Hasan Eminović svim bićem u Islamskoj zajednici

Uponedjeljak, 21. februara, u Općoj bolnici „Prim. dr. Abdulah Nakaš“u Sarajevu, bivšoj Vojnoj bolnici, svoju plemenitu dušu je u 86. godini života ispustio Hasan-ef. Eminović. Taj dan je ujedno bio njegov posljednji korak na dunjaluku i prvi korak na, od Allaha, svakom čovjeku obećani ahiret. Time što je ahiret vječni život to je vjerski svijet, a time što je bolji od dunjaluka to je moralni svijet i život.

Čestit život

Hasan-ef. je rođen 1937. u selu Borovčićima u Nevesinjskoj župi i kotlini između dvije planine, Veleža sa zapada i sjevera i Crvnja s juga i istoka. U Nevesinjskoj kotlini do početka 19. stoljeća živjelo je procentualno najviše, 98% muslimana, u Bosanskom ejaletu, pašaluku, beglerbegluku ili vilajetu. Po mome sjećanju i pamćenju muslimani su pored grada u kome su bili većina živjeli i bili većina u Odžaku, Hruštima, Gornjoj i Donjoj Bijenji, Presjeci, Laktu, Kljunima, Postoljanima, Borovčićima, Luci, Kruševljanima, Sopiljama, Pridvorici i Baračuši.

Otac Hasan-ef., Juso, bio je ugledni poznati i priznati domaćin ne samo u svome nego i u susjednim selima, pa i samoj kasabi. Majka mu je bila Abazuša (od Abaza) sa Zijemlja. Pored Hasan-ef., njegovi roditelji su imali i kćerku Hanu koja je udata za Selima Redžića iz istog sela, a sada ona sa svojom porodicom živi u Sarajevu. Dženaza Hasan-ef. je obavljena u četvrtak 24. 2. 2022., na mezaristanu Nišan ispod Jarčedola. Dženazi je, hvala Allahu, dž.š., prisustvovao veliki broj čestitih, iskrenih i ozbiljnih vjernika koji prepoznaju, priznaju i poštuju vrijednosti, a Hasan-ef. je bio i vrijedan, i čestit, i tačan, i efikasan čovjek. Zadovoljstvo i radost na dušu je bilo gledati toliki broj ahmedija, a među hodžama su bila i dvojica muftija, mostarski Salem-ef. Dedović i goraždanski Remzija-ef. Pitić. Nadahnutim govorom, punim lijepih, mudrih i uputnih riječi obratio se muftija mostarski Salem-ef. Dedović, koji je i bliži rođak Hasan-efendijin.

Dio velike generacije Gazinovaca

Hasan-efendijin životni put, nakon završetka prva četiri razreda osnovne škole, bio je Sarajevo. Godine 1951., kada je u Jugoslaviji vladala najveća glad, upisuje se u Gazi Husrev-begovu medrese u Sarajevu. Njegova generacija o kojoj nigdje ništa nisam posebno pročitao završila je Medresu 1959., godine kao 409. generacija maturanata. Dakle, završili prije 63 godine, a upisali su je prije 71 godinu. Interesantno, Hasan-ef. je u kabur spušten u četvrtak, 24. 2. 2022., a u nedjelju 27. 2. 2022. ili 26. redžeba 1443., navršilo se 500 hidžretskih godina, ili pola milenija, od otvaranja, neprestanog rada i postojanja Gazijine medrese. Hasan-ef. je skoro čitav život, najmanje 70 godina, svim bićem i žićem vezan za tu medresu i Islamsku zajednicu. Kao što je slučaj i s njegovom i generacijama prije nje, od 1945., roditelji su djeci morali osigurati hranu. Bez obzira na sve teškoće i izazove njegova generacija je bila sui generis – svojevrsna. Od 1930. do 1971., godine, bili su sa 28 maturanata punih 41 godinu druga po brojnosti odmah iza generacije iz 1941., kojoj je pripadao i reisu-l-ulema Naim Hadžiabdić, koja je imala 34 maturanta. To je karakteristika po brojnosti, a po geografskoj karti ta generacija je bila Jugoslavija u malom: 1) Ajvazi Šemsi (1940) - Perane, Priština, 2) Becić Rešid (1937) – Ulcinj, 3) Bjelak Halil (1940) – Orašac, Prijepolje, 4) Bjelak Salih (1940) – Orašac, Prijepolje, 5) Botić Safet (1938) – Vardište, Breza, 6) Džombić Salim (1938) – Jelovče, Brčko, 7) Eminović Hasan (1937) – Borovčići, Nevesinje, 8) Fajić Džemal (1938) – Poljice, Lukavac, 9) Hadžić Sakib (1938) – Sladna, Srebrenik, 10) Hasić Asim (1938) – Večići, Kotor Varoš, 11) Jahić Bajro (1938) – Kale, Konjic, 12) Jašarević Jusuf (1938) – Omeragići, Goražde, 13) Karić Sabit (1938) – Pavičići, Sarajevo, 14) Mahmutović Abdulaziz (1939) – Jezerski, Bosanska Krupa, 15) Maljoku Selim (1940) – Bijelo Polje, Priština, 16) Mujić Aziz (1940) – Luka, Zvornik, 17) Musoli Omer (1938) – Sajkovac, Priština, 18) Nurikić Mustafa (1935) – Vranovići, Gračanica, 19) Pajić Ibrahim (1936) – Ramići, Ključ, 20) Prošić Husejn (1938) – Ostrožac, Cazin, 21) Radončić Muhammed (1939) – Gusinje, 22) Redžo Ilijas (1938) – Bariljevo, Priština, 23) Spahić hfz. Ismet (1940) – Puhovac, Zenica, 24) Šabić Asim (1939) Zahići, Zenica, 25) Šukrić Nijaz (1939) – Travnik, 26) Toromanović Ešref (1934) – Cazin, 27) Trnčić Husejn (1938) – Orašac, Prijepolje i 28) Zahirović Hamid (1938) – Gornja Orahovica, Gračanica kod Doboja.

Kada se pogleda sa stajališta geografije, demografije i društvenog konteksta koliko je za društvo, društveno i društvenost i Islamsku zajednicu te međumuslimansko upoznavanje, približavanje, prilagođavanje, druženje, prijateljstvo, povjerenje, relacije, komunikacije i saradnju za čitav život značilo samo u jednoj generaciji Gazinovaca imati trojicu iz Prijepolja, dvojicu iz Prištine, šestericu s Tuzlanskog sreza, tri hrabra i odlučna Krajišnika, dva vruća i topla Hercegovca, po jednog iz Goražda, Ulcinja, Travnika, Breze i dvojicu iz Zenice. Ti mladići od 11., 12. i 13., godine života punih osam godina sjede u istom razredu i uče pred istim profesorima, a oni su, ustvari, Jugoslavija u malom. Njihovo poznanstvo, veze i prijateljstvo niko i ništa nije moglo prokinuti. Svih 28 su bili i ostali ostvareni ljudi. Većina ih je završila fakultete, najviše ekonomiju i orijentalistiku. Hafiz Ismet, glavni imam u Visokom, glavni imam Begove džamije, muderris u Gazijinoj medresi na predmetima Kiraet i Vaz, 19 i po godina zamjenik reisu-l-uleme; Nijaz Šukrić, profesor u Gazijinoj medresi i na Islamskom teološkom fakultetu; Ajvazi Šemsi, kratko bio mueddib u Gazijinoj medresi, a većinu života proveo u privredi; Radončić Muhammed, imam u Ilijašu, odgajatelj i profesor u Medresi; Nurikić Mustafa, čitav radni vijek imam i glavni imam u Bugojnu; Šabić Asim, ekonomista, radni vijek u privredi i Sarajevogasu; Karić Sabit, ekonomija i privreda; Hadžić Sakib diplomirao ekonomiju, radio u privredi i u velikim izazovima bio uspješan načelnik Srebrenika; Džombić Salih, novinar u Vijesniku; Pajić Ibrahim, čitav radni vijek imam u Foči, Bosanskom Novom i Beogradu; kao glavni imam u Foči osigurao svim softama Gazijine medrese pune stipendije. Zahirović Hamid je radnik vijek proveo kao imam u Tuzli. Mahmutović Abdulaziza poznajem, ali ne znam šta je radio. Bjelak Halil je diplomirao orijentalistiku, jedno vrijeme uspješno radio kao imam u Zavidovićima, a najviše radnog vijeka proveo je na Filozofskom fakultetu kao glavni bibliotekar. Bio je logistika, agens praksis i probojna veza svim muslimanskim studentima, posebno Gazinovcima, na fakultetu je rješavao i nerješive probleme. Bio je izuzetno impulsivan, hrabar, iskren, društven i solidaran kao i Hasan Eminović. Njih obojica, dok su radili u društvenom sektoru, dolazili su na sve vjerske manifestacije u Begovoj džamiji, ramazanske mukabele, Đozine tribine u Carevoj džamiji, i nikada ni od koga nisu krili da su Gazinovci. Naprotiv, time su se ponosili.

Uvijek iznad prosjeka

Vratimo se Hasan-ef. Nakon Medrese upisao je orijentalistiku i diplomirao. Kratko vrijeme radio je kao imam u Mostaru i Stocu.

Evo kakav je bio kao imam. Dva Hasana, Eminović i Čengić radili su po nekoliko mjeseci, obojica nepunu godinu, a više se u Stocu, o njima kao hodžama i tragu koji su ostavili priča nego o svim hodžama koji su u njemu radili od 1945., do današnjeg dana. Bilo gdje da je radio (u Sarajevskoj mljekari petnaestak godina do 1976.) iza sebe je ostavljao pečat, trag, sjećanje i rezultate. Od 1976. do 1989. bio je sekretar Starješinstva IZ u BiH, Hrvatskoj i Sloveniji. Boljeg i kvalitetnijeg sekretara Starješinstvo od njega nije imalo. Svaki dan se sebi u potpunosti miješao u posao, nadzirao i kontrolisao, provjeravao, davao instrukcije i pomagao uposlenike kojima je bio nadređen. Držao se norme, forme, sadržaja, slova zakona, procedure, interesa i potreba Islamske zajednice. Nije ni od koga uvažavao argumente sile i pokornost po principu nadređenosti, ukoliko se radilo o argumentima sile, neproceduri, samovolji i voluntarizmu u radu. Od 1989., kada je prestao biti sekretar Starješinstva, njegova glavna briga i u Starješinstvu (Mešihatu), kasnije u Rijasetu je bila briga, razvoj, unapređenje i uvećanje vakufa i vakufske imovine. Njegova uloga, aktivnost i angažman u obnovi Begove džamije, abdesthane, mekteba, Hanikaha, Gazijine medrese, obnove, restauracije i gradnje džamija u Hercegovini, posebno svih mostarskih i u Nevesinjskoj župi mogu biti urnek i primjer mlađim generacijama. Bio je istinski čuvar, branitelj, prijatelj i unapreditelj vakufa i vakufske imovine. I kao direktora mljekare i kao sekretara Starješinstva, rahmetli Hasana u radu i rukovođenju krasila je kompetencija, stručnost, sigurnost, eksplicitnost, efektivnost, efikasnost, nedvosmislenost, proučavanje i poznavanje materijala i akata, kontinuitet i sistematičnost u radu. Službena i poslovna tajna, ušteda i nerasipanje, poslovnost i vjerodostojnost u radu. Njegovom iskustvu u radu i rukovođenju pridružio se negdje od 1980., i jedan izuzetno vrsni i sposobni pravnik u istoj kancelariji Muhammed-ef. Salkić. Bili su najbolji tandem, a što se tiče posla u Islamskoj zajednici. Hasan-ef. je u mnogo i po mnogo čemu odskakao od prosječnog standarda. Svi smo znali, priznavali i divili se njegovoj odluci, da je iz Borovčića doveo svoga babu Jusu i majku Abazušu da kod njega i s njim i njegovom ženom Faketom i sinovima Ammarom i Akadom žive zajedno, nije šala, usred Sarajeva. Još jedna odlika i karakteristika ne smije se kod Hasan-ef. zaboraviti i preskočiti. Kao pravi otac svaki petak iz Starješinstva je dolazio na Hrid, dok sam ja bio hatib i sa svoja dva sina, dva sokola, visoka i lijepa kao i otac, dolazio na džuma-namaz. Džematlije su mi pričale da je on izuzetno vrijedan, uzoran i koristan pripadnik džemata. Naravno, sinovi bistri i slični i na oca i na majku, obojica su završili ne samo fakultete nego idu dalje. Hasan-ef. ima i kćerku Samru koja živi u Njemačkoj.

Povjerljiv, iskren i hrabar

Posebno je bilo dirljivo i lijepo da je na dženazu Hasan-ef. došlo onoliko ljudi iz Hercegovine. Na dženazi su bili i predstavnici ispred Sarajevskog muftijstva i Sarajevskog medžlisa. Primijetila se praznina i nedolazak nikog ispred Rijaseta. Teško da se nije znalo. Hasan-ef. je bio u punom kapacitetu hodža među građanima - civilima, i građanin - civil - funkcioner među hodžama. Ta pozicija mu je omogućila, uz puno povjerenje u njega, da od svakog direktora Bošnjaka u Mostaru i Sarajevu traži pomoć za obnovu, restauraciju i gradnju vjerskih objekata u Sarajevu, Mostaru, Nevesinju i čitavoj Hercegovini. Bio je najpoznatiji Hercegovac u Sarajevu i najhrabriji Bosanac u Hercegovini. Svojom iskrenošću i hrabrošću, dosljednošću, otvorenošću i upornošću razbijao je sve stereotipe i podle i podmukle šale Hercegovaca o Bosancima i Bosanaca o Hercegovcima.

Nešto lično. Kada sam izašao s robije 24. 3. 1986., u ponedjeljak, prva kancelarija u Islamskoj zajednici i prvi funkcioner na čija sam vrata pokucao bio je sekretar Starješinstva Hasan Eminović. On i Muhamed Salkić u istoj kancelariji primili su me kao rođenog brata, zagrlili i počastili, 27. 3. 1986. u četvrtak. Kada je 1987. Hasan-ef. Čengić izašao s robije i bio nezaposlen kod oca u Odžaku, ja sam u dogovoru s Hasan-ef. Eminovićem dogovorio sastanak s Mustafom Nurikićem koji je bio broj 1 za kadrovsku politiku u IZ. Po dogovoru došao je i Hasan Čengić. Susret je trajao 2 sahata, a sahat i po Nurikić, Eminović i ja smo pričali šale, viceve i dogodovštine, a Salkić i Čengić su samo šutili. Tada sam ja, tako je bilo dogovoreno s Eminovićem, uzeo riječ i obratio se adešu: „Mustafa, evo Hasan je svoju robiju odležao, sada je pored majke i dvije sestre i on ocu na grbači. Zatvor ga ne prima nazad. Šta ćemo s njim, nije melek da je bez troška i potreba? Hoćemo li ga iseliti ili ubiti? Kako će se nezaposlen oženiti?“Nurikić se istog trenutka obratio sekretaru: „Hasane, ima li slobodnih imamskih mjesta i traže li džemati imame?“Eminović odgovara: „Kako da ne. Desetine i desetine džemata traže imame, a Zagreb i Salim Šabić upravo traže Čengića za jednog od imama Zagrebačke džamije“. Nurikić se obraća Eminoviću: „Šta čekaš, zašto ti i vjersko-prosvjetni referent Starješinstva Bilal Hasanović ne pišete rješenje Hasanu za Zagreb. Eminović na to veli: „Pa hoće li reis potpisati muraselu (rješenje o postavljenju)?“Nurikić mu odgovara: „To je moja briga i obaveza.“I čestita Čengiću.