Šaćir. Majka Čelebija pokušava prenijeti preko nabujale ledene vode dvije najmlađe kćeri Zibu i Habibu, u čemu, na svu majčinsku žalost, ne uspijeva, voda joj odnosi oboje djece. Neretvu uspijevaju preći dvije malo veće kćerke Šemsa i Abida. Nazifa uspijeva savladati nabujalu rijeku, ali, onako ranjena i iscrpljena, nije mogla dalje, više se za nju nije čulo. Ranjeni Murat jedva prelazi Neretvu i uspijeva umaći goniocima i četničkim zasjedama. Tako, Murat i Čelebija, u svega desetak minuta, ostaju bez troje svoje djece – Nazife, Zibe i Habibe. Neretva je u tom zbjegu odnijela na desetine drugih tijela. Najviše djece. Tako izmučeni i izmoreni, uspijevaju se domoći Mostara. Ranjenog Murata smještaju u bolnicu, ali podliježe ranama tri mjeseca kasnije. Sin Ismet nikada nije ni saznao gdje je mezar njegova oca Murata.
Majka Čelebija, sa kćerkama Šemsom i Abidom te sinom Ismetom, odlazi u muhadžirluk u Bosansku Gradišku, poslije u Bosanski Brod. Iz Bosanske Gradiške dolaze prva Ismetova dječačka sjećanja. Jednom ga rijeka Sava umalo nije odnijela u čamcu, ali je nekako uspio, zahvaljujući dovikivanjima naroda koji je trčao za njim niz obalu, uzeti veslo i doveslati bliže obali, gdje ga majka prihvata. Sjećao se Ismet i savezničkih aviona kako u “velikim jatima” 1945. prelijeću Bosansku Gradišku.
Odmah iza Drugoga svjetskog rata organiziran je povratak u dolinu Sutjeske i Čelebija se s troje preostale djece vraća u Zaostro. Vladala je velika neimaština, pogotovo u porodicama bez odraslih muškaraca. Pričalo se da je imati koju kokoš predstavljalo veliko porodično blago. Malo pomalo, Ismet je rastao, ali je porodici nametan problem što su njegove sestre Šemsa i Abida stalno bile slane u “dobrovoljne brigade” na rad širom Jugoslavije, tako da kući nije bilo radne snage za težačke poslove. Ismet je, kao dječak, pomagao u mobama kod komšija, ili je radio za mizernu dnevnicu, koja se često sastojala od kilu-dvije ječma. Jednom je skupio malo novca i htio je kupiti novu kosu. Otišao je u Foču i pokušavao u radnji odabrati kosu, ali nije umio. Jedan stari pravoslavac Crnogorac odabrao je za njega kosu. Ismet se do smrti sjećao kako mu je taj čovjek pomogao da kupi izvanredno dobru kosu. U ranoj mladosti odlazio bi kod svoga daidže Adema u Borač, gdje je provodio lijepe trenutke s daidžinim sinovima Omerom i Mehom. Jednom je u Borču proveo i cijelu zimu zato što je rano zapao dubok snijeg, nije se mogao vratiti. Sjećao se kako ga je radosno dočekala majka Čelebija kad ga je daidža doveo u rano proljeće.
Oženio se, početkom 1957. godine, Begom Šatara iz sela Tuhobić, blizu Kalinovika. Bega je bila starija od njega skoro deset godina. I ona je rano ostala bez roditelja i živjela je s maćehom i dvojicom mlađe braće. Bila je vrijedna i radišna, te je brzo preuzela domaćinstvo na sebe. Ismet je odlazio u kasno ljeto u Banat da obavlja poljoprivredne poslove na velikim imanjima s ostalim mlađim muškarcima iz selā u dolini Sutjeske. Dobavio bi dosta kukuruza i porodica je lakše prebrođavala zimu. Sa suprugom Begom dobija i dvije kćeri, krajem 1957. godine Zeminu, a krajem 1958. godine Sadiju. Ubrzo ih ostavlja radi služenja vojnog roka. Služio je Titovu gardu u Beogradu, od 1959. do 1961. godine. Kasnije će on i Bega steći još tri kćeri – Šefiku (1962.), Fatimu (1964.) i Zubejdu (1965). Ismet i Bega vrijedno rade i šire imanje kupujući zemlju od komšija. Zemlja je tada u našim selima bila vrlo tražena i skupa. Ismetova familija, sjećam se, imala je po nekoliko krava, blizu stotinu ovaca i po jednog ili dva konja.
Svoj majstorski zanat Ismet je započeo 1961. nakon dolaska iz JNA, tad je irgatio starijem majstoru Muju Bundi u podizanju kuće Jusufu Bešoviću. Poslije je samostalno započeo gradnju kuće svome amidži Šaćiru (1962.), zatim gradi i svoju novu kuću. Ubrzo stiče glas vrsnog majstora i sve više ljudi ga zove da im gradi kuće i druge objekte. Postaje samostalni obrtnik koji legalno radi i plaća obrtnicu. U Zaostrom gradi i kuće Aliji Bešoviću i Kasimu Kršu, za kojega se udala Ismetova sestra Abida, pa u Kruševu
Ramizu Paru, u Brajkovcu Taibu Hajdareviću i Muharemu Hajdareviću, u Sutulijama Redžu Kršu i Uzeiru Kršu, s kojim je u braku bila Ismetova sestra Šemsa, pa Hasanu Vrevi na Popovu Mostu, Nurku Biču u selu Travnik, kao i mnogim drugim domaćinima u dolini rijeke Sutjeske. Uglavnom je gradio kuće sa zidovima od kamena. Prvih godina u majstorskom poslu mu je pomagao Nurko Muslić, a kasnije Redžo Lugušić. Kao pouzdanog majstora, zvali su ga da gradi kuće i u Gacku, gdje pravi kuće Mehu Sponi i Mitru Bjelogrliću, zatim je u Mostaru sagradio kuću Mustafi Lendu, kao i još neke kuće. Gradio je i kuću sinovima Avda Hajdarevića u Sarajevu.
Sudbina je htjela da, kao i kod Ismetova oca Murata i majke Čelebije, Bega i Ismet dobiju sina nakon što su već bili stekli pet svojih kćeri. Sinu su te 1972. godine nadjenuli ime Ismir.
Godine 1979. Ismet napušta samostalni majstorski posao, usljed niza problema koji mu nameće općinska birokracija, i zapošljava u drvnoindustrijskom preduzeću “Maglić”, gdje radi do početka agresije 1992. godine... Odmah se, s već dvadesetogodišnjim sinom Ismirom, uključuje u odbranu Bosne, prvo u bataljonu “Sutjeska”, pod komandom Zaima Bešovića, a kasnije, slijedom porodičnih muhadžirstava, u Drugom korpusu Armije RBiH, gdje uglavnom ratuje na majevičkom ratištu. Sin Ismir biva teško ranjen u jednoj od vojnih akcija, život mu je spašen zahvaljujući prisebnosti i stručnosti tuzlanskih ratnih ljekara.
Nakon osigurana povratka u dolinu Sutjeske 2000. godine, ni Ismet Hajdarević nije mogao bez svoga Zaostrog. Grade mu malu povratničku kuću u kojoj je živio sa svojom suprugom Begom sve dok ih nisu shrvale starost i bolesti. Bega je bila srčani bolesnik, završava u bolnici u Sarajevu, gdje odlazi na na Onaj svijet 30. jula 2019. godine. Ismet, nakon suprugine smrti, preseljava kod sina Ismira u Vogošću. Na Ahiret je preselio 22. januara 2022. godine. Ukopan je na mezarju Vlakovo. Iza Ismeta i Bege ostalo je šestero djece, desetero unučadi i sedmero praunučadi.
Nisam stigao upitati Ismeta Hajdarevića je li kad otišao na neko od zgarišta gdje se, prije novih četničkih istrebljivačkih pohoda i surova nastavka Drugoga svjetskog rata 1992. godine, uzdizala nekā od domaćinskih kuća koju je baš on uspravio svojim majstorskim rukama... S Ismetovim sinom Ismirom, geologom po fakultetskoj spremi i znanju, koji mi je itekako pomogao u povezivanju podataka za ovaj tekst, dogovaram suautorsku gradnju jedne sveobuhvatne monografije koja bi se ticala doline rijeke Sutjeske... Rahmet Ismetovoj plemenitoj graditeljskoj duši, rahmet i duši Ismetove plemenite i radišne supruge Bege!