Ramazan budnih
Čemu vjernici poklanjanju svoje vrijeme i pažnju – često je pitanje koje se otvara u danima ramazana. Bog se u Kur’anu kune vremenom. U vremenu se nalazi Božiji blagoslov do kojeg u današnjoj civilizaciji sve manje uspijevamo doprijeti. S ramazanom ulazimo u neko drugo, drugačije vrijeme, koje dublje i laganije protiče našim životima. Kao da se selimo u neki drugi vijek i u neku drugu zemlju. I ovogodišnji ramazan je prilika da, u susretu s drugima i nama samima, uzdižući se iznad površnosti života u žurbi, osjetimo ramazanska prostranstva vremena, da dodirnemo onu njegovu drugu, postačku dimenziju. Tako je ramazan ustvari vrijeme kada, u samodisciplini, sustezanju od svijeta, u strpljenju, miru i tišini, postižemo opuštenost koja krijepi naša srca, daje nam snagu, učvršćuje nam volju i osnažuje našu duhovnu razboritost.
Ramazansko vrijeme nudi dobrodošlicu u Božije okrilje, nama i potrebitima oko nas – onima koji trebaju pažnju i brigu. Ramazan je, tako, i poziv da odgovornije pogledamo u sebe, u ono što stvara nelagodu nama i drugima, od čega okrećemo glavu. Poziv na sagledavanje čovjeka koji raskriva pozu da je “sve uredu” i otvara izlaz za razumijevanje svoga ili drugog bića koje treba pomoć – bilo da se radi o siromaštvu, bolesti ili nekoj drugoj vrsti potrebe.
Pritisnuti brigama, svakodnevnicom i različitim izazovima previše često zaboravljamo koliko su, u našem življenju vjere, važni ljudi koji nas okružuju i njihova stanja. U jednom znamenitom hadisu nalazimo da je Allahov Poslanik, a.s., kazao: “Uzvišeni Allah će reći na Sudnjem danu: ‘Sine Ademov, bio sam bolestan pa me nisi obišao.’ A on će reći: ‘Gospodaru, kako ću te obići a Ti si Gospodar svjetova?’ Kaže Uzvišeni: ‘Zar nisi znao da je moj rob taj i taj bio bolestan, pa ga nisi obišao, zar nisi znao da si ga obišao da bi Me našao kod njega?’”
Mnogo je razloga zbog kojih, danas, ne umijemo ili ne želimo do kraja osvijetliti teške situacije kroz koje prolazi naše društvo jer to zahtijeva suočavanje sa sistemom koji ljude u potrebi gura na marginu, na rub svake vrste odakle za mnoge nema povratka. To također zahtijeva adekvatno prepoznavanje, znanja, borbu za odgovoran odnos i bolje uvjete u kojima stigmatiziranju, diskriminaciji, nebrizi, nepažnji i mešetarenju tuđom mukom nema mjesta. A ima li boljeg vremena od
Ramazan je prilika da se posvetimo objavi, knjizi, nauci i čitanju u pozivu da se izvedemo iz simulacije vjerničkog života i budemo svjesni, da razumijemo kome darivati vrijeme i pažnju, da naučimo kako pomoći sebi i drugima. Na kraju krajeva, onaj ko traži Boga – naći će ga, kako nam Poslanik, a.s., kaže, kod potrebitih ljudi. Ne okrećimo glavu. Eto nam tu, pred nama, Božije dobrodošlice.
ramazanskog da tome posvetimo pažnju? Jer, ramazan je vrijeme u kojem zrije naša vjera.
U sekvencama tradicionalnih formi kojima nastojimo činiti bogougodna djela možemo pronaći suštinu. U ramazanu, dok sa svojim najbližima iftarimo, raste naše međusobno povjerenje. Dok kao postači činimo dobra djela, dok dijelimo sadaku i odričemo se radi drugih, mi osnažujemo našu solidarnost, zajedništvo i bratstvo.
Dok se u postu sustežemo od tjelesnih užitaka, iskušavajući vlastitu nemoć i ovisnost o našem Stvoritelju, mi pobjeđujemo moralni nemar na koji se tako lahko naviknemo i zavodljivu glupost koja nas tako često opčini svojim lažnim sjajem. U postu, prije svega, pronalazimo sami sebe – u svojim pojedinačnim, neponovljivim i nezamjenjivim životima. Istovremeno, u ramazanu, na iftarima, na teravijama, na mukabelama, u džematu, obnavljamo veze s drugima, s našom rodbinom, prijateljima i komšijama. Ramazan je vrijeme zajedništva. Socijalno-etički potencijal, snagu i učinke ramazana gotovo da je nemoguće u dovoljnoj mjeri sagledati.
Ovo je vrijeme u kojem, dijeleći sadaku, naš post vezujemo za nebeski svod i, dajući zekat u Bejtul-mal, osnažujemo vjersku, obrazovnu, socijalnu i društvenu misiju Islamske zajednice koja se stara o našem institucionalnom jedinstvu dina i ummeta.
U ramazanu se u većini naših džamija i domova uče mukabele, čita i sluša Kur’an. Ramazan u našem vjerskom životu protiče u pobožnom slušanju učenja Kur’ana. U ramazanskim mukabelama događa se blaženo objavljivanje svetog teksta Kur’ana koji se spušta u srca vjernika. Sve to podstiče na svjesnost o Bogu i svemu stvorenome. Na prisustvo koje On od nas traži. Na budnost spram poruka Kur’ana koji je u ramazanu objavljen na najbliže, zemaljsko nebo. Prve riječi koje je melek Džibril prenio Muhammedu, a.s., u pećini Hira glasile su: “Čitaj u ime tvoga Gospodara!” Ramazan je prilika da se posvetimo objavi, knjizi, nauci i čitanju u pozivu da se izvedemo iz simulacije vjerničkog života i budemo svjesni, da razumijemo kome darivati vrijeme i pažnju, da naučimo kako pomoći sebi i drugima. Na kraju krajeva, onaj ko traži Boga – naći će ga, kako nam Poslanik, a.s., kaže, kod potrebitih ljudi. Ne okrećimo glavu. Eto nam tu, pred nama, Božije dobrodošlice.