Iz presuda MKSJ/MRMKS

Vijeće se, stoga, van svake razumne sumnje uvjerilo da je optuženi Karadžić, zajedno s Mladićem, Galićem, Dragomirom Miloševićem, Krajišnikom, Koljevićem i Biljanom Plavšić, radio na pokretanju i provođenju kampanje snajperskog djelovanja i granatiranja usmjerene protiv civilnog stanovništva Sarajeva, čiji je primarni cilj bio širenje terora među tim stanovništvom. Drugim riječima, oni su zajedno radili na ostvarivanju cilja UZP-a vezanog za Sarajevo. Njihov poduhvat počeo je krajem maja 1992. i trajao sve do oktobra 1995., kad su prestala neprijateljstva u Sarajevu. Dokazi pokazuju van razumne sumnje da su sarajevski civili zaista bili meta namjernog napada snaga Sarajevsko-romanijskog korpusa. Pretresno vijeće je saslušalo svjedočenje lokalnih svjedoka koji su proživjeli razne napade na njihove dijelove grada. Napadani su dok su bili na sahranama, u kolima hitne pomoći, tramvajima, autobusima ili na biciklima. Napadani su dok su obrađivali baštu, kupovali na tržnici ili čistili gradske ulice. Djeca su bila meta napada dok su se igrala ili šetala ulicama.

Vijeće dalje podsjeća na to da je Sarajevo bilo obuhvaćeno Strateškim ciljevima bosanskih Srba, što također govori o važnosti grada za stranu bosanskih Srba i samog optuženog... Govoreći o tom konkretnom cilju, optuženi Karadžić je na sjednici Skupštine rekao da će bitka za Sarajevo biti od odlučujućeg značaja, i da „Alija nema državu dok mi imamo dio Sarajeva“, kao i da borbe u gradu sprečavaju borbe na drugim područjima na kojima bi moglo doći do sukoba s bosanskim Muslimanima .... 13. decembra 1993. u Beogradu na sastanku sa Slobodanom Miloševićem, optuženi je izložio Strateške ciljeve, uključujući i taj „da imamo svoj dio Sarajeva“; potom je naveo da je Sarajevo prioritet i „ključ rata“.